Monte Paradiso 21.: dobar provod u organiziranom kaosu

Već je uobičajeno mišljnje kako Monterparadiso hardcore punk festival svake dvije godine izlazi s velikim imenima, dok se ova “neparna izdanja” ne mogu pohvaliti sa zvučnim imenima. Tako su ove godine kao favoriti iskakali tek Mob47, Iskra i Restarts.

Na sreću ostatak manje znanih sastava nije značio i krpanje po sistemu “dajte im neka sviraju”.  Također je izostalo i domaćih sastava što se vjerojatno osjetilo i na broju prodanih ulaznica; ljudi ipak vole čuti i vidjeti svoje pajdaše iz rupe, rođake, prijatelje na velikom festivalskom stejđu. Ako se uz to radi i o nekom zvučnijem domaćem imenu tipa Bolesno grinje, Fakofbolan ili Pasmaters uspjeh je zagarantiran.

Da ove godine preskočimo standardne probleme kao što su recesija, velik izbor raznih događanja i slično, kao i uvertiru kako su prvi pankeri počeli pristizati već sredinom tjedna spomenimo i ono zbog čega dio publike i dalje dolazi na festival a to su bendovi.

Petak, 02.08.2013.

Čast da otvori dvadeset i prvo izdanje najpoznatijeg hardcore punk festivala dobili su poljski chaos crusteri Nihilizzm. Bend grmi svoj nabrijani grind uz tek jednu gitaru i bubanj što na ovako velim stajeđu je podosta falično, ponajviše zbog same dinamike ali i nekih nižih frekvencija koje izostaju u neimanju bas gitare.

Zagrebački Black Gust često nastupaju na lokalnim daskama i mada kod kuće imaju garantiranu bazu fanova te odličnoj svirci njihov 80s hardcore rocknroll nije pretjerano zaigrao prisutne pankere u prvim redovima.

Slične korijene vuku i Agent Attitude koji dolaze iz Švedske. Čudno kako danas u Skandinaviji pušu i neki novi vjetrovi pa Agent Attitude zvuče kao miks američkih 80s punk i hardcore sastava, ranih DRI, Black Flag, RKL, Circle Jerks. Vrhunska svirka i scenski nastuprazmrdali su čak i one punkse koji su odmahivali rukom na “još jedno hipstersko isfuravanje”. A takvog gunđanja je bilo i te kako.

Gunđalo se nije zato kad se na stejđ popela peteročlana formacija kanadskih black metal anarhista pod nazivom Iskra. Bend kreće kako i treba ljuto i žestoko a već nakon par songova zaokreće u pravu baražu black metal minijatura koje su izvirale iz crusterske baze. Na žalost, kod ovakvih bendova se osjeti razglas koji je radio na samom rubu pa se bend moglo doživjeti tek u prvim redovima ispred pozornice dok se već na pola koncertnog prostora zvuk raspršio pa je publika iznenađeno gledala u stilu “što se ova dere”. Nepripremljenom slušatelju Iskra možda zvuči nakon desetak minuta monotono i repetirajuće ali se kod njih, kao i kod ostalih stjhegonioša žanra, jasno osjeća “ono nešto” što dijeli prosječne od vrhunski. Odličan nastup odličnog benda i super ekipe.

Nakon Iskre njemački Scheisse Minnelli unatoč svom trudu izgledali su “već viđeno”. Još jedan neo 80s bend sa šiltericama. Ponavlja se ona mantra kako su Njemci “veći Amerikanci od Amerikanaca”. Sve tu štima, i zvuk i izgled i scenski nastup. Da su se na stage popeli nakon Agenta bili bi pravi pogodak, ovako su tek uletjeli kao predak između Iskre i pravih headlinera prve večeri, kultnih MOB 47.
Još danas se priča o pomalo traljavom nastupu u Kranju pa su MOB47 ove godine uvelike ispravili sve zamjerke koja je ekipa imala. Snažan Skandinavski hardcore punk koji mrvi od prve do zadnje stvari dodatno je pojačan novim produkcijskim uvjetima od kojih stari majstori nisu pobjegli. Umjesto da ostanu vjerni prštavom saundu 80-ih iskoristili su instrumente i opremu pa danas zvuče moćnije nego ikad.

Prve večeri izostao je nastup sjajnih talijanskih speed rockera Antares koji inače često navraćaju u klub Monte Paradiso.

Subota, 03.08.

Drugu večer otvara korejsko-francusko-američki trojac My Man Mike koje zbog satnice dobar dio publike nije uspio vidjeti obzirom da punkeri ovaj festival koriste i kao priliku za ljetovanje a iznimno visoke temperature početkom kolovoza najbolje je bilo olakšati na obližnim plažama. Slično su prošli i Stregesti kad se prostor dvorišta Rojca počeo puniti.

Reflections of Internal Rain su već i na našim stranicama najavljivani kao presedan u festivalskoj ponudi pa su tako i prihvaćeni od standardne MP publike. Moderan screamo post-hardcore sasvim je na mjestu i vidi se da ekipa zna što radi. Šteta da festivalska publika i dalje očekuje “ziherice”, bendove koji su više puta nastupili i koje već znaju na pamet. Očito je da se Paradiso doživljava više kao zabava a manje kao mjesto gdje se može provjeriti i što se novoga događa na punk sceni. Bez obzira na slabiju potporu ROIR su korektno i profesionalno odradili nastup i pripremili pozornicu za talijanske Danny Trejo.
Da ne znamo iz kojih bendova dolaze članovi ove grupe zasigurno bi bili još jedan sastav u predahu prije headlinera. Bend čine članovi Talca, Los Fastidios, Gonna Fall Hard i još nekoliko sastava i već je na prvim taktovima bilo jasno kako se radi o iskusnim mačorima. Dakle, Danny Trajo su (još jedan) bend koji njeguju američki 80s hardcore punk koji kombiniraju sa speed rocknrollom, a svojim šizoidnim i nabrijanim nastupom pokazali su se kao sasvim solidan preheadliner za londonske perjanice skvoterskog punk rocka Restarts.
Iako su i Restars trojac sasvim solidno drže stejđ pod kontrolom a frontmenski dvojac naizmjence ispaljuje parole koje su prepoznate kod publike. Kod mnogh Restars su i bili pravi headlineri festivala.
Pomalo nespretan izbor za samo zatvaranje bio je pankerski kantauor Daša Fon Fl’aša koji bi, unatoč solidnom broju fanova ispred stejđa, ipak bolje legao za after u ranim jutarnjim satima.
Kao i prve večeri posjetitelji, a ponajviše ljubitelji mračnog skandinavskog zvuka ostali su uskraćeni za nastup švedskih
Desperat koji nisu svirali zbog nedolaska jednog od članova. Tu je i jedna od zamjerki, izuzev Iskre i MOB47 te Nihilizzma i Stragesti, nedostatak mračnih crust i grind snaga kojih nije nedostajalo na, primjerice, proteklom izdanju. Dakako, sami oragbizatori trebaju porazmisliti postoji li uopće šira potreba za takvim bendovima. Što se tiče same organizacije i dalje se može reći kako se osjeća neka uzlazna linija, sve skupa još bolje “drži vodu” i iz godine u godinu sve više nalikuje “velikim i komercijalnim” festivalima bez žrtvovanja onoga što Monteparadiso obilježava godinama, DIY stavovi, prijateljstvo, dobra zabava i druženje a sve u duhu (organiziranog) kaosa.
Još jedna pobjeda i potvrda kako hardcore punk ideja nije nestala. Palac gore uz pozdrav: vidimo se na godinu 😉


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*