CLASS WAR – JE LI DOŠLO VRIJEme ZA KLASNI RAT?

Stanje radništva u Hrvatskoj iz dana u dan sve je gore. Valovi nezadovoljstva u zadnje vrijeme malo su se stišali zbog promjene vlasti, no u životu ljudi koji ostaju bez posla i poduzeća koja su sami stvarali ništa se ne mjenja. No, ono što čudi su relativno slabi prosvjedi radnika, kako u vrijeme dok je tuđmanov HDZ drmao hrvatskim gospodarstvom tako i danas. Fućkanje ispred Name, prosvjedi u blizine Vlade i Sabora, mahanje zastavicama i dijeljenje jogurta, kako se čini, plod su individualnih napora pojedinaca u pojedinim tvornicama, a ne organiziranog djelovanja  radničkih sindikata i njihovih članova. Prosvjedi u Zagrebu još 1999. jedini su svjetli primjer u u posljednih deset godina. Problem leži vjerojatno u kontroli kojoj su ti sindikati izloženi, odnosno o ljudima na čelu tih udruga koji su u dosluhu s vladajućim strukturama okupljenim oko Ministarstava gospodarstva i financija, Hrvatske udruge poslodavaca, te lokalnih moćnika koji protažiraju svoje ljude u upravnim odborima i sličnim sinekurama. No, s druge strane, dio krivice zacijelo leži i u apatičnosti radništva, kojeg su pretpostavljeni pedesetak godina uvjeravali da izlaza nema i da stanje mora biti takvo kakvo jest. Neinformiranost i nezanimanje za druge mogućnosti radničkog organiziranju i cilju borbem za vlastita prava već je tisuće hrvatskih građana koštalo radnog mjesta.

Jedan od primjera da je moguće djelovati i van sindikata, ako za to postoji potreba, britanska je organizacija CLASS WAR (što bi se moglo prevesti kao “rat klasa” ili “rat između klasa” u klasno podjeljenom društvu, što Hrvatska danas i jest – mogli bi čak rabiti i termin “stališi”).

CLASS WAR nastao je 1983. u engleskoj pokrajini Swansea. Mala grupa ljudi koja je radila na lokalnom glasilu Alarm koje se bavilo otkrivanjem korumpiranosti lokalnih moćnika, odlučila je tiskati novine namjenjene sve većem i snažnijem pokretu punkera, anarhista i pacifista okupljenim oko bandova kao što su bili CRASS ili kasnije Conflict. Članci u prvim brojevima CW-a odbacili su totalni opacifizam i prokramirali ideju da je nasilje neizbježno u postizanju nekih ciljeva. Jasno su označili bneprijatelje – sistem i državu, ali i vladajuću klasu, kao i pojedince unutar iste.

Kad je 1984. izbio veliki štrajk britanskih rudara, novine su odmah reagirale. Stali su se na stranu rudara i ohrabrilvali ih za izravno djelovanje. Optužili su vladine službe za neučinkovitost i pozvali pučanstvo da se pridruži obespravljenim rudarima. Za male nezavisne novine uskoro se pročulo među radništvom  pa je CW prerastao sva očekivanje svojih tvoraca.

Uredništvo je stoga odlučilo da se ide dalje od samog izdavanja novina, pa su organizirali prvi Bash the Rich ( ) marš od Notting Hilla do Kensigtona u kojem je sudjelovalo više od 500 ljudi Bio je to prvi upad razjarene rulje iz radničke klase u bogataško područje još od 19 stoljeća. Ohrabreni tim uspjehom pohod Bash tje Rich ponovljen je i idućih godina, iako je često došlo i do sukoba s policijom koja je pokušala spriječiti ulaz u rezidencijalne četvrti. Sam list još je povećao svoj utjecaj nakon masovnim prosvjeda krajem 1985., s nakladom od gotovo 15 tisuća primjeraka.

Sve je više glasova dolazilo da bi CW trebao prerasti u organizaciju koja bi sjedinila ljude u želji dostizanja istih ciljeva. Stoga je pripremljena konferencija u Manchesteru na kojoj je odlučeno da novinari prodavači CW u svojim dijelu zemlje organiziraju podružnice CWa koje bi zajedno tvorile nacionalni savez, ali bi imale i slobodu djelovanja, unutar dogovorene politike i strategije.

Završetkom štrajka rudara britanska je ljevica oslabila, a toriujevska vlada bila je jača nego ikada. Laburistička stranka  skrenula je na desno, a skupine poput Komunističke partije i Radniče revolucionarne stranke nestale su sa scene. No, tradicionalna poprišta klasne borbe poput radnih mjesta, poduzeća i sličnog i dalje su postojala. Tako je CW došao u prvi plan

1988. pokrenuta je turneja zvana “Rock protiv bogatih”, predvođena bivšim pjevačem The Clash – Joeom Strummerom. Time se za ime i politiku CWa čulo po cijeloj zemlji. Iduće godine ii novine su dobile novu formu – od dvomjesečnika na 8 stranica prerasto je u magazin u boji koji se mogao posvuda nabaviti.

Savez je svoj status potvrdila 1989. nakon velikih nereda na prosvjedima protiv nove porezne politike u Londonu gdje su policajci dobili grdnih batina od više tisuća ljudi pristiglih iz cijele Britanije. Za razliku od ljevičara koji su se požurili osuditi nasilje, glasnogovornih CW federacije na državnoj je televiziji dao potporu prosvjednicima nazvavši ih “herojima radničke klase”. Mediji su ostali zapanjeni a CW su čitali u oba doma parlamenta.

Iduće godine izglasano je da Savez postane organizacija s članstvom i čanarinom, kao i svojim statutom. Tako se sama organizacija ojačala, a omogućila je svojim čalnovima da se kandidiraju za mjesta na kojima će imati bolje mogućnosti za djelovanje na postizanju zadanih ciljeva. Početkom devedesetih CW postao je međunarodna organizacija, s podružnicama u SAD-u i Europi.

Naravno, put od fanzina do međunarodne radničke organizacije nije lako ostvariti, čak ni u zemljama razvijene socijalne i urbane svijesti, pa bi bilo sasvim nerealno očekivati da se nešto slično dogodi u Hrvatskoj. Međutim, određene pouke kako se i iz maloga može stvoriti nešto značajno ipak ostaju. Nažalost, svakodnevni događi upućuju da nema apolutno nikakvoga interesa da se stvari počnu mjenjati. Uostalom, koliko će ljudi koje bi se ovaj članak mogao ticati uopće doći u mogućnost da ga pročita? Osim televizijskog Dnevnika i možda dnevnih novina, većina radnika ništa drugo i ne prati. 50 godina radnici su navodno bili na vlasti, a sindikati tek instrument za nabavu svinjskih polovica. Sve je bilo servirano, a osobno razmišljanje nije se dozvoljavalo. Slična praksa nastavljena je i zadnjih deset godina gdje je svako raspitivanje za prava radnika bilo antihrvatsko. Stoga i ne čudi što je oštrica radničkog nezadovoljstva tako tupa.

PLANet magazin #11, srpanj 2001.

Tweet