Art radionica Lazareti: dubrovački kulturni pogon

INTERVIEW: Slaven Tolj, Art Radionica Lazareti, Dubrovnik

Razgovarali smo s jednim od pokretačai voditeljem dubrovačke organizacije Art radionica Lazareti, Slavenom Toljem. ARL, uz redoviti klubski program na mnoge načine oplemenjuje dubrovačku kulturnu ponudu i tijekom cijele godine organizira najrazličitija događanja od koji se sigurno mogu izdvojiti ona u produkciji svjetskih umjetnika koji dolaze u okviru artist-in-residence programa.

Kako je došlo do ideje za pokretanje Art Radionica Lazareti?

– To je duga priča koja traje već skoro dvadeset godina. Inicijativa je krenula ’88. našim povratkom sa studija. To je uglavnom bila jedna mlada ekipa od nekoliko likovnjaka koji su se vratili iz Sarajeva s likovne akademije te mladih intelektualaca, filozofa, povjesničara umjetnosti i starijih prijatelja u kojima smo našli sugovornike. Dubrovnik je tada bio na kraju socijalističke ere i cijele te priče koja se polako počela raspadati. Shvatili smo da ukoliko želimo ostati u Dubrovniku i baviti se suvremenom umjetnošću da moramo stvoriti jedan takav okvir. Već prve godine pokrenuli smo Art Radionicu Lazareti. Tada to još nije bio naš prostor već je pripadao omladinskom centru koji nam je omogućavao rad. Funkcionirao je na taj način da smo zvali nama poznate umjetnike iz tadašnje Jugoslavije i regije. U to vrijeme tu je boravio Ilija Šostić koji je važna figura za osnivanje Art Radionice Lazareti. On nam je prenio arte povere svoga življenja u Rimu, rada s Korneliusom i nizom umjetnika s kojima je surađivao. Bili smo okupljeni oko tadašnjih omladinskih novina koje su bile dosta progresivne i bavile se ozbiljnim stvarima. Sve to nas je potaklo da krenemo u cijelu priču. Prvih nekoliko godina radili smo bez prostora koristeći sve moguće lokacije u gradu i okolici. Na početku je to bila jedna vrlo čudna aktivnost za Dubrovnik gdje je vladalo jedno vrlo tradicionalno poimanje umjetnosti a sve se završilo sa Dulčićom i nakon toga nije bilo novih bitnih aktera u umjetnosti. Eto, tada se pojavila ta generacija koja je htjela promijeniti stvari i ući u neka progresivnija razmišljanja. Malo po malo gradili smo cijelu priču i navikli grad da to ima smisla i da se takve stvari mogu raditi. Počeli smo širiti aktivnosti od usko vizulane umjetnosti pozivajući kolege iz teatra, glazbene umjetnosti; radili smo razne koncerte eksperimentalne glazbe iz naše produkcije te projekcije i performanse.

Pred sam rat počeli smo razmišljati što i kako dalje. Za nas je umjetnost uvijek bila usko vezana za društveni kontekst, politiku, javnost. Još uvijek nismo imali svoj prostor već smo se okupljali u mom stanu gdje su dolazili i boravili razni umjetnici. Negdje pred sam rat  našli smo jedan haustor u Kovačkoj ulici koji je super izgledao. Tu smo počeli kontinuirano raditi izložbe.

Za vrijeme rata svi smo bili mobilizirani i dijelili sudbinu grada, ali smo i dalje radili i zvali goste iz Splita i Zagreba. 1991. godine, pred sam početak rata napravili smo jednu veliku izložbu s kolegama iz Beograda i Ljubljane, Bosne i Makedonije. Sudjelovali su i Vuk Čosić, Jure Krpan, Martek i niz drugih autora. Izložba se zvala „Basta“ što znači „dosta“, kao nekakav naivni pokušaj da se zaustavi cijela ta priča koja je uslijedila. Zatim smo radili jednu veliku međunarodnu izložbu 1993. „Mjesto i sudbina“. Dubrovnik je još uvijek bio u ratnom okruženju. Izložbu smo radili u pet skloništa u Starom gradu gdje su sudjelovali i naši i internacionalni umjetnici.

Shvatili smo da se ne možemo više samo tako baviti umjetnošću pa smo ušli u Lazarete koje je omladina napustila. Prostor je bio potpuno zapušten i devastiran. Sve se to događalo u nekavom polu skvotu dok nismo od grada dobili dozvolu na temelju projekta kojeg smo prezentirali. Tad je krenula dosta jaka koncertna i scenska aktivnost. Bio je to tada jedini prostor koji je funkcionirao i bio vrlo bitan za lokalnu zajednicu. Imali smo još jedan prostor, Galeriju u Starom gradu, koji je kasnije vraćen crkvi.

Kako se odvijala daljnja situacija oko Lazareta?
– 1991. godine, na početku rata, omladina se ugasila i napustila prostor. Lazareti imaju čudnu sudbinu. Nikada nisu u potpunosti zaživjeli kao prava karantena makar su sagrađeni s tom namjenom. Za to vrijeme bio je to jedan ogromni kompleks, ali onda je došao Napoleon i sve je završilo i prije nego je započelo u pravom kapacitetu. Nakon toga mu nikako nije pronađena prava namjena. U socijalističkom razdoblju pokušali su s tržnicom koja je propala, bila su tu i skladišta pa disko klub. Kasnije je omladina imala te dvije lađe i koristila ih za omladinske aktivnosti, no prostor nikada nije zaživio kao kompleks s dugoročnom strategijom. Prepoznali smo to i vidjeli koje su mogućnosti. Da je bilo manje pohlepe i igara oko prostora već bi davno završili započeti projekt.

Kako bi opisao prostor u kojem radite?
– To je negdje oko 1200 kvadrata za koje imamo ugovor. Još u polovini prostora su skladišta i čeka se da ih grad izmjesti. Tada bi razvili još neke projekte u te dvije lađe koje iščekujemo. Posljednih pet godina bilo je puno problema oko cijele te priče mada smo imali sve potrebne papire i ugovore na 25 godina,  te sve ostalo što smo do tada osigurali, a sve  zahvaljujući razdoblju u kojem je na vlasti bio izvrstan nezavisan gradonačelnik. S novim trendovima i spregom politike, lokalnih političara i investitora, cijelom tranzicijskom pričom pokušali su nas potpuno eliminirati i otvoriti neke komercijalne sadržaje. Bio je to jedan svakodnevni pritisak da se maknemo bez obzira na sve okolnosti i ugovore koje smo imali.

Jednom prilikom cijela državna uprava se angažirala kako bi nas eliminirala. Uspjeli smo se održati zahvaljujući javnosti i kredibilitetu koji imamo. Za cijeli kompleks smo ponudili projekt koji uključuje i srednju umjetničku školu, muzej i neke druge nevladine organizacije. Uspjeli smo dobiti građevinsku dozvolu za obnovu cijelog kompleksa. Danas je to sigurna situacija jer su i u generalnom urbanističkom planu Lazareti vrijedan spomenik kulture, bivša karantena.

Osim glazbenog prostora unutar Lazareta nalazi se i plesna dvorana…
– Imamo plesni studio lokalne udruge koji radi sa djecom. U Dubrovniku nema dovoljno kvalitetnih inicijativa, na kraju krajeva zašto sve ovo i radimo, vezanih za suvremeni ples, nezavisno kazalište ili neku drugu takvu scenu. Cijelo vrijeme smo prisiljeni dovoditi ljude. Zato nam je jako bitan projekt artist-in-residence program jer se nadamo da bismo u kontinuitetu mogli imati kvalitetnu ekipu koja će boraviti u Lazaretima te na taj način potaknuti mlade ljude da dovedu nove sadržaje značajne za njih same i lokalnu zajednicu te joj time probuditi interes. Zato i preuređujemo jednu lađu koja će biti za boravak i rad.

Umjetnička gostovanja su mađioničarski posao

Čini se da vam nije problem dovesti umjetnike u Dubrovnik, grad je atraktivan sam po sebi i ljudi vole dolaziti u njega, no kako vam je to financijski izvedivo?
– To je uvijek mađionarski posao. Korak po korak se povećava i budžet radionicama. Natječemo se cijelo vrijeme sa različitim programima. Imamo galeriju, izložbeni program, programa tribina, javnog zagovaranja, scenski program, kino i video te niz drugih i nekako uspijevamo osigurati bar neki minimum funkcioniranja programa. Naravno problem je održavanje cijelog prostora i zato smo napravili klubski prostor koji pokriva dio režija i održavanja prostora. Što se tiče residence programa, mislim da će tu biti interesa i da ćemo na na nekakva tri načina uspjeti strukturirati cijelu tu priču.

Ove godine imamo program „Rekonstrukcija povijesnih performansa“ u suradnji s CDU-om i Akademijom dramskih umjetnosti gdje nam dolaze studenti i profesori koji će raditi na rekonstrukciji nekih povijesnih performansa. Oni pokrivaju putne troškove i dnevnice, a mi im pokrivamo smještaj. Sličnu suradnju ove godine imamo i s Akademijom iz Copenhagena gdje imamo klasu umjetnika i profesora koji će raditi u gradu i sa javnim prostorima.

Pričao si o planovima koje imate s rezidencijalnim programima
– Oni su ključni u razvoju cijele priče jer ćemo na taj način cijelo vrijeme imati kvalitetne ljude te povećati broj ljudi koji su cijelo vrijeme aktivno vezani za radionicu. Sve ono što će raditi ovdje za vrijeme boravka će i pokazivati u prostoru galerije, koncertnom prostoru ili kinu karantene. Na taj način bi imali odmah i programe te smanjili troškove koji su ogromni. Pokušavamo razmišljati dugoročno i postaviti takvu situaciju za sljedećih dvadeset godina za koje po ugovoru imamo prostor. Tako bi se mogli i usmjeriti na izdavačku djelatnosti. Cilj nam je zadržati nezavisnu situaciju i istovremeno osigurati elementarne uvjete za funkcioniranje organizacije. Puno nam tu i pomaže što smo ušli u program Zaklade za razvoj civilnog društva.

Uz pomoć FACE Croatia uspjeli smo obnoviti već četiri krova. Od prostora koji je bio potpuno devastiran malo pomalo stvaramo situaciju da normalno funkcionira. To je jedan dugoročan i zahtjevan posao uz koji se cijelo vrijeme treba biti prisutan.

Dubrovnik je mali grad i mnoge generacije koje su se ovdje okupile otišle su van grada kako bi mogli živjeti od svoga rada i to je problem. Čini nam se kako je sve teže iskomunicirati neke stvari jer je ova mlada generacija nekako zdrobljena medijskim šundom i sve je teže pronaći mlade ljude koji se žele upustiti u ovakav posao. I to je sada problem jer je teško održati jednu takvu scenu.

Nije li to samo kulturni već i socijalni problem?
– To je neodvojivo jer su institucije u situaciji da ne razmišljaju o ničemu. Oni dobiju svoju plaću, imaju riješene stvari i lagano se bave kulturom. Nisu u situaciji da budu direktno povezani s ljudima i komuniciraju s njima na način da vide što njima treba i što žele niti ih je briga za to. Nama je to jako bitan moment.

Prošlih deset godina smo radili festival Karantenu i prošle godine smo rekli da je to zadnje izdanje festivala jer ne želimo biti dio te masovne histerične priče sa ljetnim festivalima gdje se samo promoviraju sponzori. Imamo osamnaest festivala u Dubrovniku i svi su upitne kvalitete i više nekakv poligon za promociju „šminkerske“ publike. Mi bi htjeli raditi nešto drugo i vezani smo za loklanu publiku i htjeli bi to nekako pokazati toj publici, komunicirati s njom. Zato smo prošle godine odlučili prekinuti sa festivalom. Kad smo krenuli bili smo jedini festival pored Ljetnih igara pa je sve imalo nekakvog smisla, biti nekakva alternativa Ljetnim igrama. Sad smo odlučili raditi u kontinuitetu cijelu godinu jer u tom ljetnom periodu lokalna publika ne može naći neki fokus da vidi neke stvari jer su svi zaposleni i bave se turizmom. Nemaju vremena za kulturne manifestacije niti im je stalo do tih stvari jer se svi hoće samo zabavljat.

Kako gosti gledaju na Karantenu?
– Prije su turisti ostajali puno duže, a sada su samo u prolazu. Neki niti ne stignu vidjeti Stari grad jer su cijelo vrijeme na plaži. Naše iskustvo je da nam na programe dolaze razni ljudi, ali nema ih puno.

Razgovarao: Denis Mikšić

Tweet