Stavovi mladih o politici (prema Youth Study Croatia 2018/2019)

Izvor: GVOZDANOVIĆ, Anja et al. 2019. “Politics and the European Union”. U Youth Study Croatia 2018/2019. Berlin: Friedrich-Ebert Stiftung e.V. 45-53.
Dostupno: https://www.fes-croatia.org/de/news/article/youth-study-croatia-20182019/

***

Kako bi dobili i pružili uvid u političku kulturu mladih, autori studije Youth Study Croatia 2018/2019 istražili su je kroz nekoliko žarišnih tema – interes mladih za politička događa i političko sudjelovanje mladih, uključujući ideološku samoidentifikaciju; politički stavovi i vrijednosti vezano za demokraciju; stavovi o Hrvatskoj u europskom i širem međunarodnom kontekstu.

Prema autorima, nisu uočene razlike u političkim tendencijama mladih u tranzicijskim zemljama u odnosu na one u tzv. “utemeljenim demokracijama”. No, usporedne analize – pišu – pokazale su da je u postsocijalističkim državama političko sudjelovanje mladih, bilo ono institucionalno ili vaninstitucionalno, značajnije niže nego u zemljama zapadne Europe, pri čemu ovo isto vrijedi i za Hrvatsku. Međutim, pregledavajući dosadašnju literaturu o stavovima i političkom angažmanu mladih u Hrvatskoj, autori studije primijetili su da ono što mlade u Hrvatskoj razlikuje od njihovih europskih vršnjaka jest i razina sudjelovanja u volonterskim aktivnostima, zadovoljstvo s funkcioniranjem demokracije, procjena njihove reprezentacije u državnim politikama te njihov utjecaj na nacionalne i lokalne politike. K tome, mlade u Hrvatskoj karakterizirala je najniža politička participacija u usporedbi sa socijalističkim periodom. Ilišin i Radin (2002) najnižu političku participaciju vide kao potvrdu kolapsa društvenog angažmana mladih nakon promjene društvenog i političkog poretka. Istraživanja u tranzicijskom periodu pokazala su da su stavovi mladih prema politici bili u kontinuiranom padu u odnosu na ionako nedovoljan demokratski potencijal mladih; uzroke ovom trendu drugi autori identificirali su u, u manjem opsegu “demokratskim deficitima” socijalističkog sustava, a većim opsegom u ekonomskoj i društvenoj krizi te nezadovoljavajućem funkcioniranju hrvatskih političkih institucija i aktera.

Imajući ovo u vidu, rezultati ovog istraživanja pokazuju da većina mladih (62%) ima malo ili uopće nema interesa za opća politička događanja; odnosno, svega 12% je bilo zainteresirano ili vrlo zainteresirano za politiku općenito, a 16% i 15% za nacionalne i lokalne politike. Interes za politiku odgovarao je i stupnju obrazovanja: najveći interes je zapažen kod onih ispitanika s najvišim stupnjem obrazovanja, a najniži interes kod onih s najnižim stupnjem obrazovanja. Treba imati u vidu da, prema studiji, 17% ispitanika steklo je neki stupanj visokog obrazovanja, 60% ispitanika imalo je više obrazovanje (srednje i strukovne škole), a svega 2% nije imalo završeno osnovno obrazovanje. Interes mladih za politiku je k tome opao u odnosu na slično istraživanje iz 2012. godine. K tome, polovica ispitanika smatrala je da nema dovoljno znanje o politici.

Prema rezultatima istraživanja, najčešći izvori političkog infomiranja mladih su TV (odnosno, televizijski programi) i internet, a najrjeđe radio. Češće nego u raspravama s obiteljima, mladi su se politički informirali kroz razgovore s prijateljima; češće nego putem radija, informirali su se putem dnevnih novina, a češće nego putem dnevnih novina informirali su se putem online društvenih mreža. Uspoređujući odabrani izvor političkog informiranja i obrazovanja, autori studije predstavljaju zanimljive odnose: televizija je bila najpopularniji izvor za skupinu najstarijih i najviše obrazovanih mladih, a najmanje popularna za najmlađe i s najnižim obrazovanjem. S druge strane, mladi s višim razinama obrazovanja birali su radije društvene mreže kao izvor informacija. Premda manje od jedne petine ispitanika smatra rasprave s obitelji kao izvor političkih informacija, rezultati istraživanja pokazuju zapravo da velik broj mladih smatra da se njihovi politički stavovi slažu s onim njihovih roditelja: 35% smatra da ima identične ili vrlo slične stavove onima njihovih roditelja; 29% smatra da su donekle usklađena njihova politička mišljenja s onima roditelja, a 18% da su usklađena.

Nastojeći razumjeti zašto je ovaj interes mladih opao, autori studije sagledali su druge faktore političke kulture. Prema studiji, svega 11% ispitanika smatralo je da su interesi mladih dobro ili vrlo dobro predstavljeni u političkom životu u Hrvatskoj, dok je suprotno mislilo 48% ispitanika. Ovaj stav, smatraju autori studije, odražava rezultate iz ranijih istraživanja, te odgovara i ranije i sada zapaženim stavovima mladih da je politika nepravedna, da mladi nemaju dovoljno političkog znanja i iskustva. Prema autorima studije, široko raširen i trajni, homogen stav mladih da su njihovi interesi i potrebe zapostavljeni u nacionalnim politikama, prikazuju da je vlada očigledno nije uspjela u formuliranju dobrih politika za mlade.

Po pitanju ideološke samoidentifikacije, nešto malo više od jedne četvrtine ispitanika nije moglo ili nije htjelo dati odgovor; 13% ocijenilo se kao krajnje lijeve, 11% kao krajnje desne, a 49% kao orijentirane prema centru. Prema strukturi obrazovanja, zanimljivo je primijetiti da su lijeve političke opcije najviše podržavali najviše obrazovani mladi, u najmlađim (14-19) i najstarijim (25-29) političkim opcijama. Međutim, u usporedbi s istraživanjima iz 2012. godine, opao je broj onih koji se nisu htjeli ideološki deklarirati, a pozicioniranje mladih prema blagoj desnici ili ekstremnoj desnici ostalo je šire u odnosu na pozicioniranje mladih na lijevici.

Prema autorima, ponašanja u vezi glasovanja mnogi drugi autori smatraju indikatorom interesa u institucionalnu politiku. Međutim, studija pokazuje da su mladi zapravo zainteresirani te da sudjeluju u glasovanju: svega 26% mladih nije glasalo jer su odlučili da neće, pri čemu 41% mladih jest glasalo a 30% mladih nije glasalo jer nisu imali pravo.

Premda rezultati studije pokazuju da većina mladih ne bi zauzela političku funkciju (49%) ili vjerojatno ne bi to učinila (30%), što odražava izostanak osjećaja odgovornosti da se zauzme politička funkcija – mladi bi i dalje prije sudjelovali u politici na konvencionalan način nego kroz neformalnu političku participaciju. Primjerice, studija daje podatke da 67% ispitanih mladih nije potpisivalo liste s političkim zahtjevima ili online peticije, 74% nije sudjelovalo u prosvjedima/demonstracijama, 74% nije volontiralo ili sudjelovalo u aktivnostima organizacija civilnog društva, 87% nije radilo u političkoj stranci ili političkoj grupi, 78% nije prestalo kupovati određene proizvode zbog političkih ili ekoloških razloga, 82% nije sudjelovalo u online političkim aktivnostima. Odnosno, između dvije trećine i četiri petine mladih u Hrvatskoj nije imalo nikakav politički angažman, a k tome nisu iskazivali velik interes da promijene ove postotke.

Ovo valja imati u vidu s obzirom da, prema studiji, većina mladih prihvaća demokraciju kao dobar oblik vlasti, kao i potrebu za (političkom) opozicijom te obavezu građana da sudjeluju u izborima, jednako kao što izražavaju nezadovoljstvo određenim manama inherentnima demokraciji kao političkom poretku. Naime, prema studiji, mladi smatraju da je potrebna snažna politička stranka koja će zagovarati interese “običnih ljudi” te istovremeno svaki drugi ispitanik smatra da je potrebna autoritarna vlada, odnosno snažni vođa koji vlada “čvrstom šakom” za opće dobro, ako i većina smatra da u određenim okolnostima diktatura ne bi bila bolji državni poredak od demokracije. Reprezentativni uzorak mladih ispitivan za potrebe ovog istraživanja, dakle, pokazuje da su mladi demokratski orijentirani i poštuju demokratska pravila, no da istovremeno naginju prema populizmu i autoritarnim oblicima vlasti – odnosno pokazuju i demokratske i nedemokratske tendencije, proizlazeći iz njihovog (ne)zadovoljstva hrvatskim demokratskim sustavom. Ovo se vidi i iz njihovih konkretnih stavova: ključnu vrijednost koju je većina odabrala jest zaposlenje, što proizlazi iz sada dugogodišnje ekonomske situacije; većina je odabrala sigurnost, slobode pojedinca i ekonomsku dobrobit građana kao relevantne, a tek jedna trećina je odabrala ljudska prava kao relevantnu vrijednost; najniže vrednovane vrijednosti bile su demokracija, ravnopravnost i vladavina prava. Shodno tome, smatrali su da su ključni prioriteti koje vlada treba odgovoriti (i to redom od najviše ocijenjenog do najniže): smanjenje nezaposlenosti, povećanje ekonomskog rasta i razvoja, borba protiv korupcije, poboljšanje položaja mladih; društvena pravda i sigurnost; ljudska prava i slobode; rast stanovništva; očuvanje prirodnog okoliša; unapređenje položaja žena; razvoj privatnih poduzetništva; očuvanje nacionalnog identiteta; borba protiv ilegalnih imigracija; jačanje vojne moći i nacionalne sigurnosti.

Međutim, bitno je naglasiti da ovakav redoslijed donekle i zavarava bez uz njega predočenih brojki – naime, 64% mladih smatralo se slagalo da država mora jačati vojnu moć i nacionalnu sigurnost, 25% se donekle slagalo, a samo 11% se nije slagalo s ovim prioritetom; gotovo istu težinu imalo je poboljšanje položaja žena (71%), očuvanje nacionalnog identiteta (70%) i borba protiv ilegalnih imigracija (69%). Vrijedi primijetiti i da su, što se tiče povjerenja prema političkim i društvenim institucijama, mladi imali najviše povjerenja u vojsku (48%), policiju (41%), vjerske institucije (33%). Unatoč ograničenoj ulozi predsjednika države u Hrvatskoj, institucija predsjednika je uživala više povjerenja od sindikata, sudova, banki, lokalne vlasti, nacionalne vlasti, MMF-a, Sabora (59% mladih ne vjeruje Saboru) i političkih stranaka (9% ima povjerenja, 66% im ne vjeruje). Općenito, zaključuju autori studije, razina nepovjerenja nadmašuje razinu povjerenja, a ovo odražava načine funkcioniranja i efektivnost političkih i društvenih institucija.

Također i po pitanju na koji način društveni odnosi trebaju biti uređeni i organizirani, većina je smatrala da vlada treba preuzeti više odgovornosti da osigura zadovoljavanje potreba građana, da treba smanjiti razliku u prihodima među bogatima i siromašnima i da dugoročno bolji život proizlazi iz većih napora i rada. Autori studije ističu naglašen senzibilitet mladih za pitanja socijalne uskraćenosti/isključenosti i nejednakosti. Međutim, kao potencijalne žrtve diskriminacije mladi su prepoznavali većinom siromašne i osobe s poteškoćama. Za druge grupe poput vjernika, djece, žena, seksualnih manjina, mladih, te LGBT(IQ) osobe smatrali su da imaju dovoljno prava, a da LGBT osobe, etničke manjine i vjernici imaju najviše prava; odnosno, proizlazeći iz toga, da te grupe nisu žrtve diskriminacije.

Ključni identitet mladih u Hrvatskoj, smatraju autori studije, a koji dijele jest njihova nacionalnost/etnicitet; osim na nacionalnoj razini, 80% mladih se definiralo prema gradovima podrijetla, a 77% prema regiji podrijetla. O svojevrsnoj zatvorenosti u hrvatske nacionalne i teritorijalne okvire po pitanju identifikacija govori da se 68% ispitanika smatralo Europljanima (ili građanima EU?), a 59% građanima svijeta. Pa unatoč izraženom nacionalnom identitetu i nezadovoljstvom međunarodnom pozicijom Hrvatske, mladi su bili kritični te smatrali da je u usporedbi s Europskom unijom stanje u Hrvatskoj po pitanju sigurnosti, sloboda, ljudskih prava, jednakosti, demokracije, vladavine prava, ekonomske dobrobiti i zaposlenja – loše ili vrlo loše. Isto tako, mladi su prepoznali da otkad se Hrvatska pridružila Europskoj uniji – rezultati članstva u njoj nisu bili odviše impozantni. Bilo po pitanju političkog razvoja ili ekonomskog razvoja, dvije petine ispitanika smatralo je da ulazak u EU nije rezultirao značajnim promjenama. Većina ispitanika smatrala je da je došlo do pozitivnih učinaka u društveno-kulturnoj i političkoj sferi, ali ne i da je došlo do društveno-ekonomskih promjena. Autori studije u tom smislu naglašavaju da do nesuglasja između toga da mladi prepoznaju mnoge pozitivne učinke ali malo pozitivnih promjena dolazi zbog optimizma da će članstvo u EU uniji jamčiti promjenu nabolje, ako ne sada onda u budućnosti. Među pozitivnim učincima, mladi su prepoznali mogućnost da putuju i upoznaju druge kulture, imaju pristup boljem obrazovanju, da je demokratizacija društva i zaštita ljudskih prava bolja, te da se bolje ostvaruju hrvatski interesi. Istovremeno, smatrali su da Hrvatska postaje sve više ovisna o razvijenim europskom državama te da dolazi do ekonomskog iskorištavanja hrvatskih resursa.

Vraćajući se na ključne zaključke ovog poglavlja, autori ističu da su mladi izrazili dosljedan izostanak interesa za politiku, interesa za raspravljanje o politici te stav da nemaju dovoljno političkog znanja; istovremeno, oni koji raspravljaju o politici čine to s roditeljima ili prijateljima, te dijele stavove svojih roditelja i prijatelja. Iz stavova o političkim vrijednostima i političkom sudjelovanju, autori uviđaju “značajan demokratski deficit” – iako većina mladih smatra da je demokracija dobar oblik vlasti (ali ne i odličan), značajn dio njih podržava autoritarnu vlast; stavovi pokazuju nedovoljno razumijevanje demokratskih principa i prava, umreženih s ksenofobijom i neprepoznavanjem diskriminacije; političko sudjelovanje mladih, bilo formalno bilo neformalno, srazmjerno je nisko, pri čemu mladi biraju formalno političko sudjelovanje. Mladi, ističu autori, istovremeno žele više prilika da predstave svoj glas u političkim arenama te smatraju da interesi mladih nisu predstavljeni u politici, no 4/5 mladih nisu spremni preuzeti ikakvu političku funkciju. Bez interesa za politiku i sa samoprocjenom da nemaju političko znanje, podržavajući demokraciju ali i autoritarnu vlast, podjednako bez interesa za formalno i neformalno političko sudjelovanje, nezadovoljni državnim institucijama, društvenim institucijama i ekonomskim institucijama – mladi najviše povjerenja imaju u represivne institucije države, tj. vojsku i policiju, te u vjerske organizacije. O lošem funkcioniranju i radu državnih tijela govori da gotovo jednako povjerenju u represivne alate države je nepovjerenje prema nacionalnoj vladi, lokalnoj vlasti, političkim strankama i parlamentu. No unatoč želji za populističkim i autoritarnim režimom, mladi su većinom smatrali da Hrvatska ne treba napustiti Europsku uniju, premda nisu isticali značajne promjene ali su isticali mnogobrojne pozitivne učinke od pridruženja Hrvatske Europskoj uniji – koju su ocijenili kao daleko boljoj od Hrvatske po pitanju ekonomskih i demokratskih vrijednosti.

Tweet