If The Kids Are…Sham69

Organizatori trećeg izdanja 30.godina punka u Karlovcu nastavljaju s dovođenjem bendova koji su bili obavezna lektira  pri prelasku iz običnog slušatelja u redove ljubitelja punkrocka. Praksa se također nastavila i u pogledu neplakatiranja što je ovom prilikom možda bio i jedan od razloga znatno slabije posjete nego prilikom lanjskog gostovanja Cockney Rejects. Kako god, Sham69 pokazali su se ipak kao dobar i logičan izbor hedlajnera…

Za razliku od drugog izdanja proslave malog jubileja izostao je veliki line up karlovačkih sastava pa su kao jedina predgrupa nastupili puležani Frontalni udar. Iako su došli bez standardnog vokalapokazali su da se i u četveročlanoj formaciji odlično snalaze. Bilo je zanimljivo vidjeti i kako se bend snalazi na velikom stejđu s izuzetno dobrim razglasom, ali bez horde suportera kakve ima na nastupima kod kuće.

Na samom početku giga košarkaško igralište u Šancu izgledalo je preprazno no čuvši prve rifove ekipa koja se zabavljala po okolnim parkovima ili kafićima uz prijenos nogometne utakmice polako se počela skupljati tako da je već nakon nekoliko stvari počela lagana slemačina. Redari izgleda nemaju iskustva s ovakvim događanjima pa su se poveli primjerom kolega iz nekih zagrebačkih klubova i počeli raditi svojevrsni kordon između publike i benda. Sva sreća da su organizatori na vrijeme intervenirali što je izbjeglo ružniji scenario kakv smo imali već prilike vidjeti na pojedinim punk, metal i hardcore gigovima. Frontalni su pržili presjek stvari iz dugogodišnje karijere s naglaskom na posljednji uradak “Kapitalizam mrzi me”. Vrlo dobrim nastupom potvrdili su da su nepravedno zapostavljeni na hrvatskoj rock sceni, ali i status koji imaju među vjernim pokonicima žanra.

Nakon kraće pauze na stage dolaze jedni od istinskih legendi prvog vala britanskoga punk rocka. I dok se Sex Pistols tek sporadično pojavljuju po velikim mainstream festivalima, a Joe Strummer zaslužno sjedi u nebeskom hole of fame rock’n’rolla Shamovci drmaju, čini se i žešće nego je to bilo 1977. Svi oni koji ih onda nisu vidjeli iz bilo koga razloga imali su prilike vidjeti kako je to nekako izgledalo na izvorima otočkog punka.

Iako iz originalne postave dolazi tek gitarist Dave Parsons ostala ekipa se odlično uklopila. Slabije informirane tek je iznenadila činjenica da nema Jimmy Purseya koji je još 2006. napustio band a čije je upražnjeno mjesto vokala upotpunio opasni Tim V. Tim se super snašao i kao pravi frontmen poveo zabavu s Angels with Dirty Faces.

Bend nastavlja s Asbo Sports Day, I don’t wanna i ostalim hitovima iz dugogodišnje karijere.Mora se priznati da Shamu, kao uostalom i drugim sastavima koji iza sebe ovako plodonosnu karijeru nije teško napraviti dobitnu kombinaciju pjesama.

Drugi dio giga kreću u višoj brzini s We gotta fight, Questions and Answers i Hurry Up Harry, a “cliff hanger” ostavljaju s odličnom verzijom The Cockney Kids Are Innocent, Hey Little Rich Boy, Borstal Breakout i What Have We Got. Dakako, izostao je hit s kojim su doslovno sve ove godine povezivali do tada sukobljene supkulture. If The Kids Are United može se komotno nazvati kao jedna od najznačajnijh stvari cjelokupnog punk i skinhead pokreta, ali i mnogih kasnijih podvrsta žanrova. If The Kids… očito znači generaciji stasaloj ili tek rođenoj sedamdesetih i osamdesetih godina ono što je hipijima bile Give Peace A Chance ili My Generation što se vidjelo i prošle noći u Šancu. Old school punkeri, oni koji su se tako nekad osjećali, skinsi, hardkoraši i metalci zajedno su zaorili: They can lie to my face, But not to my heart, If we all stand together, It will just be the start…If the kids are united then we’ll never be divided.

Odličan gig, dobra zabava, ugodna subotnja večer…

Tweet