Mediji o blokadi sveučilišta

Prenosimo zanimljiv tekst s internetskog portala kulturpunkt.hr o medijskoj manipulaciji razlozima i troškovima studentskih blokada koji se ovih dana odvijaju u nekoliko hrvatskih gradova.

Tek letimično prelistavanje naših dnevnih novina proteklog tjedna bilo je dovoljno da na jedan jako ružan način dovedem u vezu sinonim glagola kopulirati i sinonim imenice roditeljica. Ovaj tekst je tek racionalizacija te reakcije. Ni više ni manje.

Medijska reprezentacija blokade i stav javnosti prema njoj međusobno su konstitutivni. Ajde da krenem s medijskim praćenjem studentskih zahtjeva. Dominiraju dva više komplementarna nego suprotna pristupa cijeloj stvari. Jedan je potpuno ignoriranje, a drugi poprilično tendenciozno izvještavanje. Uzet ću kao primjer Jutarnji list.

Ponovno pokretanje blokade ili obustave nastave, kako vam drago, Jutarnji je popratio senzacionalnim naslovom Prestanite terorizirati one koji žele učiti! Nakon takvog naslova dubinska analiza teksta doista je jalov posao. Meni je, recimo, puno zanimljiviji u svojoj prefriganosti tekst Dobila sam diplomu, a sad idem doma učiti o prvoj generaciji studenata koja je dobila “diplomu baccaleusa”. Između početka i kraja, strukturalno najvažnijih dijelova, krije se autorski pečat novinarke Dore Koretić, koja si je ovim člankom osigurala najmanje mjesto potpredsjednice Udruge pametnih i poštenih profesionalaca ako takva uopće postoji. Dakle, hvalevrijedno želeći staviti jednu prilično bezveznu vijest u širi društveni kontekst, novinarka je dvojicu prvostupničkih junoša s Ekonomije zamolila da kažu koju o svojim kolegama s Filozofskog koji, kako je poznato, “već danima štrajkaju i uzurpiraju zgradu”. Obojica su se složila da su zahtjevi filozofa pomalo nerazumni, a jedan im je, pomalo oksimoronski, predložio da “manje filozofiraju, a više brinu o rokovima i ispitima koji dolaze.” Novinarki nije preostalo ništa drugo nego da zaključi kako je to sasvim stručan i kompetentan komentar. Ako želite prerogative za davanje sudova o smislu borbe protiv logike sustava na kojem se temelji podjela moći, kako vidite, ne trebate posebno dobro artikuliran stav potkrijepljen tamo nekakvim argumentima. Dosta je da vam netko tutne u ruku diplomu Ekonomije.

I nek’ uđe u zapisnik da aferu Indeks nisam ni spomenuo!

E sad, postavlja se pitanje je li većina novinara Jutarnjeg lista, nakon marljivog i savjesnog upoznavanja s ciljevima i metodama studentske borbe, svojevoljno odabrala zauzeti ovako kritičan stav ili su oni condottieri koji pišu kako im se kaže dok novac uredno sjeda na tekući račun. Možda bi nam u traženju odgovora mogao pomoći Hrvoje Appelt. Da, da, isti onaj koji je najuren iz EPH-a. Ovo neće ići bez citata: “Za vrijeme studentskih prosvjeda, neprekidno su se tražili načini difamacije cijelog pokreta, a na vrhuncu krize, ministar Primorac je osobno ušetao u reakciju JL-a što je izvazvalo konsternaciju među novinarima. Zatraženo je očitovanje Uprave EPH i Uredničkog kolegija, no nikakav odgovor do danas nije stigao. HND na ovaj podatak nije reagirao.” Stvarno ne vidim razloga zašto u nekim drugim medijima, Večernjaku recimo, scenarij ne bi bio potpuno isti. Ipak, čisto poštenja radi, valja reći da smo unutar naše periodike mogli i proljetos i jesenas pronaći članke koji su bez zadrške iskazivali podršku studentima. Ona je stizala od redom afirmiranih autora poput Borisa Dežulovića ili Jelene Lovrić. A za to postoji jako dobro objašnjenje. Ako morate ucjenjivati njih, onda morate već sutradan biti spremni staviti ključ u bravu.

Šteta od ovakve medijske reprezentacije blokade je ogromna. EPH na dnevnoj bazi, ovako ili onako, informira jako veliki broj ljudi što dovodi do zajebane povratne sprege. Dobar dio tih ljudi, prema mojem iskustvu, zauzima dominantno-hegemonijsku poziciju bilo da gledaju tv, čitaju novine ili surfaju internetom. Idealnotipski mehanizam proizvodnje javnog mijenja vrlo je jednostavan. Ljudima netko ponudi stav, a oni ga posvoje. Novinari potom ljude pitaju za mišljenje a oni papagajski ponavljaju posvojeni stav. On, iako ponovljen, daje legitimaciju novinarima za njegovo širenje. To je najbolje do čega sam ja došao čupajući si kosu i pokušavajući si objasniti postove u forumskim raspravama iz kojih se vidi da je dosta ljudi potpuno uvjereno da lijena bagra s Filozofskog ovom blokadom želi sutra njihovoj djeci, njima osobno i rođacima u trećem koljenu otimati od usta. A stvar je potpuno drugačija i ima veze s preraspodjelom postojećeg novca. Postojećeg, ej, po 1001. put! Dakle, vama ni iz džepa ni u džep. Samostalna Hrvatska nikad nije posebno cijenila obrazovanje. Odnos ulaganja države u obrazovanje tijekom zadnjih dvadeset godina savršeno se ocrtava kroz kanibalisku i ugostiteljsku metaforu. Devedesetih je Ivan Milas, u pauzama između čuvanja državnog pečata, znao reći da “kilo mozga košta dvije marke”. Danas pak Borislav Škegro, privatizacijska junačina, zna reći da “nema besplatnog ručka”. Šire razlaganje o ovim temama činilo bi potencijalno odličan diplomski rad iz područja teorije figura pa ga prepuštam nekom kompetentnijem uz napomenu da me se sjeti bajaderom ili barem spomene u zahvali.

Predug boravak na Filozofskom u Zagrebu ovih dana može vam iskriviti percepciju o gradu i svijetu. Čim prijeđete fakultetski parking vidite da su – unatoč maratonskim raspravama na plenumima, svom trudu svih zainteresiranih, svakodnevnom ažuriranju web-stranice i tonama tiskanih skripti – nastojanja studenata da pridobiju podršku javnosti poprilično mizerna. No to ne znači da su potpuno uzaludna. Značaj interneta pritom ne treba posebno naglašavati. Pa ima li onda studentska borba ikakvog izgleda na uspjeh na dulji rok? Mislim da ima. Makar nam ni HRT ni EPH ne rekli ništa o tome, diljem Europe fakulteti su bili, jesu ili će tek biti blokirani. Dio smo šireg pokreta protiv komercijalizacije obrazovanja koja tlači preveliki broj glava sve svjesnijih da se okolnosti u kojima žive mogu mijenjati. Da ih one mogu mijenjati.

Ništa ne mora biti onako kako jest.

Piše: Ante Jerić

Tweet