review: Monte Paradiso #24

Nakon nekoliko godina najpopularniji festival hardcore, pank i pripadajućih žanorova u Puli održavao se kroz tri dana što se pokazalo kao dobar potez organizatora. Dva dana su se posljednjih godina pokazala stvarno prekratko za jedan pravi pankerski godišnji odmor.

Prije nego krenemo s pregledom bendova valja se prisjetiti onoga zbog čega je pulski pank festival isto toliko omiljen, druženje, henganje, kupanje, zezancija:
Kamp je bio donekle izmješten jer je ispod zida prema kafeu Mops sagrađen skejt park.
Drugi dan je poprilično jako jugo donijelo kišne oblake u večernjim satima što je donekle pokvarilo zabavu, neki gosti ostali su u svojim apartmanima, a dio je stigao tek u kasnijim satima kad su kišni oblaci prošli.
I dalje je u izostala ozbiljna after zabava u dvorištu makar se posljednje večeri sa šanka vrtila disko glazba uz neizbježne KDBŠ hitove. Nije kao proteklih godina, ali čovjeka veseli da se diskoteka vraća.
Čini se da je pred Paradizom promjena generacija, ove godine nije bilo puno ljudi koje poznajemo, a došle su nove, mlade snage. Što je tome uzrok tek ćemo vidjeti: istovremeno se odvija Feragosto Jam festival koji je preuzeo dio slavonske ekipe, vikend ranije u Rijeci je održan No Sanctuary, a cijena ulaznice je zbog širenja na tri dana i većih organizacijskih troškova povećana na 200 kuna. Kako god, pulska ekipa je već prionula pripremama za 25. izdanje koje će se održati od 3. do 5. kolovoza 2017. godine. Vidimo se tamo, a do tada čitajte i komentirajte kako je bilo ovog ljeta u Puli:

Monte Paradiso hardcore punk festival #24.

Cijela zabava počela je u četvrtak 4. kolovoza nastupom njemačkih Ämbonker i Nitro Injekzie koje dobar dio publike nije stigao pogledati zbog gužve u dolasku. Gužva u bajt prema festivalskim tračevima već duže žele nastupiti na Paradisu pa im se to ove godine konačno i ispunilo.

Ewig Frost iz Austrije šibaju očito sve poularniji motorcharged pank. Kao što se dalo naslutiti iz imena benda Ewig spajaju Motorhead, Celtic Frost, Discharge i psychobilly u motorcharged rocknroll mješavinu koja solidno zvuči na bandcampu ali ne i na velikom festivalskom stejđu. Skinuli su sva pravila žanra što ih u stvari ograničava pa je i njihova svirka nakon dvadesetak minuta lagano otišla u dosadu. Srećom, na Paradizu bendovi imaju oko pol sata vremena za pokazati što su pripremili pa su tako podnošljivi i oni koji bi inače “zadavili”. Vrijedilo bi ih provjeriti na klubskoj svirci.

U klubovima smo nebrojeno puta gledali Bosonogo Djetinjstvo kojima je ovo bila popravna svirka nakon prošlogodišnjeg odustajanja. Bosonogo također bolje zvuči na malim klubskim gigovima nego na paradiszu gdje je ekipa u najvećoj mjeri nabrijana na zabavu i trganje. Njuvejv zvuk gitare i efektirani vokal zanimljia su kombinacija u Attacku gdje je Bosonogo došla pogledati isključivo ekipa koju zanima ovaj “drugačiji” pogled na post-krast što je dežurnim irokezima bilo u najmanju ruku prekomplicirano. (HR)

Kog briga jer uskoro se na stejđ popela neuništiva harkor pank mašina Pasmaters. Vladimir se manio gitare i preuzeo mikrofonsku palicu dok se ritam gitare dohvati mladi momak iz Sick Crap. Pasmaters je uz povike Smrt fašizmu krenuo s Hardcore/hardcore i sljedećih 14 stvari nije usporavao. Nakon giga Vlado je prokomentirao da nema više vremena za laganice i poskočice nego samo drito brzina pa su od poznatih hitova odrmarili tek Mali svijet. Hardkor pank je to, tebra, nije igranje. Dakle, nema predaje, samo snažno u nove radne pobjede, Pasmaters treba slušati i gledati.

Prvu večer zatvaraju britanski FUK kojima je pripala neslavna uloga nastupa nakon pulskin pank veterana. Je li stvar u toncu, gearu, znanju, iskustvu ili svemu rečenom ali tek FUK su imali koliko-toliko gitarski druk kako treba. Gitaru u FUK svira Gabba iz Chaos UK pa malo i nalikuju na poznatije bristolske legende.

PETAK

Drugu večer su svi, a najviše organizatori, podjednako gledali u nebo jer je južina navukla oblake pa je oko deset krenula kiša koja je na Vidikovcu baš padala kako treba sve do 23 sata. Zbog neutvrđenih razloga izostali su izraelski kejo-seri CityRats, a gig su s gotovo sat vremena zakašnjenja otvorili Red Tape i talijanski Slander za koje oni koji su ih gledali kažu da su bili ok. Provjerite ih na bandcampu ili uživo.

Đornata je još jedan od bendova koji se slabo snašao na Paradizo stejđu. Unatoč usviranosti i brojnim gigovima i turnejama nešto je pošlo po zlu pa je nastup bio kraći nego što se očekivalo. Brzi 80s hardcore dobro dođe fanovima tog zvuka, onima koji se sjećaju UBR i Disorder ali, kao što je bio slučaj i s drugim bendovima koji njeguju staru produkciju, to ne prolazi na velikim pozornicama. Je li i ovdje problem s ozvučenjem ili sviranjem?!

Belgijanci LINK nemaju bandcamp, ali zato imaju dobar merch (provjerite) i zanimljiv zvuk. Mračni polubrzi melnkolični krast koji na prvo podsjeća na Wolfbrigade, pa onda na Tragedy privukao je publiku pred stejđ. Iako je nedostajalo urnebesne slemačine sve se čini da je novo “mast-see” ime na pomolu. Svirka na velikom stejđu je bila ok makar je ovaj mjuz uglavnom rezerviran za male i mračne klubove. Na žalost, Link nemaju bandcamp pa ukoliko nemate vinil prosurfajte po netu i poslušajte o čemu se radi. Donra, stara , mračna krastčina je to.

Extreme Smoke 57 ponovo sviraju. Na stejđu se okupila ekipa, kako to često biva kod reuniona u našim krajevima, koja izgleda kao da je sastavljena od ekipe željna ponovnog rokanja, nakon razlaza bavili su se privatnim životima, radili u agencijama, web studijima, bankama i osiguranjima. ES57 šibaju grajnd koji što im dosta dobro ide s naglaskom na dosta uz redovite izlete u neki noise/đezi-eksperiment. Zanimljivo je bilo vidjeti legendarno ime ponovo na stejđu uz savjete za “okrupnjavanjem zvuka”. Na bandcampu grind ima dosta death metal upliva i sve je masivnije nego live što ekipi nije smetalo da napravi ringišpil ispred stejđa.

Extinction of Mankind su zvučali uvjerljivije kad smo ih gledali 2008. godina na Kamun festu u Ilirskoj Bistrici kad smo se svi opremili odličnim Northern Scum t-shirtima i hipsterskim canottierama. Unatoč neupitnom iskustvu ovih krast pankera pulski nastup im i nije jedan od zapaženijih. Red krastčine, red političkih poruka i polako smo dogurali do kraja druge večeri i za dlaku izbjegli ozbiljnije nevrijeme.

SUBOTA

Još jedan austrijski band, Røst, i za razliku od Ewiga prve večeri, bend koji šiba klasični austrijski/njemački hace pank s američkim 80’s prizvukom, gitare ribaju a vokali drelje. Baš kako treba, midtempo ulazi, basgitara si baš daje oduška, plete i pokazuje šta zna. Valjda je bilo OK za početak večeri (studijski snimci su im skroz solidni).

Završavamo večeru, tešku pizzu u Marko Polu i stižemo na talijanski Overcharge (nagradno pitanje: šta svira bend koji se zove Overcharge?!). Izgleda da je motorhead/discharge pank rado sviran ovih godina (sjećamo se ne baš sjajnog ali zapaženog nastupa Children of Technology prije koju godinu). Speedmetal punk/motor punk sigurno ima svoje predstavnike. Još samo da bajkeri skuže da je to pravi soundtrack za 21. stoljeće.

Od Lazarath smo više očekivali kad su nam najavili bend u stilu Municipal Waste. Za thrash core treba odvrnuti razglas i napraviti sasvim drugačiji set-up. Novosadski trešeri, drugi puta dovedite vlastitog tonca, a do tada slušajte ih na bandcampu. Uglavnom, imaju ozbiljan merch.
Super je bilo konačno pogledati uživo Proces iz Subotice. Bend koji rijetko tko ne zna, a hitovi Nemojte misliti da se slažem, Beirut 83 su već legendarni. Izdaja ljudskih prava benda Distress iz 80-ih je antologija i jedna od himni ex-yu harkor panka. Proces je bend kakav treba Monte Paradizu jer iako valja pokazati što ima novog i zanimljivog na svjetskoj sceni za zabavu raspojasanih pankera balkan-saund je prava stvar.

Pizda Materna su legendarni slovenski pank bend čiji se koncert spaja s performansom. Uigrana svirka, komunikacija s publikom i opasni nastup rijetko su koga ostavili nezainteresiranim: 80’s pank s 2000. drukom – šteta što nisu imali više vremena jer taman kad su se skužili s publikom stejđ se morao osloboditi za još jedne hedlajnere festivala.

Malignant Tumour pokazali su se kao najveće ime ovogodišnjeg Paradiza. Hitovi kao Overdose and overdrive, We are the Metal, Satan Rise, Decibel Maniacs stavljaju Maligant Tumour kao “Motorhead nakon Motorheada”, bend koji se nikako ne smije zaobići. Bend svojim vidoklipovima nije djelovao pametno i zanimljivo no tu bi ih valjalo usporediti s prošlogodišnjim iznenađenjem Siberian Meat Grinder: s Maligantom konačno se u dvorište Rojca vratio dobar zvuk. Odgovor na pitanje zašto ostavljamo čitateljima, no činjenica je da Tumour iza sebe imaju hrpu nastupa na velikim festivalima, masu koncerata, razrađen zvuk, scenski nastup. Zanimljivo je kako je gig odmicao Česi nisu padali s energijom, naprotiv. Iz stvari u stvari su ubrzavali i doslovno mljeli svoji visokooktanskim rokenrolom. Bomba.

Neslavna uloga zatvaranja festivala nakon češkim trešera zapala je Crude SS. Švedski pank prvaci, jedni su od začetnika onoga što je kasnijih godina postalo poznato kao švedski hardcore zvuk zajedno s popularnijim Anti Cimex, Avskum ili Totalitär. Zanimljivo je i ove godine bilo čuti kako jedan bend iz 80-ih zvuči uživo na velikom stejđu.

Na koncu da ne zaboravimo, bilo je tu i ove godine dobrih distribucija, Neanderthal je imao propisnu liniju najfrižih vinila, Nadan je naštampao prišivače, torbe, majice i nalje na kojima se boja tek osušila…

Tweet