Po šumama i gorama na Punk Rock praznike

Na temeljima nekadašnjih Njoki i Šklab festa nastao je ujedinjeni Punk Rock Holiday 1.1 na kojem su uz headlinere NOFX, Bad Religion, Total Chaos nastupili brojni punk sastavi.

Izniman line-up i odlična zabava na prošlogodišnjem Šklab festu u slovenskom Trbovlju ponukali su nas da i ove godine posjetimo taj mali slovenski gradić (inače rodni grad svjetski poznatog benda Laibach). Pozorno smo pratili internetske najave ekipe iz Trbovlja cijele godine, te ostali ugodno iznenađeni „ujedinjenjem“ Šklab festa i Njoki festivala iz Ajdovščine, na čijoj su pozornici prošle godine, između ostalih, prodefilirali No Use For A Name i Lagwagon. Tako je nastao Punk Rock Holiday 1.1 koji se održao od 12. do 15. kolovoza na sasvim drugoj lokaciji – u Tolminu na Soči, domu svakako većeg i masovnijeg Metalcampa.

Kao prvo veliko ime festivala koji je nastao spajanje Šklaba i Njoki festivala pojavili su se Bad Religion, i to je (uz ostale potvrđene hedlajnere) bio dovoljan razlog za odlazak u Tolmin, ali kad su još uz njih potvrdili i NOFX, odlučili smo definitivno dio ljetnih praznika provesti na ušću Soče i Tolminke. Jer ipak, i ako niste pretjerani fan melodičnog panka, na jednom mjestu vidjeti dva ovakva benda za relativno pristojnu cijenu (tih dana je cijena festivalske ulaznice bila oko šezdesetak eura) se definitivno isplati.

Nakon brojnih peripetija oko planiranja odlaska uputili smo se put Tolmina. Iako postoji uvriježeno mišljenje kako je Slovenija mala zemlja i kako se tamo gdje god da se krene stigne za maksimalno dva sata, do našeg odredišta smo se vozili dobrih šest sati. Tolmin je ipak grad podno Julijskih Alpa blizu talijanske granice, a cestuljci uz Soču (iako je vožnja njima predivna zbog prekrasnog krajolika) zahtijevaju laganu vožnju, što zbog ograničenja, što zbog čestih i oštrih zavoja. Oko sedam sati smo stigli u kamp, raspakirali šatore i „ispitivali teren“. Zaključili smo da smo zauzeli izuzetno mjesto u kampu, blizu WC-a, tuša, šanka i festivalskog prostora, te se polako uputili na koncert jer su s nastupom započinjali popularni Pasi iz Rijeke.

Veseli Riječani su standardno dobro odradili svoj set, no zbog strke s vremenom nastup im bio skraćen te smo uspjeli uloviti tek dva hita, Lojalan i Jebotebog. Nakon njih je uslijedio nastup 3 Feet Smaller, koji nam nikako nije sjeo svojim ska-kutavim izričajem pa smo pričekali početak koncerta legendarnih Bad Religion.

Koncert su otvorili sa Sinister Rouge, i iako su mnogi smatrali da će nastaviti u tom revijalnom tonu, to se nije dogodilo. Zagriženi fanovi razočarani su izborom pjesama (uglavnom novije i sporije) i ne mogu se oteti dojmu da je koncert bio „odrađen“. Bilo je čak usporedbi tipa „ovo je kao da gledam neki prosječan rock bend“, a od pjesama izdvojile su se Devil in Stitches, Honest Goodbye, Atomic Garden, Recipe For Hate, The Defense, Los Angeles Is Burning te nezaobilazna American Jesus na bisu.

Prvu koncertnu noć zatvorili su veseli Makedonci Superhiks, no cjelodnevna zabava učinila je svoje te nas je bacila u horizontalu vrlo brzo nakon nastupa Bad Religiona. Ipak je trebalo pogledati još gotovo dvadesetak bendova naredna tri dana.

Drugi dan…
…krenuli smo po doručak na kojem smo se zadržali tijekom cijelog dana u dobrom društvu poznanika iz raznih republika bivše države. Dan je brzo prošao te je ponovno došlo vrijeme koncerta.
Hardcore snage iz Krškog Final Approach otvorili su drugu koncertnu večer, žestoko i nabrijano kako i dolikuje, no veliki stejdž i takva muzika nikako ne idu jedno s drugim. Puno bolje i efektnije bi zvučali u nekom malom klubu gdje bi kontakt s publikom bio puno prisniji. Od hitova našli su se tu Positive Soul, Tomorrow Never Comes te naravno obrada naših hardcore legendi Razlog Za, Old Skul Stvar.
Nastup melodičnih In-Sane iz Gornje Radgone uslijedio je ubrzo nakon Final Approacha. Za In-Sane se definitivno može reći kako su jedan od najkvalitetnijih bendova tog tipa s ovih prostora, jer zbilja mnogo ulažu i u muziku i u svirke. Iza sebe imaju već pet europskih turneja te se na jesen spremaju i na američku, gdje će, između ostalog, svirati i na poznatom The Festu na Floridi. Na stejdžu zvuče zbilja uvjerljivo i moćno, a odsvirali su pjesme s albuma Trust These Hands… Are Worthless i neke novije koji zvuče kao noviji uratci Propagandhija. Zbilja izvrstan nastup pred brojnim fanovima koji su se skupili u koncertnom prostoru.

Hog Hoggidy Hog i Red Five Point Star smo gledali iz prikrajka.

Druge večeri jedni od hedlajnera bili su The Bouncing Souls. Solidan koncert, iako je vrlo zamjetljiva statičnost, ako ne i nezainteresiranost pjevača za sve oko sebe. Najviše su pjesama odsvirali sa svog najpoznatijeg albuma How I Spent My Summer Vacation, a za kraj počastili su prisutne svojim najvećim hitom True Believers.
Cjelodnevno druženje s ekipom nas je umorilo tako da nismo pogledali zadnji bend, a to je ovaj put bio Hot Water Music. Ekipa koja ih je gledala tvrdi da su bili sjajni, a mi si i dalje ne možemo oprostiti tu pogrešku što ih nismo uspjeli dočekati na nogama.

Treće jutro…
…ponovno je obilježeno odlaskom u trgovinu, a kako je bila nedjelja kad se sve zatvara već oko podneva, nije nam bilo druge nego posjetiti konačno beach bar na ušću Soče i Tolminke. Plaža se nalazi unutar festivalskog prostora i stvarno se radi o predivnom mjestu: bijela obala, tirkizna hladna rijeka, lagani povjetarac – što se više može poželjeti na vrućem i sparnom danu?

Uz konstruktivno provedeno popodne, ponovno je došlo i vrijeme za koncert. Otvorili su grinderi Extreme Smoke 57, čiji je koncert svojom pojavom uveličao i legendarni Pečo iz Novog Mesta. Nakon njih svoj set odradili su Nijemci Crushing Caspars, koji sviraju neki dosadni hardcore i furaju nekakav jadan rock-star stav koji im nikako ne stoji. Prilično jadno i nezanimljivo.

Total Chaos ispali su jedan od najboljih bendova festivala. Iako ih nitko od nas nije aktivno slušao godinama, zbilja su ugodno iznenadili. Komunikacija s publikom i cijela svirka je bila na vrhuncu, od hitova bilo je tu i Riot City i Gomer Pyle, te su oduševili hitom s novog albuma Total Massacre.
Nastup hvaljenih Jingo De Lunch popratili smo odmarajući sa strane. Jingo furaju nekakav pank rock đir, a pjevačica najviše glasom podsjeća na vokala iz Bad Brainsa HR-a. Poprilično dosadno, i nikako nismo mogli shvatiti razlog tolikom hvaljenju.

Street Dogs su uvjerljivo otprašili svoj street punk repertora s irskim štihom, a kako nismo pretjerani ljubitelji istog čekali smo nastup Strung Out. Otvorili su koncert s Too Close To See i nastavili redati hitove: Velvet Alley, Mind Of My Own, Ultimate Devotion, Bring Out Your Dead, Matchbook te završili s izvrsnom Analog. Pjevač ima izvrsnu komunikaciju s publikom i par puta je završio u rulji, te se vidi da sve te pjesme doživljava vrlo osobno. Neki su tvrdili da je mnogo falšao, ali kako smo mi bili u prvom redu, nismo valjda pohvatali sve zvukove i to primijetili. Večer su zaključili sveprisutni Real McKenzies svojim gajdama i sličnim instrumentima, što je nekima od nas oduvijek bilo nezanimljivo, ali ekipa je očito bila oduševljena.

Zadnji dan festivala…
…otvorile su domaće melodične snage Backstage i Golliwog, no cirkus u pravom smislu te riječi uslijedio je nastupom combat-ska velikana Talco. U skromnih pola sata odsvirali su svoje hitove s hvaljenih albuma Combat Circus i Mazel Tov, te predstavili i zadnji album La Cretina Commedia, zanimljivog covera kojim su iskazali hommage legendarnom coveru Rancida na albumu … And Out Come The Wolves.
Overflow su muzički nezanimljiv bend, dok su nekim članovima naše ekipe poprilično mrski i u privatnoj sferi, tako da smo njihov nastup, koji se mogao okarakterizirati kao tipično preseravanje i podilaženje ekipi, popratili s obližnje livade. Svirali su uglavnom nove stvari (Swallowed, Surprise…) i na sreću, svirka im je bila prilično kratka. Inače, majice dotičnog benda su se na distri prodavale po 15 eura, dok su NOFX svoje majice cijenili standardnih deset eura. Nema se tu što više reći, a i nisu jedini bend s ovih prostora sa sindromom „megauspješnog“ benda. Da su kojim slučajem iz Karlovca, a ne iz Koprivnice, vjerojatno bi bili najbolji melodični pank bend na svijetu.

Legendarni Toasters upriličili su odličnu uvertiru NOFX-ima, zadnjem velikom hedlajneru festivala. Standardni zabavni plesnjak za sve prisutne, kojih je zadnji dan bilo puno više nego protekla dva festivalska dana. Naredalo se hitova, Two Tone Army, New York Fever, Shocker, Weekend In LA, Don’t Let The Bastards Grind You Down… te kao što je već rečeno, napravljena je odlična podloga za zatvaranje festivala uz NOFX.

Iako su mnogima jedan od omiljenih bendova, nikad nisam bila pretjerano oduševljena njihovim melodičnim izričajem, ali moram napomenuti da je ovaj koncert jedan od najboljih koje sam u životu gledala, prvenstveno zbog atmosfere koju su stvorili. Otvorili su odmah žestoko s Dinosaurs Will Die i odmah je započela ludnica – lete čaše, lete ljudi, reklo bi se «opći kaos». Redali su se hitovi u vidu Perfect Government, Bob, Bottles To The Ground, Malachi Crunch, Stranded, Murder The Government, Fuck The Kids, Lori Meyers, The Bag, Herojuana, Leave It Alone… te naravno nezaobilazna Linoleum na bisu, a na stejdžu nije izostala zajebancija između pjesama koja je često graničila granicom dobrog ukusa, no zbog pozitive koju su donijeli nije im nitko zamjerio. Posebna priča za kraj je bilo Melvinovo tandrčenje po harmonici, koje je trajalo dobrih dvadesetak minuta. Ekipa je u čudu gledala i smijala se, a na mahove je izgledalo kao ruganje retardiranom djetetu koje pjeva na školskoj predstavi. Nakon negdje šezdeset osmog ponavljanja melodije, skinuli su Melvina sa stejdža te se ekipa počela pomalo razilaziti jer ipak je sutradan bio radni dan, a i oni na godišnjem su bili već poprilično iscrpljeni ovom četverodnevnom avanturom. Uputili smo se prema šatoru (ovaj put zbog stvarne iscrpljenosti, a ne pretjeranog dovođenja u element), da bi kojih pola sata kasnije saznali od kolege iz Maribora da su se NOFX iznenadno vratili na stejdž te odsvirali još jednu pjesmu. Žao nam je malo bilo što nismo vidjeli stampedo od šanka do stejdža, ali zbog zbilja izvrsnog koncerta koji su upriličili uspjeli smo preživjeti taj propust.

Utorak…
…je bio dan za povratak kući. Dekintirani, umorni i gladni uputili smo se u domovinu čudnovatim seoskim putovima kako bi zaobišli autoput, jer naravno, nismo imali vinjetu, a usput smo izgubili i jedinu autokartu koju smo imali u bijeloj limuzini pa smo se nekako snalazili kartom od par kvadratnih centimetara koja je bila isprintana na Viamichelin uputuma. Sve u svemu, zaključujemo da je provod bio solidan, ali festival kao takav je ipak malo podbacio. Trajanje od čak četiri dana financijski je iscrpilo mnoge, poluprazne subota i nedjelja i dosta skupe cijene pića i hrane ipak su minusi koji nisu nezapaženi. S druge strane, treba se skinuti kapa ekipi na trudu, jer festival je bio dobro organiziran, no ipak mislim da je se radi o prevelikom zalogaju za prvu godinu „ujedinjenog“ festivala. tHc

Sad malo o ugostiteljskoj ponudi: Naplaćivanje svega i svačega

Često se dogodilo da se propusti i nekoliko bendova koji nastupaju kupujući kilometarske bonove na jednom šanku. Festivalska cijena piva je znatno više nego na ostalim punkerskim festivalima, 2.5 €, pa s obzirom na kapacitete supkulture to je poprilično skup sport.

Posebna priča Punk Rock Holidayja je priča o raznom naplaćivanju svega i svačega. Pri dolasku u kamp uz zamjenu karte za festivalsku narukvicu dobivale su se dvije vreće za smeće, uz depozit od 10 eura. Na odlasku se donosilo smeće i kupon, te dobivalo 10 eura nazad. Ista stvar je bila s čašama – ako nemaš čašu, platiš extra euro, kad doneseš praznu, dobiješ euro nazad i slično. Prvi dan smo se nekako i snašli s čašama, nismo se libili otvoriti kantu i izvući čašu iz smeća, no već treći dan, na cijelom festivalskom prostoru nije bilo niti jedne čaše! Čak ni u kanti za smeće!

Tweet