Slayer: Povratak Kraljeva

Nakon 13 godina moćni Slayer prodrmao je hrvatsku metropolu.

Nakon što su Megadeth pohodili Boogaloo krajem lipnja 2010. godine mislilo se da smo vidjeli sve članove velike četvorke, no krajem prošle godine stigla je vijest da su Megadeth ponovno na turneji i to sa Slayerom. Na Carnage tour uvršten je Zagreb što je dodatno nabrijalo svekoliku hard’n’heavy publiku iz Hrvatske i okolnih zemlja. Malo po malo, došao je i i taj 6. travanj kad je metal cirkus stigao u Arenu.
Već dan uoči najočekivanijeg metal eventa godine iza Arene parkirani su šleperi s opremom američkih speed thrash metal rodonačelnika.
Sunčano vrijeme bilo je pravi dar mnogobrojnim fanovima koji su stigli sa svih strana, pa se uz domaće tablice na parkiralištu moglo vidjeti i podosta automobila iz susjedne Slovenije, Bosne, Srbije, ali i Bugarske i Mađarske.

Sudeći po gužvi oko dvorane zagrebački Malehookers nisu izazvali veći interes kod dežurnih metalaca, ali uoči izlaska Megadeth na stage počela je i gužva na ulazima. Iako su Dave Mustaine i njegovi metal bojovnici bili uvijek na četvrtom mjestu “big 4”, bar što se ovih krajeva tiče, u dvorani ih je gledalo po prilici 3 do 4 tisuće ljudi.
Istina da imaju svojih fanova no na žalost ipak je većina publike došla ovdje zbog Araye, Kinga i Lombarda, pa su Megadeth zvučali i izgledali tek kao jedna jača predgrupa. Od stvari koje su se, ruku na srce, prilično teško razaznavale zbog nepodešenog ozvučenja highlights su bili Wake Up Dead, te završne Symphony of Destruction i Peace Sells. Sve u svemu, ništa osobito, osim kvačice u metal iskaznici.

Pripremanje stagea za prave majstore dobre svirke, zezancije i razvaljotke fanovi su kao što i dolikuje kratili uz pivo i razgledavanje oskudnog distro štanda sa preskupim T-shirtima po 270 kuna.

Za razliku od nekih ranijih turneja stage je bio zlokobno spartanski, uz nezaobilazni zid-od-Marshalla novost su bila dva zloglasna metalna orla s sword-pentagramom, logotipom legendarne četvorke.

I tu su se vrata otvorila i Slayer kreće s naslovnom stvari posljednjeg albuma, World Painted Blood, beskompromisno i ljuto kao što i treba. Tonci su još uvijek tražili zvuk jer očito Arena nije pružala akustiku kako treba. Na sreću, nedostatak saunda bar je pokrila snaga razglasa koji je bio “otfrljen” bar pedeset posto jače nego na Megadeth. Slijedi Hate Worldwide, također s posljednjeg albuma nakon čega slijedi pravo otvaranje s War Ensemble. Čast Slayeru na novim albumima, ali stare vrijednosti su neuništive. Petardiranje Mr. Dave Lombarda koji poput lokomotive goni ljutu mašinu kojom suvereno upravljaju Kerry King i Tom Araya zatitralo je brk i onima koji ne spadaju u časno mnoštvo štovatelja jednog od najvećih sastava od kad je svijea i vijeka, a možda i malo ranije. To je, jednostavno, to.
Uz par izuzetaka set lista je bila posložena kao da su je slagali sami fanovi.
Poznato je kako je Reign in Blood trebao biti tek jedan fini mali uradak od nepunih trideset minuta i očito niti Araya i drugovi nisu bili svjesni da rade antologijsko djelo. Nije ni čudo da na svakom gigu sviraju gotovo pola stvari s ove ploče. Jedna od manje popularnih, ali nikako nebitnih je Postmortem.
I onda nakon Temptation opet slijedi mega uspješnica, teška, spora i za****na Dead Skin Mask s još jedne velike ploče, Seasons in the Abyss. Problemi su na vidiku, a rogovi u zraku…

Silent Scream nije jedan od najvećih hitova, tako da je pankerski The Antichrist bio povratak na stari kolosjek.
Americon također dolazi s posljednjeg albuma, a kao i Payback s God Hates Us All,  spada u “ne baš najbolji izbor”.

Seasons In The Abyss je izuzev Snuff, bila konačni ulazak u grand finale satkan od najvećih hitova: South of Heaven, Raining Blood, Black Magic koju već dugo nisu svirali u živo, i konačne Angel of Death.

Na žalost, u Zagrebu ovaj puta nismo vidjeli i Jeffa Hannemana koji je na bolovanju zbog komplikacija uslijed ugriza pauka na austalskom dijelu turneje. Želimo mu čim brži oporavak jer je na njegovom mjestu  još jedna iskusnjara, Cannibal Corpse gitarist Pat O’Brien.

Definitivno ovo nije bio najbolji koncert Slayera koji smo gledali, vjerojatno zbog samog ambijenta i u najmanju ruku čudnog ozvučenja, a možda i zbog zasićenja koncertnom ponudom. Kako god, bilo je lijepo još jednom pozdraviti istinske Kraljeve teškog zvuka pa unatoč svim minusima ipak palac gore jer tko zna kad ćemo ih ponovno imati prilike vidjeti u ovim krajevima. @

Slayer_Arena_Zagreb_06.04.2011. foto: Vedran Miksic

Tweet