Slipknot: osnovna škola za metalce

Zagreb, Dom sportova, 16.06.2009.
Baš čitam kako se ekipa spremala i bila nabrijana uoči nastupa “maskiranih luđaka”, a svi ste još i više zadovoljni i presretni viđenim. Jesu li Slipknot toliko opasni kako se predstavljaju ili su vješto upakirani teenagerski horror film iz američke industrije instant zabave?
Kad su se “Knot” pojavili na sceni bili su pravo osvježenje u poplavi nemaštovitih, sterilnih i dosadnih nu-metal sastava koji su vješto kombinirali grunge nasljeđe s hip-hopom, emoom i tek nekom natruhom ozbiljnijeg zvuka. Slayer i ostali metal monsteri su krajem devedesetih pomalo posustali pa znalci govore da su upravo Slipknot i ostali iz druge faze nu-metala pomogli da Kery i drugovi prežive kreativnu krizu. Slipknot su također bili tu za sve one željne modernog zvuka ali i site prenemaganja Limp Bizkita, (sačuvaj me bože) Stainda i inih Papa Roach klonova. Desetak godina kasnije mnogih od njih su već zaboravljeni, Kornu ruže ne cvjetaju, Deftones su se (valjda) vratili undergroundu. Čak se i za ozbiljnije sastave kao što su Tool i Marilyn Manson slabo čuje. I eto, devetorica cirkusanata koima nitko nije predvidio ama baš nikakvu budućnost niti karijeru i dalje drglja svoj teenagerski horror mashupall metal pa čak i u ovim krajevima puni dvorane.

Ne čudi da zamaskirana bratija jedva privuče 1/5 (petinu) publike bivše yugo folk zvijezde Fahrete Jahić jer dovoljno je pogledati gdje se živi, nije ovo ovdje ni Sunset strip, nije ni Koln ili Milano nego predziđe balkanstva. Ipak 3000 ljudi nije ni malo i sad, kad se sve malo sleglo, i nije mi žao što sam s njima (Vama) bio na gigu.

Nije to baŠ bio koncert života i srećom smo propustili beogradsku pregrupu te stigli na Kill Switch Engaged. Za njihova nastupa, koji se unatoč izuzetno jakom razglasu, nije baš razumio bilo je zabavnije gledati ushićena lica mladih, golobradih, netom stasalih metalaca kojim je većini ovo bio vjerojatno prvi veći koncert. Od cijelih KSE najbolje je legao brzi kraj nastupa uz svevremensku himnu Holy Diver.

Tu ide prva zamjerka organizatori na angažmanu nasilnih redara koji su nimalo nježno “postrojavali” djecu kojoj bi komotno mogli biti očevi. Razumljivo je da takav način zaslužuju krimosi po narodnjačkim klubovima no nikako klinci koji igraju igrice, slušaju američku glazbu i izgledaju daleko modernije, urbanije i zapadnjačkije od vršnjaka koji su zavijali na subotnjem koncertu u Areni. To im je valjda i najveća greška.

OK, ekipa je brzo pripremail stage za nastup zvijezda večeri no njima je trebalo ipak desetak minuta previše, ili je to bilo po protokolu.

Knot izlaze točno u 21.30 i uz bojni poklič “Here comes the pain” pokreću ršum. Pain je stvarno bio, i to za sve nesretnike koji nisu uzeli čepiće za uši. Joeyeva mašina kreće poprilično uigrano za takav set up: dvije gitare, bas, dva manijaka na ekstra timpanima, DJ i semplerist i povrh svega Coreyevo dreljenje. I sve zajedno ofrljeno poprilično (pre) glasno, glasnije i od Napalm Death u najboljim danima i Slayera. U stvari, na sve bi se dalo naviknuti no u košmarom zvukova napunjenoj neakustičnoj maloj dvorani Doma sportova teško se moglo skužiti što se točno svira. Ali koga i briga za to. Čak se i melodična Wait and bleed jedva prepoznala. Dalje su se redale uspješnice iz karijere koje je publika odlično naučila. Lijepo je bilo slušati kako svi zajedno, i stari i mladi zajedno oru People=Shit, nit vodilju zbog koje su Slipknot i omiljeni kod ove generacije.Većina njihove publike je odrasla na instant hitovima hollywoodske produkcije, video igrama fastfoodu i nekoj idealiziranoj viziji “american way of life.”

Slipknot su baš sve to i zato ih klinci vole: šablonizirani, isfrizirani, ljuti, programirani, dovoljno divlji i opasni ali svi znaju da je to predstava. Bez obzira što dežurni dušebrižnici mislili odlična zabava za osnovnoškolce željne spektakla. U predvorju se prodaju kokice, aspartamska Coca Cola Zero i (pre)skupe Fruit of the Loom tour shirts i ostali merch. To je baš to: fanovi sve znaju šta treba napraviti, kad pokazati srednji prst a kad rogove, a na kraju zajedno s bandom skočiti u zrak i povikati Spit it Out.

Svi sretni, zadovoljni, s manjim pištanjem u ušima i “najopakijim” majicama otišli smo svojim kućama, hardcoraši metalci, juniori i seniori… Kak je bilo pravo, Isuse, si vidio… Joey ima ZLATNE bubnjeve…Isuse, kak je Klaun lud…gle gle Pinokio je napao 133-a… majke mi ovo je najluđi koncert koji sam vidio u životu… Do doma smo u autu slušali Mastodon “Blood Mountain”, tek tako da se nabrijemo za nove pobjede.•

Tweet