Izašao PLANet #33

“Citajuci posljednje brojeve PLAN.et-a, uocio sam neke poprilicno velike nedostatke. No prije toga zelim reci kako je casopis sve u svemu dosta napredovao od onih ranijih brojeva, kako sadrzajno tako i dizajnerski. Ali kao sto rekoh, tu postoje veliki propusti koji se ne bi smjeli dogadati cak niti klincima koji su izdali prvi broj nekog bezimenog zine-a. Uzmimo broj 30. Taj broj je do polovice krcat mojim tekstovima, sto sam primjecivao i u nekim ranijim brojevima. Mislim da je takav pristup nepotreban, jer postoji dosta medija sa kojih se sadrzaji smiju slobodno preuzimati pod uvjetom da se pod 1: navede odakle je preuzet materijal i pod 2: da se navede ime autora. Kod ovog posljednjeg cu se zadrzati. Dakle, u navedenom broju 30 moje ime nedostaje na 3 objavljena teksta. Mene osobno to i ne smeta toliko, ali to je veoma neprofesionalno. Onda, intervju sa mnom u istom tom broju. Naslov je stavljen potpuno proizvoljno, znaci, osoba koja ga je stavila i/ili osmislila (nadam se iskreno da na tom apsurdnom naslovu nije radilo vise mozgova) ocito nije utrosio/la vise od punih 2 minute. Zasto to kazem? Zato jer pise: Keith Richards hrvatske elektro scene. Ovdje treba odmah reci da je svaka rijec osim hrvatske kriva. Zasto? Zato jer je naslov najmanji zajednicki nazivnik teksta nad kojim stoji te ga treba kao takvog reprezentirati. Sto ovaj naslov reprezentira? K. Richards je pod 1: znak dugogodisnjeg (dakle od 15 godina nadalje) djelovanja u glazbi i 2: u mainstreamu. Ja sviram nekih 4 godine, znaci pod 1 nisam, a pod 2 sigurno isto tako. Mogli bi i stavit uvjetnu trecu tocku iza koje bi stajalo nest tipa “Idol, Ikona” itd. I ta tocka se rusi samim mojim potpuno drugacijim zancenjem, ako ga kao imalo “javna” osoba uopce imam hehe… (ovdje ne mogu a da se ne nasmijem). Nadalje: slijedece rijeci: elektro scene. Sad ce mozda netko reci da cjepidlacim, ali brzo cete vidjeti da tome nije tako. Strpati moju mjuzu pod elektro je isto kao da strpate Nirvanu pod recimo metal. Dakle, dodirne tocke postoje, ali su u kontekstu glazbenih zanrova toliko udaljene kao Jupiter od zemlje. O slikama necu nista govoriti, jer one samo potvrduju ono sto sam rekao o naslovu. Tko je citao intervju zna o cemu pricam… Onda, vazno je reci kako nigdje nije stajalo da je taj intervju odradio Antonio Hardovic, inace profesionalni novinar koji objavljuje tekstove na mnogim sajtovima, pa i u tiskanim izdanjima. Ono sto ovdje zelim naglasiti nije moj povrijedeni ego (koji bi cak i mogao biti polaskan da iza njega ne stoji ovako sjebano kompleksan um), nego slijedece: oni koji poznaju moj rad (ili mene) ovakvom prezentiranju moje osobe ce se nasmijati – i ja zajedno s njima buduci da se volim smijati. Oni koji ne poznaju moj rad ce pak dobiti potpuno krivu predodzbu o cemu se radi. Tako vjerojatno i ja imam onda krivu predodzbu o drugim sadrzajima u tom broju, i to toliko krivu da je ona mozda i dijametralno suprotna od one kakva uistinu jest. Ovo dakle ide dizajneru. Dizajner mora poznavati likovni jezik, dakle stvari poput semiologije (definicija: znanost koja proucava ponasanje raznih simbola unutar drustva); pa semiotika (u logici opca teorija znakova), i takve slicne stvari. Za to covjek ne mora nuzno ici na faks, ali bi bilo dobro da prije nego sto se primi dizajna primi u ruke jedan Zarez, 04, Playboy, Klick, Jutarnji itd. pa da malo prouci kako ko stavlja naslove, kakve slike uz kakav tekst, zasto bas tako a ne drugacije itd i da sve ove razlicite medije usporedi. To se zove analiza. Ovo ne naklapam bezveze, jer osim sto poznajem dosta likovnjaka, dakle i dizajnera, radio sam i sam na jednom broju jednog zine-a te sam se tokom rada konzultirao s ljudima, proucavao formu i sadrzaje raznih medija itd. To je sve itekako potrebno cak i za bezimeni zine, a da ne pricamo o listu koji ima odredenu tradiciju (kao eto PLAN.et) te koji se distribuira po udrugama za promicanje kreativnosti po kojima se krecu ljudi koji vrlo dobro znaju vecinom (ili jos mnogo vise) ovoga o cemu pricam. Ovdje sam sad bio ostar, i ako sam povrijedio necije osjecaje, sori. Ali ove stvari je potrebno reci, pa se nadam da ce ovaj poduzi komentar biti poticaj za napredak, jer je tako i zamisljen. Hvala na paznji, ali sad je potrebno stati, jer K. Richards mora dijeliti autograme na prozirne majice obozavateljica :)”

i da, kad sam vec tu, eto link:

http://robertradamantco.wordpress.com/