AMERIČKI HARDCORE ’80-IH: KRITIKA DRUŠTVA I POLITIKE

Dok su se britanski pankeri zabavljali gledajući Sex Pistols, podižući irokeze i kreveljeći turistima koji su ih fotkali za funtu, njihovi kolege s druge strane Atlantika na ozbiljniji način uhvatili su se u koštac s establishmentom, konzumerizmom, konzervativnim militarističkim političarima i represivnim policijskim strojem.

U zajednicama koje su se okupljale po plažama oko Los Angelesa, klinci odrasli u potrošačkoj rock kulturi htjeli su glazbu koja bi ih uzbudila, glazbu koja bi bila brža, glasnija, jača od svega do tada i kroz koju bi izrazili svoje neslaganje s nametnutim stilom odrastanja i života.

piše: Tea Čondrić
Punk rock vuče korijene iz američkih grupa kao što su Stooges i Ramones, ali 1978. godine britansko lice punka svakako je bilo najprepoznatljivije. Sex Pistols su eksplodirali i London je postao grad u koji su turisti iz cijelog svijeta dolazili fotografirati tinejdžere u sprejem obojanim kožnim jaknama, kričavo crvene kose i obraza probodenih zihericama.

Na početku je većina američkih punk klinaca, pogotovo u Kaliforniji, spremno usvojila engleski shock-stil. No ubrzo se počeo pojavljivati posebni, američki izraz punk rocka. Umjesto punka londonskih klinaca tmurne ekonomske perspektive, taj su punk stvorili Amerikanci iz predgrađa odrasli u relativnom komforu i s relativno predvidljivom i dosadnom budućnošću. U zajednicama koje su se okupljale po plažama oko Los Angelesa, klinci odrasli u potrošačkoj rock kulturi htjeli su glazbu koja bi ih uzbudila, glazbu koja bi bila brža, glasnija, jača od svega do tada.

Tako su početkom ’80-ih Amerikanci preuzeli oštricu punka. Glazba grupa kao što su Black Flag iz Južne Kalifornije, Hüsker Dü iz Minnesote i Minor Threat iz Washingtona postala je poznata kao hardcore punk, odnosno kao hardcore. Oni su prije svega htjeli stvarati visokonaponski rock, ali krenuli su korak dalje i negativno stajalište punka pretvorili u nešto konstruktivno. Dok su najpoznatije britanske punk grupe godinama radile unutar iste, statične organizacijske strukture, američki hardcore (kao i britanski post punk) visoko je cijenio “uradi sam”(DIY ili do-it-yourself) etiku. Te su grupe htjele postaviti posve nov sustav gdje bi se izvođači sami brinuli za izdavanje ploča, poslovanje i turneje; htjeli su da punk scena formira posve novu distributivnu mrežu i organizaciju koncertnih turneja.
Naravno, na svakog klinca kojeg su privukli konstruktivni elementi hardcorea dolazilo je deset povodljivih sljedbenika privučenih nihilizmom i nasiljem. Na kraju, najznačajnije nasljeđe ostavile su grupe koje su bile najdosljednije i koje su najviše držale do sebe. Takve grupe koje su odlučile ostati neovisne u odnosu na glazbenu industriju nisu ni mogle ostvariti komercijalni uspjeh, ali su stilom i svojim idealima znatno utjecale na mlađe generacije punk fanova. Čvrste i brze inovacije američkog hardcorea omogućile su nastanak grupa iz ’90-ih, a prve punk etikete čine današnju visoko razvijenu indie glazbenu scenu kao održivu alternativu korporativnoj industriji ploča.

Hardcore je bio odgovor na komercijalizaciju punka, točnije odgovor na britanski street-punk osamdesetih, poznatiji kao Oi! punk. Hardcore glazba najviše je prihvaćena od strane srednje klase, mladeži iz predgrađa, koja je njome izrazila kritiku društva uobičajeno s lijevog političkog stajališta, kao svojevrstan odgovor na izrazito antikomunističke stavove u Americi u tom razdoblju. Preziran je svaki vid komercijalizacije, a glavna zadaća je bilo utjecanje na društvo i propaganda ljevičarskih i liberalnih ideala. Punk je tada imao aktivistički smisao i borbu za političke ciljeve koje su i bendovi i publika željeli ostvariti.

Kritike političara

Ronald Reagan, kao američki predsjednik u doba najveće eksplozije hardcore stvaralaštva, zasigurno je najčešće spominjani lik u tekstovima mnogih tada djelujućih glazbenih grupa.
Posebno se netrpeljivost prema novome američkom predsjedniku iskazivala u doba njegovog prvog mandata, dok tijekom drugog mandata nastupa svojevrsno zatišje, posebice zbog toga jer se dosta bendova razišlo u tom razdoblju.
Zanimljivo je napomenuti da se tijekom 1982. diljem Sjedinjenih Američkih Država održavao festival nazvan Rock Against Reagan, putem kojeg su bendovi koji su svirali na istome upozoravali na opasnost Reaganove politike.

Kritika Reaganove politike

Loša ekonomska situacija u Americi dala je najveći poticaj hardcore bendovima za stvaralaštvo. Besperspektivnost, mišljenje da sutra ništa neće promijeniti i nezadovoljstvo Reaganovom politikom provlače se u pjesmama svih bendova koji su tada djelovali, no tek kasnije averzija prema Reaganu eskalira i postaje preciznija. U tom razdoblju nastaje Bye Bye Ronnie benda MDC gdje duhovito opisuju Reagana kako ide u zatvor jer novca nema, a njegova žena Nancy daje bunde u zalagaonice kako bi mu platila jamčevinu. Također pozivaju Reagana da se ne izvlači na svoju navodnu senilnost, vjerojatno pritom aludirajući na pokušaj atentata na Reagana (vjeruje se da se Reagan nakon tog nemilog događaja potpuno promijenio i da su je smanjena moć rasuđivanja).
Međutim, Reagan je uporno vjerovao da će korporacije i privatni sektor, lišeni poreznih opterećenja, početi bolje poslovati, te tako dati ekonomsku podlogu kako za novo blagostanje, tako i porast poreznih prihoda. Ekonomski program, nazvan reaganomika je od početka 1983. počeo davati dobre rezultate te doveo do postupnog smanjenja inflacije, nezaposlenosti te porasta životnog standarda.

Upravo Reaganova vojna politika se najviše našla na udaru američkih hardcore bendova. Prvi se javljaju Dead Kennedys koji svoj prvi singl California Über Alles preimenjavaju u We’ve Got A Bigger Problem Now, a figuru kalifornijskog guvernera zamjenjuju Ronaldom Reaganom. Bijesni zbog imperijalističke američke politike, Reagana osuđuju zbog sukoba s Libijom (čak ga nazivaju novim šahom koji će ih pokrstiti), slanja američkih vojnika u Vijetnamski rat, intervencija u Salvadoru i Afganistanu… Ipak kao najveći problem vide u nuklearnom naoružanju, kao i drugi bendovi koji su tad djelovali. Bend D.O.A., iako Kanađani, također su pjesmama iskazivali nezadovoljstvo američkom politkom. U pjesmi Fucked Up Ronnie jasno poručuju Reaganu da ne računa na njih da će se boriti u bilo kakvom ratu, tj. da sam riješi problem koji je zakuhao. Strah od nuklearnog rata Dead Kennedys također iskazuju u pjesmi Kill The Poor, koja govori o tome da običan siromašan čovjek uvijek nastrada pod čizmom visoke politike.
“Prvi Reaganov mandat je označio i početak epidemije AIDS-a, koji je posebno pogodio američku homoseksualnu zajednicu. Reagana se često optužuje da je iz ideoloških razloga i homofobije ignorirao cijeli problem, odnosno blokirao financijska sredstva kojima se ta bolest mogla zaustaviti. U američkim homoseksualnim krugovima ga zbog toga često smatraju monstrumom u rangu Hitlera i Staljina” . Problemom homofobije su se pozabavili MDC u pjesmi America’s So Straight, u kojoj se također spominju i nekorektni odnosi policije koje nazivaju Ku Klux Klanom u plavom. Također je MDC bend koji se najviše bavio tim problemom, jer je njihov pjevač Dave Dictor deklarirani homoseksualac, što je zapravo vrlo neobična pojava na hardcore punk sceni. U drugom mandatu se Reagan ipak ozbiljnije pobrinuo oko problema AIDS-a, a nagađa se da se to dogodilo jer mu je blizak prijatelj obolio i umro od iste bolesti.

Kritika lokalnih vlasti

California Über Alles bio je prvi singl Dead Kennedys, objavljen u lipnju 1979. kao dodatak singlici The Man With The Dogs. Pjesma je ponovno snimljena za njihov prvi album Fresh Fruit For Rotting Vegetables iz 1980., a originalna verzija se pojavljuje i na kompilacijskom albumu Give Me Convenience Or Give Me Death iz 1987.
Tekst je napisao Jello Biafra zajedno sa svojim prijateljem Johnom Greenwayjem, s kojim ju je i uglazbio (inače, ovo je bio jedan od rijetkih Biafrinih pokušaja skladanja, jer nije bio vičan sviranju – kasnije se orijentira isključivo na pisanje tekstova).
Naziv pjesme je aluzija na njemačku nacionalnu himnu, usvojenu nakon njemačkog poraza u Drugom svjetskom ratu, dok je u fokusu tadašnji kalifornijski guverner Jerry Brown, koji je tu dužnost obnašao između 1975.-1983.
U pjesmi, koja je zasigurno odraz Biafrinog osobnog mišljenja, imaginarni Brown stvara bizarnu zen-fašističku viziju Amerike u kojoj tajna policija (suede denim secret police) ubija nepodobne u plinskim komorama (organic poison gas chaimbers). Također izražava i Biafrinu zabrinutost glede ljevičarskih ideja jer smatra da ljevičari zahtijevaju liberalne ideje do te granice da one postaju autoritativne i fašističke.
Ostali stihovi, poput “Serpent’s egg already hatched”, gdje aludira na Shakespearovu dramu Julius Caesar, jednostavno komentira korozivnu prirodu snage i vlasti. Stih “Now it’s 1984” se oslanja na viziju totalitarnog režima iz novele 1984. Georgea Orwella, a također i označava godinu u kojoj bi Brown u slučaju da ga izaberu, završio svoj prvi predsjednički mandat.
Pjesma je rani primjer glazbenog “zloslutništva” Dead Kennedysa, koju su dodatno obogatili zvukovima vojnih bubnjeva i ostalih ritmova kojima je Biafra pokušao dočarati užasne akcije Brownove imaginarne SS-ovske tajne policije.

Jello Biafra na izborima za gradonačelnika San Francisca

Jello Biafra je 1979. pokušao ponovno ismijati američku politiku i zakone kandidiravši se za gradonačelnika San Francisca, u čemu je u potpunosti uspio.
Kao slogan za kampanju iskoristio je slogan branda Jell-O “There is always room for Jello” (po kojem je uzeo i umjetničko ime), a program kandidature zapisao je na salvetu dok je bio na koncertu Pere Ubua. Kad je ušao u utrku za gradonačelničku fotelju, nosio je kampanjske majice svog protivnika Quentina Koppa iz njegove prošle kampanje, a u jednom sučeljavanju s protivnicom Dianne Feinstein, tadašnjom senatoricom,  otrgnuo je rukave s majice kako bi njezin tobožnji publicitet usporedio s pranjem ulica u San Franciscu. Birači su se, naravno, zgražali, ali i razmišljali što će biti ako on zbilja pobijedi?!
Biafrin politički program uključivao je apsurdne i krajnje nekonvencionalne točke kao prisiljavanje menadžera da nose klaunska odijela i organiziranu prodaju jaja i rajčica u parkovima gdje se vode predizborni skupovi kako bi nezadovoljni birači mogli njima gađati političare. No također se zalagao i za, primjerice, potpuno ukidanje prometa u centru grada, što je ocijenjeno kao dobar prijedlog s obzirom da je San Francisco bio pretjerano zagađen grad.
Unatoč nadasve apsurdnoj kampanji, Biafra je završio na četvrtom mjestu od ukupno deset kandidata (izbori su završeni u drugom krugu, gdje je pobijedila senatorica Feinstein), pridobivši birače inteligentnim govorima u javnim debatama. Osvojio je ukupno 3.5% glasova.
Potaknuti Biafrinom apsurdnom kampanjom (kao i kandidaturom transvestita Sister Boom-Boom, koja se kandidirala na istim izborima i završila na trećem mjestu), grad San Francisco je donio rezoluciju da se svi kandidati moraju kandidirati isključivo pod pravim imenom i ozbiljnim programom.

Kritika američkog društva i religije

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u doba eksplozije hardcorea, američko društvo bilo je dosta konzervativno i zatvoreno prema novinama koje su se polako integrirale u njega. Kako je novostvorena scena bila izrazito liberalna i otvorena prema svemu, tako su se bendovi počeli usrdno boriti protiv rasizma i zapravo, brisati sve razlike koje postoje među ljudima.
Kako su MDC dolazili iz Texasa, nije ni čudno da su upravo njihovi tekstovi obojani žestokom kritikom američke kulture i borbe protiv rasizma. U pjesmama Violent Rednecks, This Land, S.K.I.N.H.E.A.D. i sličnima oštro osuđuju rasističko američko društvo i djelovanje Ku Klux Klana (koje nazivaju ljudima bez mozga koji su od malih nogu naučeni da jednostavno “ispraše” onoga tko nije kao oni), također se i bore za prava Indijanaca i osuđuju američku politiku prema njima (protjerivanja u rezervate).
Dead Kennedys, uz problem rasizma u američkom društvu koji obrađuju na gotovo svakom albumu, na albumu In God We Trust, Inc. su se pozabavili i problemu nacizma na hardcore punk sceni, koji su nedvosmisleno predstavili u pjesmi Nazi Punks Fuck Off poručujući kako punk nije religija, nego “razmišljanje vlastitom glavom”.
Upravo na ovom albumu Dead Kennedys su se žestoko usprotivili Crkvi, gdje primjerice u pjesmi Religious Vomit osuđuju prodaju oprosta i općenito religije nazivaju glupostima za ljude koji nemaju vlastiti stav. Tekstovi MDC-ja su najviše upereni protiv mormona i Jehovinih svjedoka, gdje se podrugljivo smiju njihovoj prividnoj smirenosti i duhovnoj ispunjenosti. Njima je posvećen i gotovo cijeli album Millions Of Damn Christian – This Blood’s For You.
I Minor Threat se pitanje religije pokazalo kao jedno od bitnih stvari o kojima su pjevali na svojim albumima. Jedna od njihovih najpoznatijih pjesama, Filler, govori tome kako religija u čovjeku stvara ovisnost, te je se više ne može riješiti i kako na koncu počinje upravljati životom. Iako je Ian MacKaye, vokal i lider Minor Threata, dugo vremena bio agnostik i prezirao organiziranu religiju, ipak se vidjelo na koji je način pripadnost Crkvi utjecala na etiku koju je kasnije uveo u punk. Njegov otac, teolog i nekadašnji urednik za religiju u Washington Postu, bio je lider liberalne crkve u getu i populistički politički aktivist, a toj Crkvi je i MacKaye pripadao
Uglavnom svi bendovi koji su djelovali u tom razdoblju bili su zapravo ateisti ili agnostic, osim Bad Brainsa , koji su bili gotovo pa ortodoksni rastafarijanci. Upravo zbog njihove vjere i slijepog pridržavanja iste izbijali su konflikti između njih i drugih bendova, posebno zbog homofobije jer su Bad Brainsi smatrali homoseksualnost bolešću, a AIDS lijek koji je Bog poslao da izliječi homoseksualce što su izjavili u pjesmi Don’t Blow Bubbles. Zbog te pjesme bili su oštro kritizirani od strane hardcore scene, ali i od ostalog društva. Kasnije su priznali da su ipak imali krive stavove i da su danas to nadišli.

Kritika potrošačkog društva

U skladu sa svojim prvotnim antikomercijalističkim idejama, većina bendova je digla glas protiv potrošačkog i konformističkog društva. Na udaru se posebno našla kompanija McDonalds, kao simbol američkog kapitalizma, ali i ostale multinacionalne kompanije.

U kritiziranju multinacionalnih kompanija su se posebno istakli MDC, nazvavši cijeli album, ali i bend (jedna od njihovih brojnih inkarnacija) Multi-Death Corporations. U istoimenoj pjesmi predstavljaju kompaniju kojoj je jedini cilj dominacija na području svjetske ekonomije i najveći profit, bez obzira na probleme svjetske gladi i masovnom iskorištavanju radne snage iz zemalja Trećeg svijeta. Kao i Multi-Death Corporations, i Corporate Deathburger također govori o jurnjavi za profitom, no malo određenije. U fokusu pjesme je Ronald McDonald, poznata maskota franšize McDonalds, gdje ga opisuju kao bezosjećajnu figuru koja se smije dok milijuni umiru od gladi jer mu profit stalno raste i raste.  O ovome problemu također govore i pjesme poput Business On Parade, a također se provlači kroz cijelo djelovanje ovog benda te se gotovo može isčitati iz svakog teksta.

Svoj doprinos ukazivanja na problem svjetske gladi donio je i Jello Biafra, ovaj put u likovnom izdanju – potresan omot albuma Dead Kennedysa Plastic Surgery Disasters iz 1982., koji prikazuje ruku bijelca koji drži izgladnjelu i deformiranu ruku afričkog djeteta. Sam Jello Biafra je svoje umjetničko ime uzeo kao paradoks ovog svjetskog problema: Jell-O je označavalo već spomenutu veliku prehrambenu korporaciju, dok je Biafra označavala kratkotrajnu secesionističku državicu na jugu Nigerije u kojoj su nakon humanitarne katastrofe tisuće, možda čak i milijuni ljudi umrli od gladi.

Turbulentne osamdesete godine u Americi i Reaganova politika nakon dolaska na čelo države u mnogome su utjecale na pojavu nekih novih klinaca koji su dotad slušali engleski punk rock prepun tmurnih motiva, istodobno uživajući na kalifornijskom suncu u relativnom komforu i bez ikakvih briga  za svoju budućnost. Neke stvari su se promijenile, došlo je do smanjenja prihoda zbog redukcije poreza, izdavalo se više sredstava za vojsku, odnosi sa SSSR-om bili su nategnutiji nego ikad, prijetilo se nuklearnim oružjem… Ti isti klinci postali su samosvjesniji, počeli su razmišljati o svijetu u kojem žive i željeli su novu glazbu – glazbu koja će biti jača od svega do tada.

Tako je nastao američki hardcore, pokret koji je bio više od glazbe. To je bilo svojevrsno utočište neprilagođenim klincima Reaganove ere. Dok su neki tražili bolju budućnost, drugi su samo bili bijesni na svijet oko sebe. Ono što im je bilo zajedničko, to je bila angažiranost i razvijena samosvijest. Preko bendova i pjesama, oni su jasno poručivali ostalima da se ne slažu s Reaganovom politikom, naglim rastom broja multinacionalnih kompanija, utrkom za profitom i rasizmom koji je još uvijek bio uvelike prisutan u američkom društvu.
Najintenzivnije razdoblje američkog hardcorea je ono od 1980. pa do 1986., kada se dosta bendova razišlo, a i stanje u državi se popravilo. No hardcore scena osamdesetih definitivno nije ostala samo na tih šest godina – ona je zapravo rodila kulturu i rock scenu koja je slijedila. Da nije bilo hardcore punka tih godina, vjeruje se da ne bi postojali mnogi veliki i poznati bendovi poput Red Hot Chili Peppers, Nirvana ili Beastie Boys koji su nastali na temeljima Black Flaga, Minor Threata i Bad Brains.
Iako su danas rijetki bendovi iz tog razdoblja koji još uvijek sviraju, poput MDC i Adolescentsa, hardcore punk je zauvijek ostavio u naslijeđe tri stvari: indie DIY scenu, novi ples pod nazivom stagediving i slamdancing te novi pokret poznat kao Straight Edge (nazvan po pjesmi Minor Threata u kojoj su definirani ciljevi te nove punk etike), a koji se zapravo sastoji od izbjegavanja poroka poput droge, alkohola, cigareta i promiskuitetnog seksa te praktički zagovara zdrav život uz dobru glazbu.

Sve u svemu, američki hard core punk osamdesetih ostavio je dubok trag u socijalnom, intelektualnom i glazebnom razvoju tadašnje mladeži, a njegova ostavština osjeća se i danas kroz mlade snage punka širom svijeta. •


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*