roche valium fake valium online no prescription diferencia valium rivotril

how to get prescribed xanax from a psychiatrist buy xanax how to help xanax withdrawals

is it ok to sniff xanax buy xanax how many ativan to equal xanax

epilepsy and tramadol tramadol 50 can tramadol hurt your heart

tramadol patient comments tramadol 50 mg is tramadol legal in australia

took tramadol for 2 weeks buy tramadol tramadol hcl side effects for dogs

phentermine and chromium picolinate phentermine diet pills phentermine pregnancy category x

can you take xanax while on acid buy xanax why does xanax cause weight gain

ambien extended release reviews buy ambien ambien deaths 2012

zolpidem Surprise buy ambien online online ambien pharmacy

Analiza proljetnih prosvjeda

 prosvjedi hrvatskaProtuvladini prosvjedi iz ožujka 2011. godine pobudili su veliko zanimanje hrvatske i europske javnosti. Prenosimo analizu prosvjeda objavljenu na MASA.org.

Po prvi put, nakon čuvenog prosvjeda za „Stojedinicu“, ljudi su zauzeli ulice i, iako je “stvar” više-manje gotova, iz ovih prosvjeda se mogu izvući pouke. Članak je kratka analiza prosvjeda i organizacijskih struktura proizašlih iz njega, te uloge Mreže anarhosindikalista (MASA) u svemu ovome.

AKUMULACIJA NEZADOVOLJSTVA

Razlozi ovih prosvjeda su mnogobrojni. Jedan od razloga su sigurno posljedice krize kapitalizma koje radnici svakodnevno mogu osjetiti na svojoj koži. Sve veća nezaposlenost (oko 330 000 radnika u Hrvatskoj je bez posla!) urodila je povećanjem samovolje poslodavaca koji sve više plasiraju ugovore na određeno (oko 80% novih ugovora su ugovori na određeno), te se time povećava nesigurnost radnika, a poslodavac dobiva poslušne radnike koji će pristati raditi neplaćene prekovremene, subote, nedjelje, praznike itd. Isto tako, sve više radnih mjesta se zatvara, industrija samo čeka smrtnu presudu, pa da potpuno iščezne. Kakva nam se to perspektiva nudi?

Jedan od razloga su sigurno i sve češće korupcionaške afere, počevši od nekadašnjeg premijera Ive Sanadera i njegova vjernog suradnika Damira Polančeca, pa nadalje. Razmjeri njihove pljačke koji su isplivali na danje svjetlo zaprepastili su mnoge, ali su isto tako i potaknuli sve veću skepsu prema vladajućoj eliti, koja poput Poncija Pilata pokušava oprati ruke bacivši svoje dojučeranjašnje vođe „bijesnoj rulji“.

Ulazak u Europsku uniju isto je jedna od stvari koja muči građane Hrvatske. Netransparentnost oko samog sadržaja pregovora, konsenzus svih elita, kako vladajućih tako i oporbenih, oko pitanja ulaska, te povremeni šizofreni ispadi marginalne desnice koja baštini „barjak ’91.“, izazivaju stanje zbunjenosti, nesigurnosti i straha za sutradašnjicu.
Mitovi o „medu i mlijeku“ kapitalizma i liberalne demokracije padaju jedan po jedan.

Prosvjedi predstavljaju samo nastavak vala nezadovoljstva, započetog studentskim blokadama, prosvjedima seljaka, brojnim štrajkovima i pokušajima radnika da spase poduzeća u stečaju – svoja radna mjesta.

KAPITULACIJA PREDSTAVNIŠTVA

„Parlamentarizam je tipični oblik borbe posredstvom vođa, pri čemu same mase imaju podređenu ulogu. Praksa parlamentarizma sastoji se u tome da predstavnici, pojedinci, u suštini vode borbu, zato on kod masa nužno stvara iluzije da drugi mogu voditi borbu za njih“, pisao je 1920. nizozemski marksist Anton Pannekoek. Ovaj se komentar ne tiče isključivo parlamentarne demokracije, kao pukog nadmetanja stranaka u Saboru, već se tiče općenito jednog odnosa na svim razinama društva unutar liberalne „demokracije“. Uvijek se traže predstavnici, vođe, lideri, poglavnici, komandanti, odnosno elite koje bi nas trebale nekud voditi, koje bismo trebali slijediti, koje bi trebale artikulirati naše zahtjeve. Mase trebaju slijediti, slušati i ubaciti svake četvrte godine paprić u kutijicu.

Mnogi politički analitičari tvrde kako će ovi prosvjedi propasti jer nemaju jasno vodstvo, ciljeve i jer se ljudi unedogled šeću umjesto da prosvjedi budu statični, popraćeni govorima politički bitnih faktora – vođa. Ovakve izjave od onih koji nisu svjesni trenutne političke situacije jer upravo je cilj ovih prosvjeda bio izbjeći takav scenarij. Ovi prosvjedi predstavljaju prirodni razvitak skepse i otpora spram predstavnika koji svoje korijene ima u studentskom pokretu.

Brojni su političari i samozvani vođe pokušali zasjesti na čelo ovih prosvjeda, posebice u Zagrebu, no to je izazvalo samo osipanje ljudi. Na njihove govorancije i samopromotivne ispade malotko je obraćao pozornost. U Rijeci je učinjen veliki korak naprijed: ljudi su se organizirali oko Slobodarskog bloka i tražili zabranu stranačkih simbola, te su time onemogućili samopromociju partijskih kadrova.

Često pitanje na prosvjedima bilo je: gdje su sindikati? Sindikalni birokrati su od početka prosvjeda svojim tezama o tome kako se ništa ne rješava na ulici stali na stranu Vlade. Naravno, pri tome nisu samo po stoti put zaboravili povijesno naslijeđe sindikalne, odnosno klasne borbe, već su se potvrdili činjenicu da je potrebna nova vrsta sindikalizma – revolucionarni sindikalizam, odnosno sindikalizam koji se neće oslanjati na pregovaračku (ne)moć svojih predstavnika nego na snagu svoje baze i mogućnost kolektivne direktne akcije u svrhu obrane, a onda i širenja radničkih prava.

Nelegitimnost predstavničke demokracije prestaje biti samo privatna ideja pojedinca, takvo je razmišljanje postalo javno moguće, pa ideje direktne demokracije i direktne akcije postaju sve aktualnije.

U OBRANU DEMOKRACIJE

Prosvjedi su zastrašili vladajuće elite, posebice nakon 2. ožujka kada su u Zagrebu poprimili prepoznatljivi oblik, te se sve više ljudi krenulo pridruživati prosvjednoj povorci. Također, nakon toga datuma sve su se više počeli širiti državom. U Zagrebu su spaljene zastave HDZ-a, SDP-a i Europske unije što je politički vrlo važan trenutak koji je došao kao šamar parlamentarnoj demokraciji. Narod je jasno pokazao što misli o parlamentarnom cirkusu i tako prokazao da su svi isti.

Političke elite su privremeno zakopale ratne sjekire kako bi obranile parlamentarnu demokraciju. Može se primijetiti da čim su prosvjedi uhvatili uzlaznu putanju i u Zagrebu obuhvatili 10 000 ljudi, predsjednik Josipović se uključio zahtjevajući da se odredi datum privremenih izbora. Strah od mogućnosti urušavanja parlamentarnog poretka sve je veći.
Kroz ove prosvjede moglo se primijetiti i kako vladajuće elite, potpomognute sindikalistima jednostavno ignoriraju prosvjednike ili se, pak, služeći medijima i svim drugim sredstvima koja im se nalaze na raspolaganju, pokušavaju banalizirati prosvjede i prosvjednike. Umanjuju brojeve, planski eksponiraju samoprozvane lidere predstavljajući ih „vođama“, optužuju oporbu, pozivaju se na svetost ulaska u Europsku uniju ili prikazuju prosvjednike kao vulgarnu primitivnu balkansku rulju koja napada premijerku samo zato jer je ona “krhka ženica”. Sasvim je jasno da se oni žestoko bore da onemoguće da se bilo kakav socijalni zahtjev masa ili smislena kritika poretka prenese dalje. Zbog sve svode na najprimitivniju politiku „SDP-HDZ“, jer ona otupljuje i umara.

ULOGA DESNICE

Nemoguće je govoriti o ovim prosvjedima, a ne osvrnuti se i na ulogu desnice i njihovi vođa u svemu ovome. Činjenica je da je njihova uloga poprilično napuhana u medijima. Desnica je u obliku kojekakvih marginalnih stranaka i incijativa najaktivnija bila u Zagrebu gdje su se konstantno pokušavali nametnuti kao vođe prosvjeda. Njihov mali broj uspješno je skriven brojnim zastavama, što hrvatskim, što političkim, te velikim plamtećim križevima. U trenutcima kada bi prosvjedi bili slabije posjećeni, oni bi uspijevali preuzeti vodstvo. Sama njihova pojava, kao i znakovlje i retorika zasigurno su odbili veliki broj građana od prosvjeda. Važno je istaknuti kako nisu pretjerano utjecali na razvoj prosvjeda. „Karizma“ vođa nije bila razlog rasta prosvjeda, već akumulirano nezadovoljstvo unutar svakog pojedinca.

Sve većem broju ljudi jasno je kako desnica ne može donijeti nikakvu alternativu hrvatskom društvu, te kako će nas stalno vraćati u nacionalizam 90-ih od kojeg svi žele pobjeći, no pitanje alternative ostaje otvoreno.

NUŽNOST RADIKALIZACIJE

Bez daljnje radikalizacije i prenošenja borbe na radna mjesta i u zajednice prosvjedi su bili osuđeni na propast. Vladajuće elite ponovile su dobri stari recept – tvrdoglavo ignoriranje i čekanje. Jednostavno su čekale da ljudi izgube elan, da se izmore od konstantnog marširanja, da više ne znaju koji je dan prosvjed (ovome je u Zagrebu doprinio i sindikat Preporod, koji je odlučio mobilizirati svoje članove u dane van “programa”), da ih zdrobe svakodnevne obveze, da ljude odbiju kojekakve spodobe koje su isplazile iz nekih mutnih voda i slično. Nepostojanje organizirane slobodarske ljevice također je omogućilo ovo stanje.

Bez radikalizacije prosvjeda nemoguće je očekivati porast ljudi na ulicama, nemoguće je očekivati promjenu. Promjena se može ostvariti samo ako se nametne vladajućima. Oni tu promjenu ne žele i jedino do čega im je stalo je da čim prije maknu ljude s ulica.

ALZA LA BANDERA REVOLUCIONARIA…

Prosvjedima se priključila i Mreža anarhosindikalista – MASA od prvog dana naglašavajući kako ne želi izbore jer oni ništa neće promijeniti s idejom tko god da dođe na vlast nastavit će provoditi istu politiku koja će radničku klasu samo baciti na koljena. MASA drži kako je riječ o ekonomskoj politici između SDP-a i HDZ-a razlika u par „slova i zareza“.

U letku MASA-e Zagreb od 2. ožujka stajalo je kako:
„MASA pozdravlja bunt naroda, ali smatramo kako ne treba stati na pukoj želji za smjenom Vlade. Trenutni društveni nemiri mogu poslužiti kao dobro sjeme za umrežavanje radnika, studenata, seljaka i svih drugih obespravljenih u borbi. Ta borba treba biti zasnovana na direktnodemokratskim principima koje je iznjedrila studentska borba diljem Europe i svijeta. Potrebno je borbu usmjeriti na radna mjesta, jer tek onda možemo govoriti o mogućnosti promjene postojećeg sustava.“

MASA Zagreb je od 2. ožujka sudjelovala na svim prosvjedima u Zagrebu, izuzev zadnja dva. Prisustvo si moglo i fizički uočiti zahvaljujući transparentima „Želimo raditi i svojim radom upravljati“, te „Stranke su problem, a ne rješenje“. Svojim transparentima pokušali su prenijeti glavne poruke ljudima, a to je usmjeravanje ka radikalizaciji, odnosno zauzimanju radnih mjesta i sredstava za proizvodnju i jasno isticanje anti-parlamentarizma.

Jedna od najvažnijih poruka bila je potreba za revolucionarnom masovnom radničkom organizacijom koja će biti u stanju oduprijeti se pokušajima poslodavaca (kapitala) i političara (države) da ograničavaju radnička prava, ali isto tako i izboriti nove pobjede, kao i društvo sutradašnjice – slobodarski komunizam. Upravo je stvaranje ovakve organizacije, odnosno revolucionarnog sindikata, cilj MASA-e.
S druge strane, u Rijeci su su se prosvjednici okupili i djelovali unutar novoformiranog Slobodarskog bloka, koji je sudjelovao u stvaranju Koordinacije prosvjeda Rijeka. Stranački oportunisti su marginalizirani jednako kao i desnica, te je jasno artikuliran socijalni karakter ovih prosvjeda. Riječani nisu odustali, čak ni nakon što su prosvjedi diljem Hrvatske završili, već su Koodrinaciju prosvjeda transformirali u Mrežu uzajamne pomoći (MUP) kroz koju namjeravaju obraniti svoja radna mjesta i zajednice.

Važnost prosvjeda je i u tome jer su ideje solidarnosti, direktne akcije i direktne demokracije prvi put „zakoračale ulicama“ naših gradova, a prosvjedi su poprimili masovan karakter. Naravno, broj ljudi je još uvijek bio premalen za ozbiljne društvene promjene, no nitko ne može poreći kako prizori s Vukovarske ulice u Zagrebu nisu bili nadahnjujući. Teško je bilo za očekivati da će se stvari u društvu radikalno promijeniti nakon prvog izlaska na ulice kao što je to slučaj u Grčkoj. Za tako nešto potrebne su godine za što je potrebno prije svega izgraditi borbeni i odlučni duh!

Može se reći da je ovo tek početak borbe, drže u MASA-i, u kojoj se na ulicama uspjelo zastrašiti vladajuće elite, ali i uvidjelo da ne postoji masovna revolucionarna organizacija radničke klase, nepostojanje revolucionarnog sindikata koji bi borbu prenio na radna mjesta i koji bi stvari radikalizirao.

Španjolski revolucionar Durruti je jednom prilikom rekao: „Novi svijet nosimo u našim srcima. On raste svakog trena“. LZ
preuzeto: masa-hr.org


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*