Indija – južnoazijski div

indijaNaš suradnik Roko Šikić proteklog je ljeta proveo više tjedana u Indiji, zemlji koja zbog svoje veličine, utjecaja i raznolikosti i danas privlači pažnju mnogih ljubitelja putovanja i avanturista širom svijeta.

Indija – južnoazijski div, potkontinent te najveća svjetska demokracija. Zemlja je raznolikih kultura, jezika i ljudi. Zemlja koja na prvi pogled djeluje kaotično, no kaos u prometu, zvukovima, bojama i mirisima funkcionira i bez njega Indija ne bi bila ono što je danas.

Vijest o putovanju u Indiju me prilično obradovala, te sam odmah na računalu otprilike pogledao sva mjesta koja ćemo posjetiti. Oko podneva 6. srpnja 2012, nakon višednevnog spremanja, tata i ja zaputili smo se prema Zračnoj luci Pleso. Uz kratko presjedanje u Budimpešti i jako dobar avion sa touch screen ekranom ispred svakog sjedala, brzo smo se našli u Dohi. Čekanje na zračnoj luci proveli smo kupujući grickalice , gledajuci precijenjene artikle u tamošnjem duty free shopu te pokušavajući se spojiti na wi-fi koji nije baš najbolje radio. Surfanje nas je toliko zaokupilo da smo umalo ostali u Dohi jer nismo čuli pozive putnika.

New Delhi

Ujutro smo stigli u New Delhi, na Indira Ghandi aerodrom koji je velik i začuđujeće moderan. Dočekao nas je vrlo vlažan, topao zrak s laganom kišom. Naš vozač iz hotela već nas je čekao na izlazu. Nakon što smo stavili stvari na kombi (najmanji kombi koji sam vidio u životu) krenuli smo prema Pahar Ganju, jednoj od najpoznatijih četvrti New Delhija – 17 milijunskog glavnog grada Indije koji se prilično brzo razvija. Moram priznati, prva vožnja indijskim cestama bila je pomalo zastrašujuća jer je nevjerovatna gužva na njima, ali vozi se umjereno brzo. Kad smo skrenuli u ulicu u kojoj se nalazio hotel, mislio sam da je vozač pogriješio, ali sam ubrzo shvatio da je većina ulica poput ove. Uska ulica puna pješaka, štandova i dućana.

Sljedeća dva tjedna bili smo u New Delhiju. Za to vrijeme posjetili smo gotovo sve što se u New Delhiju može posjetiti. Imali smo sreću otići u predsjedničku palaču, raskošni sklop građevina u rangu najvećih europskih dvorova, ostavštinu kolonijalne vlasti Velike Britanije u kojoj i dan danas živi predsjednica i koja je najbolji primjer bogatstva koje je Velika Britanija imala i izvlačila iz Indije. Do predsjedničke kuće vodi duga avenija koja započinje sa Gate of India tj. Vratima Indije koji su nalik Slavoluku pobjede u Parizu. U sklopu palače je i muzej gdje smo vidjeli i slike Tita koji je u davnim danima posjetio bivšeg indijskog predsjednika Nehrua. No predsjednička kuća nije jedina ostavštvina Velike Britanije. Delhi je pun zgrada britanskog stila. Staro središte Delhija, Conaught place je najbolji primjer kolonijalne arhitekture koja dosta odudara od tradicionalne indijske gradnje kao i od modernih staklenih zgrada.

No Indiju nisu kolonizirali samo Britanci. U starom Delhiju je i stara, crvena, mogulska tvrđava Red Fort te najspektakularnija i najveća džamija u Indiji, Jammu Mashid – obje ostavština muslimana Mogula, koji su vladali Indijom u srednjem vijeku. Kako ne bi izostavili i druge vjere, posjetili smo i u sihkski hram gurduari, najveći u New Delhiju te Hindu hram, gdje sam dobio blagoslov boga Ganesha- malu crvenu točku na čelu. Ubrzo sam se po Pahar Ganju snalazio kao po vlastitoj ulici, čak su me prepoznavali i prodavači po cesti. Svakodnevno šetanje i istraživanje Delhija pogoršala mi je bolest koju sam pokupio već trećeg dana, no nije bilo ništa strašno vec samo “delhi belly “tj. trbuh Delhija kojeg uglavnom svi stranci dobiju kad dođu u Indiju.

Taj Mahal

Već izmoreni od Delhija, nakon dva tjedna krećemo na put autobusom. Prvo nam je odredište bila Agra. Agra je grad u kojoj se nalazi najprepoznatljivija razglednica Indije – Taj Mahal. Mnogi misle da je Taj Mahal džamija, međutim on je najveći i najpoznatiji spomenik ljubavi i grobnica koju je za svoju neprežaljenu suprugu dao sagraditi mogulski car Shah Jahan u 16.stoljeću. U rano jutro posjetili smo Taj Mahal koji je bio veličanstven na jutarnjem suncu, dok se bijeli mramor od kojeg je napravljen prelijevao u ružičasto. Taj Mahal nije prazan kao što ga često prikazuju na fotografijama, već vrvi Indijcima i stranim turistima. U Agri se nismo htjeli zadržavati predugo jer je grad vrlo prljav, a i često nestaje struje, pa smo već nakon jedne noći krenuli za Jaipur u državi Rajasthan, koji se naziva još i ružičasti grad jer je većina zgrada obojeno u zagasito ružičastu boju.

Udaljavajući se od Agre, krajolik se znatno promijenio. Nestalo je zelenila i sve je polako postajalo žuće. U Jaipuru, glavnom gradu Rajastana tj. Zemlji kraljeva, zadržali smo se tri dana. Posjetili smo veliku tvrđavu malo izvan njega koja se nalazi na brdu do koje ako želite, jašete na slonu, što mi nismo učinili jer nam je ipak bilo žao slonova. U tvrđavi se nalaze zapanjujući izlošci mogulske umjetnosti.
Posjetili smo i hram majmuna, prije kojeg smo stali u trgovinu da se opskrbimo bananama. Tamošnji majmuni nisu baš na najboljem glasu, ali su ipak bili jako simpatični i ponašali su se prijateljski. Tamo sam dobio blagoslov majmunolikog boga Hanumana.

Pushkar

Poslije druženja s majmunima i još malo razgledavanja Jaipura krenuli smo u Pushkar, drugo najsvetije mjesto hindusa nakon Varanasija. Pushkar je bio odmor od velikih gradova jer broji samo oko tridesetak tisuća ljudi, no blata ima posvuda. U središtu grada je jezero okruženo gatovima na kojima se svakodnevno peru i kupaju ljudi. Mi se nismo kupali jer smo malo sumnjali u čistoću vode. Cijela je Indija prilično šarena, ali Pushkar se definitivno ističe u tom šarenilu. Mnogobrojni štandovi s rajastanskom robom u kričavim, žarkim bojama daje gradu poseban karakter.

Nakon šarenog Pushkara smo se zaputili u plavi grad Jodphur gdje smo ostali jedan dan i noć. Posjetili smo veličanstvenu tvrđavu koja se uzdiže iznad grada na visokoj stijeni. Nju su također izgradili Moguli, a i zadnji film o Batmanu je sniman baš u toj tvrđavi. S vrha tvrđave pruža se spektakularan pogled na grad dok se na obzoru spajaju plavo nebo i plave zgrade Jodphura.

Sljedećeg, kišovitog jutra uputili smo se prema Jaisalmeru, gradu smještenom duboko u pustinji Thar, skoro na pakistanskoj granici. Krajolik se jako promijenio. Više se ne viđa se puno drveća, već samo zakržljalo, nisko raslinje. Tenisice su nam pune pijeska. Taj mali grad opasan zidinama je pravi dragulj pustinje. U uskim uličicama punim prodavača sprijateljili smo se s jednim i kupili potrepštine za hrvatske kune. Prodavač Monu je sakupljač stranih i starih valuta, i mi smo mu dali sve novčanice koje smo imali. Nakon toga odveo nas je u svoju kuću. Tamo su nas dočekale njegova majka, žena i simpatična tek rođena beba. Njegova familija su Jainski vjernici koji su strogi vegeterijanci i začetnici ideje nenasilja koju je kasnije primjenio Mahatma Ghandi u oslobađanju od kolonijalnih okova. Nakon upoznavanja, Monu nas je odveo u svoju sobu i pokazao svoju zapanjujuću zbirku koju drži pod tri lokota na skrivenom mjestu. Bio je to ogroman album prepun raznih valuta, a rekao je da ima još jedan. Potom smo požurili prema hotelu jer je autobus uskoro kretao dalje – duboko u pustinju. Nakon otprilike dva sata vožnje stigli smo u malo selo na osami. Tamo su nas dočekale odmorne deve na kojima smo se otisnuli prema užarenim dinama. Napravili smo krug po pustinji, a jahanje na devama pokazalo se prilično zamorno. Po povratku u selo, dočekala nas je gotova večera i plesna izvedba tamošnjih stanovnika koja je uključivala i riganje vatre uz tradicionalni ples. Nakon večere pokupila su nas kola sa upregnutom devom koja su nas dovela ispod jedne dine gdje su bili spremni kreveti. To mi je bio prvi put da spavam pod vedrim nebom i nije bilo baš tako lijepo kao što se čini. Vjetar je cijelu noć jako puhao i tako nosio pijesak koji mi je onemogućavao spavanje. Nakon avanture u pustinji, ujutro smo se vratili u grad i krenuli natrag prema New Delhiju.

Chandigar

Iz Delhija krećemo vlakom prema glavnom gradu Punjaba, Chandigaru. Chandigar je grad koji je izgradio najpoznatiji modernistički arhitekt Le Corbusier u vrijeme predsjednika Nehrua, pa tako jako liči na Novi Zagreb što je prilično zbunjujuće. Pun je dućana s elektronikom i širokih avenija koje su sve pod pravim kutem. Jako je uredan i vjerojatno najčisći grad u Indiji. Da Chandigar ne bi bio jedini grad kojeg smo posjetili u Punjabu, otišli smo i u Amritsar, glavni grad Sihka koji je poznat po najvećem sikhskom hramu- Golden Templu. Sikhisam je peta najmnogoljudnija svjetska religija a Sikhe karakteriziraju turbani te duga kosa i brada.

Ujutro smo obišli Golden Temple koji je već vrvio ljudima. Zlatni hram smješten na sredini jezera bio je nevjerovatno impresivan i zračio nekom duhovnošću. Obilazili smo hram uz konstantno tiho pjevanje molitvi uz sitar, koje je odjekivalo iz zvučnika. U osamdesetim godinama vojska Indire Ghandi znatno je razrušila je hram jer su se tamo skrivali separatisti koji su tražili neovisnu sikhsku državu Khalistan, a hram je ponovo obnovljen u 90ima.

Nakon Amritsara smo otišli na granicu s Pakistanom na kojoj se svako poslijepodne skupi ogroman broj Indijaca koji prate ceremoniju otvaranja i zatvaranja granice i pritom
navijaju za Indiju. Naime, vojnici s obje strane stupaju dižući noge skroz do glave što je znak nepoštovanja prema drugoj, pakistanskoj strani koja čini isto, a žene i djeca iz publike trče sa zastavom dok svira nacionalna glazba.Domoljubno navijanje liči više na neku utakmicu nego na promatranje izmjene počasnih stražara koji su raskošno obučeni, sa ogromnim turbanima i lepezama.

Dharam Sala

U jutro smo našli autobusni kolodvor i krenuli narodnim busom na dug put prema Dharam Sali. Vožnja je bila stravična jer je vozač preticao u situacijama koje su se činile nemoguće pa su tako čak i lokalni ljudi pokrivali rukama oči. Uz to, vozač je imao i cijelu razglasnu ploču na kojoj su se nalazili različiti gumbi i služili za različite trube koje se nisu gasile. Inače, glavna alatka za vožnju u Indiji je truba. Trube svi stalno, i to u svim situacijama: nepreglednom zavoju, preticanju, skretanju ali i za zabavu.

Nakon velikih vrućina napokon smo došli u hladnije ponedblje. Dharamsala je grad u saveznoj državi Himachal Pradesh, grad koji je pun izbjeglica iz Tibeta nakon što je pripojen Kini, a u njemu je i palača Dalai Lame. Usprkos hladnijem vremenu dobro smo se oznojili jer je grad jako strm a njegove strme ceste su izazov i za iskusne pješake.Većina ondašnjeg stanovništva su budisti koji i dalje njeguju tradiciju Tibeta kroz oblačenje, izradu suvenira i hranu.

Idućeg dana krećemo iz kišne, maglom okružene Dharamsale na dugi put prema Manaliju. Vozili smo se cijelu noć na malim i neudobnim sjedalima u busu po neasfaltiranoj blatnoj cesti i to je bila najneudobnija vožnja mog života. Kad smo u rano jutro stigli u Manali, dočekao nas je pljusak. Srećom, po nas je došao vlasnik hotela i odvezao nas autom. Hotel je bio malen s par soba, okružen jabučnjakom punim zrelih sočnih jabuka, smješten u starom Manaliju koji se uglavnom prostire po vrlo strmoj nizbrdici pored koje teče ledena planinska rječica okružena stoljetnim cedrovima koji daju gradu uz planine alpski štih.

Začudio nas je velik broj Izraelaca koji tamo dolaze, pa tako ima mnogo restorana s menijima na hebrejskom i hotela s hebrejskim natpisima. Jedan dan smo se rikšom uputili u obližnje selo s termalnim izvorima oko kojih je hinduistički hram. Na izvorima su napravljeni mali bazeni. Voda koja je naizgled bila ugodno topla, ustvari je bila jako vruća, ali mnogi su se usprkos tome kupali. Malo više na planini je skijalište koje je ljeti okupljalište mnogih paraglidera koji lete niz strme padine cedrovine. Nismo bili toliko odvažni i ipak smo se navečer vratili natrag u Manali.

Leh

Nakon još jednog dana razgledavanja zelenog Manalija krenuli smo po jednoj od najopasnijih cesta na svijetu, prema udaljenom Lehu. Putovanje je trajalo dva dana. Prva je zapreka bio Rothang La to jest Rothang prijevoj. Strme litice znače trenutačnu smrt ako auto sklizne niz njih, a situaciju je pogoršavalo duboko blato. Nakon guste magle nestalo je zelenila i dočekao nas je veličanstven pogled na divovske planinske lance Himalaja. Ušli smo u saveznu državu Jammu i Kashmir i vozili se beskrajnim kanjonom neke planinske rijeke do navečer. Bojali smo se visinske bolesti jer smo se ipak uspnjali na tri do pet tisuća metara, ali nas prvog dana još nije dohvatila. Nakon što smo prespavali u malom planinskom gradiću krenuli smo na cijelodnevni put. Često smo stajali da popijemo chai (vrsta čaja s mlijekom), a jednom smo stali i na ručak u nekom šatoru na visini od preko 4000m nadmorske visine. Moj tata je ipak dobio visinsku bolest kad smo prelazili prevoj od preko 5000 m pa mu je pomoćnik vozača morao dati bocu kisika da mu bude bolje. U kasne večernje sate došli smo u Leh i tražili mjesto gdje ćemo spavati. Većina je hotela bila puna,ali smo na kraju ipak našli sobu. Sutradan smo našli kuću s dvije sobe u kojoj je živjela jedna obitelj, i odlučili ostati kod njih. Smještaj u Indiji je strašno jeftin kao i sve ostalo, tako da smo dvokrevetnu sobu sa kupaonicom u prosjeku plaćali oko 50kn po
danu. Leh je dostupan kopnom samo ljeti, dok zimi postoje rijetki letovi koji voze do njega. Stoga je ljeti pun turista koji žele planinariti.

Šečući Lehom i razgledavajući tibetanske štandove, vidjeli smo znak koji je reklamirao spuštanje biciklom sa najvišeg svjetskog prijevoja preko kojeg ide cesta i odmah smo znali da se tu moramo spustiti. Ubrzo smo ukrcali brdske bicikle na džip i nakon dvosatne vožnje stigli na 5696m nadmorske visine. Bili smo na Khardung La tj. Khardung prijevoju. Mjesto je toliko visoko da se snijeg zadržava cijele godine. Sam vrh bio je preplavljen budističkim molitvenim zastavicama koje ljudi tamo postavljaju da vjetar nosi njihove molitve, pa smo tako i mi ostavili jedne. Krenuli smo se spuštati padinama ogromnih himalajskih masiva prema Lehu. Doživljaj koji sam imao spuštajući se pri velikim brzinama po planinskoj cesti bio je neopisiv. Nažalost, tati je pukao lanac na pola puta, pa smo morali čekati dva sata da džip dođe do nas te da mu daju drugi bicikl. Tako smo došli zadnji od grupe, nakon tri i pol sata. No nakon dva dana otišao sam na spust još jednom, s prijateljicom iz Njemačke koju smo upoznali u busu iz Manalija. Tada sam bio drugi, a češki turist koji se spustio prije mene bio je brži za čak petnaest minuta. Nisam se htio upuštati u utrku s njim jer dobro znamo kako Česi završavaju na godišnjim odmorima. Cesta je prilično zavojita sa ravnim dionicama, ali nije bezazlena jer ste uvijek pored strme litice i stvarno treba paziti. Usprkos oprezu, naša je prijateljica pala na jednom mjestu, no srećom je prošla samo s ogrebotinama. U Lehu smo svaki dan doručkovali u istom restoranu pa smo se tako sprijateljili s jednim starim, zanimljivim Amerikancem. Big Mike živi u Indiji već više godina. Profesor je Farsi (iranskog) jezika u penziji, i dosao je u Leh da bi se odmorio od vrućina Bombaja.

Rafting na Zanskaru

Jednog dana smo nakon doručka otišli na rafting na rijeci Zanskar. Bilo je prilično stravično, ali usput i dosta zabavno. Nismo se niti jednom prevrnuli, ali smo se na kraju usprkos hladnoći rijeke, temperature oko 8 ‘C bacilli u vodu i okupali.

Nakon nekoliko adrenalinskih dana, odlučili smo malo smiriti i razgledati sve budističke samostane koji su bili u blizini. Unajmili smo skuter i obišli sve. Bilo je novijih i starijih. Lako dostupnih i teško dostpunih. I bili su stvarno impresivni. Vrtjeli smo budističke molitvene kotače za bolju sreću. Zadnja dva dana u Lehu odlučili smo provesti u Nubra dolini koja se nalazi jos dublje u Himalajskim planinskim lancima, skoro na granici
Kine i Indije. Dijelili smo džip sa indijskim parom iz Bangalorea sa juga Indije. Oboje rade za zapadne kompanije i spadaju u višu klasu Indijaca koja je narasla u zadnjih desetak godina. Kroz tu dolinu teče rijeka Ind i prizori koji su pored nas promicali, bili su kao iz filmova. Zelene livade okružene rukavcima rijeke zarobljene pod velebnim planinama s bijelim vrhovima. U Nubra dolini jahao sam i na dvogrboj devi. One su karakteristične samo za središnju Aziju, a ovo su ostaci od karavana puta svile koji je prolazio kroz dolinu Nubra. Na kraju došli smo u gradić Diskit koji je bio pun magaraca, a u njemu se sve zatvaralo već u šest popodne. Posljednjeg dana u Lehu oprostili smo se s Big Mikom i uzletjeli avionom prema New Delhiju. Tek sam u avionu shvatio kako je to zapravo veliko područje i kolika je to u stvari zemlja, posebno u usporedbi sa Hrvatskom. 24.8. krenuli smo iz Delhija istim putem natrag u Zagreb.

Indija je zemlja koju nakon posjeta ili zavoliš ili zamrziš. Indija je također i napad na sva osjetila. Tek kad se čovjek nađe tamo, shvati pravo značenje gore napisanog. Obični ljudi znaju biti jako dragi ali znaju i dobro udaviti. Vozači rikše i trgovci mogu vas razbjesniti ali znaju biti i zabavni. Koliko puta se znalo desiti da se nalazim usred nepodnošljive bijede, a da u isti trenutak gledam u nešto veličanstveno. To je zemlja čuda i pobuđuje osim svih osjetila i sve osjećaje – od ljubavi i divljenja do gađenja i bijesa. S jedne strane prljavština, smrad, bijeda i bolesti a tik do toga prekrasna priroda, fantastične građevine i ljudi koji će vam rado pomoći u slučaju potrebe. Sve je to Indija, sve u istom paketu. Jedno bez drugog ne ide – uzmi ili ostavi. a ja kažem: uzmi! Mnogi ljudi u iskustvu u Indiji pronađu duhovnost no ja nisam. Ja sam pronašao nešto puno veće. Vraćajući se iz Indije shvatio sam koliko je sredina u kojoj živimo mala i koliko je zaseban čovjek nebitan u svijetu. Nakon Indije postao sam skromniji i više zahvalan životu kojeg imam. Indija mi nije bila prva vaneuropska destinacija, ali mi je ipak, što se tiče putovanja, postala kao neka vrsta prve ljubavi kojoj ću se kad – tad, jednom vratiti.

FOTO GALERIJA


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*