Lucija Marin: Umjetnost je odraz društva i može pokrenuti promjene

Udruga KA-MATRIX je subotu, 27.2.2021. u karlovačkoj galeriji ZILIK otvorila izložbu / instalaciju Deus Ex Machina akademske kiparice Lucije Marin. Ovom izložbom započeo je ovogodišnji program Nova kultura _ Hibridni grad .021.
Nakon otvorenja razgovarali smo s umjetnicom koja nam je uz predstavljanje nove instalacije u kojoj kombinira više umjetničkih tehnika reciklirane umjetnosti (mikroplastika, metal, guma) s kiparstvom i fotografijom predstavila i svoj rad, poglede na trenutnu umjetničku scenu u Zagrebu i Hrvatskoj te aktivistički pristup umjetnosti

Možeš li se za početak predstaviti, kako si uopće došla na ideju raditi s otpadom i odbačenom plastikom?

LM: Još sam nekako u djetinjstvu osvijestila probleme koji nastaju nezbrinjavanjem otpada i često bih uzela vreću za smeće i čistila svoju okolinu, potoke, parkove. Po prirodi sam skupljačica i žao mi je svega što se baca, još i više ako je štetno za okoliš. Pokušavam kupovati što manje proizvoda koji se ne mogu ponovno upotrijebiti ili reciklirati, a ako ih već imam pretvorim ih u neki rad. Na primjer triptih “Upoznavanje/Introspekcija” koji sam radila od iskorištenih vatica za skidanje šminke, ili “Zagreb I love you” za koji sam iskoristila puno raznolikog “smeća”, od potrošene maskare, potrganih slušalica, čepova od pive, kistova i plastičnog omota za hranu. U radu mi je materijal vrlo bitan jer sam odabir materijala doprinosi težini teme i poruke koju želim prenijeti, sam materijal je zapravo statement za sebe.

Sigurno se stalno suočavaš s pitanjima: Kako to da akademska kiparica radi od otpadnih materijala, umjesto da koristi tradicionalne materijale i od njih stvara neke uobičajene skulpture?

LM: Da, još su mi na akademiji neki profesori rekli da je ovo što radim preaktivističko, netradicionalno, što je u neku ruku i istina ako gledamo prisutnost takvih tema na domaćoj sceni. Ali korištenje otpadnih materijala u umjetnosti zapravo nije ništa novo, za to je najbolji primjer Arte povera (talijanski umjetnički pravac 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća). Na našoj sceni, iako se ponekad govori o društvenim problemima, nema puno primjera umjetnosti koja direktno progovara o onim ekološkim. Dijelu publike je to čudno jer se očekuje da se radi nešto već etablirano i poželjno. Ne nužno figuracija, ali može se reći muzejska umjetnost, nešto što se može izložiti i što se može prodati.

Očekuje se da umjetnost bude prilagođena izlaganju u galeriji i kasnijoj prodaji?

LM: Da, sve se gleda kroz kasniji profit.

Koncepti koji se predstavljaju kroz program KA-MATRIX-a Nova kultura _ Hibridni grad govore i kritički, zagovarački i politički… Kako gledaš na odnos prema aktivističkoj umjetnosti u Europi?

LM: Aktivistička umjetnost u Europi (a i svijetu) sve je više prisutna i prihvaćena, pogotovo u Skandinaviji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Mislim da je to zato što je tamo odnos prema umjetnosti i klimatskoj krizi nešto drugačiji nego kod nas. Čini mi se da su ljudi generalno osvješteniji pa je zato i takva umjetnost prepoznata. Mogu izdvojiti djelovanje argentinskog umjetnika Tomása Saracena, ( https://studiotomassaraceno.org ) koji ima seriju instalacija od plastičnih vrećica. Prije nekoliko godina sam bila na njegovoj izložbi u Beču i tada sam se upoznala s njegovim radom, izlagao je puno manjih “balona” od plastičnih vrećica i jedan veliki u koji se moglo ući, a radio je čak i plastične balone koji mogu letjeti. Jako suvremeno, odlično izgleda i šalje snažnu poruku.

Drugi umjetnik kojega bih izdvojila je Olafur Eliasson. Njegovi su radovi profinjeni, jako poetični i na prvu ih je možda zbog toga teško iščitati kao aktivističke, ali Olafur definitivno ima aktivistički pristup umjetnosti i temama koje kroz svoja djela obrađuje. Možda bi najbolji primjer bio njegov rad “Ice Watch” koji je izlagao u više većih europskih gradova. Rad se sastoji od desetak glečera postavljenih na nekom pristupačnom mjestu u gradu, oni se postepeno tope, a Eliasson na taj način ukazuje na problem klimatskih promjena, približio ga je ljudima i učinio ga opipljivim.

Kako je sa zagrebačkom ekipom koja se bavi recycle artom i društvenom kritikom, kako ste povezani?

LM: Postoji nekoliko studenata s akademije koji rade takve radove, a zapravo dosta njih koristi ready-made u svom izričaju, ali ne obrađuju svi ekološke ili društvene teme, dapače nema baš puno primjera za koje ja znam. Takvi radovi nisu previše vidljivi niti na izložbama, u stvari je dosta teško pronaći izložbu koja se baš bavi sa npr. ekološkom problematikom ali vjerujem da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti i da ćemo imati priliku vidjeti sve više takvih tema i u umjetnosti.

Kakva je situacija s prostorima za izlaganje konceptualne umjetnosti mladih autora?

LM: Mislim da prostori nisu problem. Često se mogu vidjeti konceptualne izložbe i mladi autori imaju prilike izlagati u galerijama još za vrijeme studija. Postoji i dosta raznolikih natječaja za izlaganje, za svakoga ponešto. Ja sam do sada imala četiri samostalne izložbe od kojih su tri konceptualne. “Deus ex machina” prijavila sam na nekoliko natječaja i ovo je sad u Karlovcu premijerno prikazivanje, koncept negdje prođe, a negdje ne. U Galeriji Šira sam 2020. godine izlagala odbačene borove. Neki su s te izložbe izašli oduševljeni, dok su drugi počeli razmišljati i komunicirati o problemu na kojeg sam ukazala. Odaziv je bio super što mi je bilo najvažnije: ja postavim problem, prikažem ga na svoj način, a na gledatelju je da razmisli, razmisli je li to problem ili nije, da li se može riješiti, te može li on kao pojedinac sudjelovati u njegovom rješavanju.

Borovi se sade kao potrošne biljke u rasadnicima, s jedinom namjenom da budu pred božićne praznike porezani?

LM: S tim usjevima se uništava bioraznolikost i prirodna staništa životinja. Kad smo već u ovakvoj okolišnoj krizi nema smisla njegovati tradiciju da se drvo koje već raste minimalno 7 godina zbog blagdanskog ugođaja odreže. Ljepše je i korisnije da se ostavi rasti.
Nisu niti plastični borovi rješenje jer nisu održivi, osim ako ih se ne koristi više od 10 godina. Predlažem da se ima bor u teglici ako već neko želi tradicionalni ugođaj, grančicu ili da složi kućne biljke u obliku bora.

Spremaš li neki novi koncept?

LM: Planiram s kolegicom s PMF-a projekt i izložbu “RE:Regionalno Izumrli” o recentno regionalno izumrlim životinjskim vrstama u Hrvatskoj. To će također biti na neki način aktivistička izložba, ali prikazana kroz klasičnu figuraciju. Bavit ćemo se problemom izumiranja životinjskih vrsta i edukacijom javnosti, a uz izložbu će se održati i popratne radionice za učenike, studente i sve zainteresirane. Radi se o 27 izumrle životinjske vrste, najviše ima riba i ptica koje su većinom izumrle zbog izlova i uništavanja njihovog prirodnog staništa.

O čemu se radi u tvom radu sastavljenom od računa iz trgovina?

LM: Napravila sam diplomski rad koji se zove “Sabrana sjećanja“, a sastoji se od svih mojih računa koje sam čuvala unazad 13 godina, dakle malo više od pola svoga života. Prikupila sam ih gotovo 3000 i postavila da gusto vise u prostoru. Ispunila sam cijelu galeriju tako da se između računa može prolaziti. Kroz račune se može pratiti životni put kroz različite faze odrastanja. Zanimljivo s računima je to da su toksični zbog termalnog papira koji se za njih koristi, on sadrži BPA koji vrlo loše utječe na ljudsko zdravlje i ne može se reciklirati. Fascinantno je da rijetko tko razmišlja o računu nakon što ga dobije u trgovini i uglavnom ga odmah negdje odbaci i zaboravi na njega. “Sabrana sjećanja” su bila izložena u galeriji Živi atelje i publici je bilo jako zanimljivo čitati što ima na računima, mogli su stvoriti psihološki profil mene na temelju pročitanog, a u nekim su se situacijama mogli i sami prepoznati, ali mislim da ih se najviše dojmila upravo ta količina “smeća” koje jedna osoba napravi tijekom godina nečim tako jednostavnim poput kupovine.

Možeš li pojasniti razlike u aktivističkom pristupu u odnosu na klasični kustoski iz pozicije povjesničara umjetnosti prema tvom radu i suvremenoj umjetnosti. Ima li danas umjetnost uopće smisla ako nema taj kritički / politički element?

LM: Nije ništa novo da je umjetnost društveno angažirana. To se može vidjeti kroz povijest i u djelima koja su nama danas klasična. Uzmimo za primjer sliku “Splav Meduza” kojoj je i sama instalacija “Deus ex machina” hommage. Ta je slika figurativna, s anatomski točno prikazanim likovima i osoba koja ne zna pozadinu iza povijesnog događaja koji ona prikazuje ne bi nikada rekla da je to djelo koje iskazuje neku društvenu kritiku, a zapravo se radi o slici koja opisuje događaj koji je podijelio društvo i izazvao žestoke političke rasprave unutar i izvan umjetničke scene onog vremena. Umjetnost je oduvijek odraz društva i ima veliku moć da pokrene promjenu, da ukaže na probleme, čak i da manipulira masom. Svaka umjetnost ima svoje vrijeme i nastaje s razlogom. Danas ne prevladava neki određeni stil, svako stvara po svom afinitetu ali postoje neki trendovi. Hrvatska publika općenito kaska za njima i ljudi i dalje uglavnom preferiraju klasične umjetničke izričaje jer su oni najjednostavniji za shvatiti.

Čini se da je bilo više suvremene umjetnosti u proteklim vremenom nego danas.

LM: Da, imali smo odlične umjetnike. Imamo ih i sad ali scena nije prepoznata. Danas imamo i umjetnike i kustose i galerije i muzeje i povjesničare umjetnosti, ali općenito u društvu umjetnost i umjetnici nisu prepoznati. U Hrvatskoj se i dalje na umjetnike gleda kao “da nemaš pravi posao”.
Problem je uopće od početka obrazovanja. Ako se ne varam likovni odgoj ima najmanju satnicu u školama, implementacija ovisi od profesora do profesora i često se na taj predmet gleda samo “da se odradi”. Nije bitno što se radi već se gleda kao sat za zabavu umjesto vizualnog odgajanja i učenja. Ljudi u Hrvatskoj nemaju toliki interes za kulturu kao u Europi iako se posjećuju muzeji, kazališta, koncerti i izložbe, ali publika su uglavnom sami umjetnici, visokoobrazovani pojedinci ili starije osobe. Mislim da mladi umjetnici mogu jako puno utjecati na razvoj djece u nekim kreativnim pravcima i da ih mogu osposobiti da budu vizualno pismene osobe.

Kako gledaš na daljnji razvoj domaće nezavisne kulturne scene?

LM: Imamo jako dobre umjetnike i jako puno potencijala, ali sve ovisi o financijama. Tragično je što većina umjetnika ne može živjeti od svoga rada jer on nije prepoznat kao nešto što ima svoju vrijednost i cijenu. Ako ne možeš živjeti samo od svoje umjetnosti ili ćeš raditi još neki posao za koji se nisi školovao, ili ćeš kad-tad pokleknuti i popustiti pravilima tržišta i raditi komercijalno, a u najgoru ruku potpuno odustati od umjetnosti. Dosta kolega s “nastavničkog” radi po školama rili kao restauratori i tu imaju svoju financijsku sigurnost. Drugi se snalaze i rade prema narudžbama, otvaraju obrte i tako dalje. Ja sam još na početku svoje karijere i nadam se najboljem iako sam svjesna okruženja u kojem živimo. Trenutno ispitujem granice sebe i publike, eksperimentiram i radim kako figurativne stvari tako i konceptualnu umjetnost, ne želim se ograničavati. •

**************************************************************************
FACEBOOK EVENT>>> https://www.facebook.com/events/237168428113975
**************************************************************************

Izložbu / instalaciju organizirala je udruga KA-MATRIX u okviru godišnjeg programa Nova kultura _ Hibridni grad 021. uz potporu Zaklade Kultura Nova, Ministarstva kulture i medija RH, Grada Karlovca, Karlovačke županije i pomoć Centra za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor.

Izložba se je otvorena od 27. Veljače do 10. Ožujka 2021.

Za organizirane grupe i posjete van radnog vremena kao i za više informacija o izložbi i drugim programima udruge KA-MATRIX informirajte se putem elektroničke pošte info@ka-matrix.hr, telefonom na 095 444 6880 ili osobno u prostorijama udruge (Jurja Haulika 22, Karlovac).


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*