Helena Rubčić: Umjetnički element koji ne prestaje biti aktualan i relevantan

Mala scena Hrvatskog doma bila je zamračena. Zidovi, kojima je nestala svaka materijalnost osim sjena koje su bacane na njih i parket, koji se naizgled činio dotrajalijim, nalik scenografskim elementima za horor predstavu, gutali su svjetlost koja se probijala u blijedim i užarenim snopovima sa stropa kroz blijedu maglu i široke i duge plastične folije.

Multimedijska prostorna instalacija SAY, zagrebačke likovne umjetnice Helene Rubčić, postavljena u sklopu programa Nova kultura_Hibridni grad 019. (KA-MATRIX) koja se njome 15. lipnja 2019. godine prvi put predstavila karlovačkoj publici, bila je impozantna i prije službenog otvorenja izložbe, prije no što su umjetna magla i ambiental/noise projekt Motionless Youth Dreams gladno zagušivali prostor svojom fizikalnošću. Pred folijama koje su visjele sa stropa, međutim, zaglušujući ambiental/noise zvukovi i magla su bili manje relevantni. Ovješene, bilo da su dodirivale pod ili ne, tvorile su niz asocijacija kod publike. Djelovale su kao zamke ljepljive plastične folije koje bi posjetitelje izložbe mogle uloviti u sebe poput muha, poput zamućenih staklenih panela izlivenih koji trebaju štititi od štetnog zračenja reflektora, kao muzeološki izloženi primjerci drevnih tekstova.

Instalacija SAY nastala je kao rezultat autoričinih preispitivanja, nesigurnosti i susprezanja od izražavanja i izgovaranja vlastitih razmišljanja. Kroz instalaciju SAY temu autocenzure i straha od izražavanja autorica prikazuje vlastitim autocenzuriranim tekstovima ispisanim, a potom prekriženima na velikim plastičnim folijama koje su obješene sa stropa klaustrofoične, slabim svjetlom osvijetljene prostorije. Tmurnoj filmskoj amtosferi dodatno dojam nelagode daje distorziran autoričin glas iz zvučnika. Na taj način autorica želi što iskrenije izraziti svoje intimne osjećaje i vlastita stanja uma, te ih barem na trenutak prenijeti na promatrača. (U Nova kultura_Hibridni grad 019.; KA-MATRIX, Karlovac)

Helena Rubčić (Zagreb, 1994.) mlada je zagrebačka likovna umjetnica. Nakon završene Škole primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjera fotografskog dizajna 2014. godine upisuje Studij Kiparstva Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnica je dvije Pohvalnice Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad, te Nagrade akademskog vijeća ALU najuspješnijim diplomantima. Sudjelovala je na više grupnih izložbi: izložbi studenata u Klovićevim dvorima 2016. godine; na međunarodnoj žiriranoj izložbi GrisiaYouth 2017. (Rovinj, 2017.), gdje je osvojila drugu nagradu za rad Sjećanje na Lisabon; na izložbi “Venientes” u sklopu 34. Salona mladih (Zagreb, 2018.), s radom Aglomeracija sjećanja; na žiriranoj izložbi finalista natječaja Zlatna lubenica 3.0 (Pula, 2019) i međunarodnoj žiriranoj izložbi TransForm:Acton (Ljubljana, 2019.) Samostalne izložbe postavila je u galeriji Sv. Toma (“Reci”, 2018.), Karlovcu (“SAY”, 2019.), Galeriji Greta (“Identitet”, 2019.), a nadolazeća je i izložba u Galeriji Šira. U sklopu projekta Svijetle pruge u Bjelovaru postavlja 2017. godine skulpturu Plamen te iduće godine skulpturu Lumina.

O njezinoj izložbi i o njezinom radu razgovarao je Tomislav Augustinčić.

U sklopu instalacije na Maloj sceni Hrvatskog doma postavljene su providne folije s crnim ispisanim, a potom prekriženim i ispravljenim tekstom. Rad zapravo potiče gotovo voajerski, gotovo arheološki rad na pokušaju dešifriranja tvojih tekstova. Što tebi kao autorici tih tekstova i ujedno cenzorici tih tekstova predstavlja mogućnost da publika ipak nešto od njih razumije?

Tekstovi nisu u potpunosti cenzurirani. Publici sam dopustila uvid u određene segmente teksta kako bih izazvala nelagodu u promatraču, a samim time potaknula javljanje emocije koja rezultira promišljanjem o temi. Promatrač čitanjem i pokušajem “dešifriranja” ulazi u moju intimu, a to je nešto od čega svi zaziremo. Problem sveopćeg straha društva od izražavanja vlastitog mišljenja prikazujem osobnim autocenzuriranim tekstovima. Ovakav pristup koristim u većini radova jer mi je krajnji cilj, nakon vlastitog osvještavanja određene emocije, publiku suočiti s istom.


H. Rubičić, SAY, 2019.; Mala scena Hrvatskog doma, Karlovac

Ključni element izložbe “SAY” jest performativnost; ključna je performativnost autocenzure. Za početak, na koji način sagledavate (auto)cenzuru?

Performativnost je u umjetničkim djelima ekvivalentna teatralnosti, a teatralnost se zasniva na postizanju svojevrsne ambijentalnosti, koja je meni izrazito bitna. Moram naglasiti da izložba i rad SAY tematiziraju isključivo moju intimnu “borbu” s autocenzurom, odnosno, vlastitim strahom od izražavanja u određenim trenutcima. Ovakav način umjetničkog izraza i prezentacije pomogao je meni da se suočim s određenim razmišljanjima, te da promatrača potaknem na isto.

Budući da se umjetnost ne promatra kroz prizmu definicije – u radu SAY ekstremno naglašavam autocenzuru do granice da je ona u potpunosti primjetna kako bih prikazala utjecaj emocije straha vezanu uz izražavanje mišljenja i negativan utjecaju istoga na svakoga od nas, a grafičkim pristupom prikrivanja teksta koristim “vizual cenzure” kao likovni izraz.

Koja je pozicija teksta kao grafičkog elementa ili teksta kao naracije u tvojem stvaralaštvu, ali i suvremenim likovnim umjetnostima?

Tekst kao formu puno koristim u likovnom stvaralaštvu. Pisanje mi omogućava brz način izražavanja i bilježenja razmišljanja, a sama forma teksta i grafemi također su svojevrsna umjetnost i vizualno su mi vrlo zanimljivi. Kroz povijest mnogobrojni umjetnici su koristili ljepotu teksta i slova kao sredstvo izraza, baš kao što to rade i danas. Tekst je umjetnički element koji nikada neće prestati biti aktualan i relevantan.

S druge strane, ključni element je performativnost komunikacije s publikom – komunikacija intimnih osjećaja i vlastitih stanja uma. Koliko ti je publika relevantna prilikom stvaranja? Koje su neke prepreke ili mogućnosti u komunikaciji s publikom danas?

Performativnost/ambijentalnost je za mene prezentacijski način putem kojega moja razmišljanja mogu postati upotrebljiva građa za djelo kojim prenosim vlastitu nutrinu na promatrača, te s njime ostvarujem svojevrsnu komunikaciju. Na rad gledam kao na dijalektičku tvorevinu na kojoj baziram osobna razmišljanja i emocije. Jednostavno rečeno – publiku na trenutak ,,stavljam u svoje cipele” kako bih potaknula na razmišljanje o temi koju obrađujem ili izazvala svojevrsnu emociju, pa samim time zaključno je kako je publika bitan elemenat mojih radova. Osobno smatram da prepreke u komunikaciji s publikom danas nema, samo je upitno kakve je kvalitete ta komunikacija i čime rezultira.

Jedan od aspekata cenzure jest da se osobe koje se cenzurira lišava prava. Prije svega, prava na slobodno izražavanje i prava na autentičnost. Možemo li se ikad slobodno izražavati i imamo li pravo biti autentični? Kako se ta prava odražavaju u tvojem stvaralaštvu i stvaralaštvu tvoje generacije?

Kao što sam ranije spomenula – autocenzura koju koristim u instalaciji SAY isključivo je likovni alat koji služi prikazu mojeg, osobnog, straha od izražavanja s kojim sam se susrela i osvijestila u tom trenutku. Radom ne odgovaram i ne tematiziram situaciju u umjetničkom sektoru, tendencije umjetnika, političku, medijsku ili umjetničku cenzuru. U svojem stvaralaštvu tematiziram sebe – smatram to najiskrenijim pristupom jer umjetnost kreće od vlastitog preispitivanja, a naknadno se projicira na okruženje u kojemu se umjetnik nalazi.

Smatram da umjetnost kao takva ne smije podlijegati cenzuri ili strahu od izražavanja, ona je najčišća forma izraza emocije i mišljenja. Umjetnik je individua koja se mora moći slobodno izražavati i zadržati u potpunosti vlastitu autentičnost. Umjetnost je i trebala bi biti način komunikacije stanja uma s publikom i/ili sa samim sobom. Ona kao takva, mora biti u potpunosti lišena cenzure, a umjetnik mora biti slobodan u likovnom izrazu.

Dio sam generacije umjetnika koja, čini mi se, nije opterećena strahom od izražavanja putem likovnih djela. Naprotiv, smatram da smo generacija koja sve nove medije koristi baš u svrhu slobode izražavanja na inovativne načine.

Postoji li cenzura u suvremenoj likovnoj sceni u Hrvatskoj?

Sigurna sam da postoji svojevrsna cenzura i na suvremenoj likovnoj sceni, međutim, ja se osobno još nisam susrela s takvim problemom. Smatram da većina kulturnjaka dijeli moje mišljenje i umjetnost gleda kao važan način izražavanja mišljenja i stajališta koji su bitni za razvoj publike, naobrazbu i podizanje kolektivne svijesti.

Na koji način samostalno predstavljanje radova i sudjelovanje u postavljanju izložbe utjecače na tvoju percepciju i interpretaciju rada, kako kao umjetničkog produkta tako i kao umjetničkog procesa? 

Samostalna izlaganja omogućuju mi da prostor u potpunosti prilagodim svojim potrebama, odnosno, rad prikažem u atmosferi i obliku za koje smatram da ga najbolje opisuju i prezentiraju. Sudjelovanje u postavljanju izložbe za mene je vrlo bitan proces budući da većinu radova prilagođavam ambijentu i dimenzijama prostora. Svaki postav i svaki novi ambijent pruža mi priliku da sagledam svaki rad u drugačijoj perspektivi, a samim time naučim nešto novo što primjenjujem u narednim postavljanjima i izvedbi radova.

Umjetnički produkt i umjetnički proces gotovo su simbiozni pojmovi. Umjetnički produkt ne postoji bez umjetničkog procesa koji uključuje samospoznaju, promišljanje, razvoj ideje, pretvorbe ideje u tehničku izvedbu, a sve to na kraju rezultira krajnjim umjetničkim produktom koji, za mene, nikada nije konkretan i završen rad – svaka nova spoznaja može doprinijeti razvoju istoga.

Na koji način se razvija tvoj umjetnički rad od izložbe SAY? U kojem konceptualnom smjeru, u smjeru koje likovne tehnike? Koje su tvoje tematske preokupacije?

Kroz svaki novi rad pokušavam postići vlastiti rast ali i napredak u kvaliteti realizacije radova. Od konkretnih promjena mogu navesti uključivanje više video i audio elemenata u likovni izraz, iako sve ovisi i varira o radovima, prostoru i ideji koja leži iza rada.

Pretežito se bavim izrazom vlastite emocije, a tematska preokupacija mi je (trenutno) utjecaj društva na individuu, ali radim i na velikom performansu koji se bazira na tijelu i pokretu kroz ples.

Kako sagledavaš suvremenu likovnu scenu? Koje tendencije među najmlađim autorima – tvojim kolegama i kolegicama – primjećuješ? I koja je tvoja pozicija unutar te scene?

Na hrvatskoj suvremenoj likovnoj sceni došlo je do razvoja i napretka likovnog izraza, a sve generacije umjetnika s naglaskom na mlađe umjetnike počeli su kvalitetno koristiti sve veću popularnost novih medija. Većinu kolegica i kolega svoje generacije smatram iznimno raznovrsnima i inovativnima.

Uz bavljenje likovnim stvaralaštvom i pripremom za nadolazeće izložbe radim i na poboljšanju spomenute scene. Pretežito sam orijentirana na integraciju novomedijskih mladih umjetnika u kulturu. Uz kolegice Valeriju Djanješić i Jelenu Kovačev osnovala sam Udrugu PROJEKTor čiji je jedan od projekata New Wave Media – Wired online platforma na kojoj intervjuima prezentiramo mlade umjetnike i radimo na razvoju njihove međusobne povezanosti, a sve u svrhu poboljšanja i širenja novomedijske umjetničke scene u Hrvatskoj.

Koje likovne umjetnike (ili druge umjetnike) bi izdvojila kao relevantne za tvoje stvaralaštvo – i u vrijeme postavljanja SAY, i danas?

Prvenstveno moram istaknuti umjetnika i profesora Petra Barišića pod čijim sam mentorstvom bila tijekom studija na ALU Zagreb koji je uvelike pozitivno utjecao na razvoj mojega likovnog izraza ali i razmišljanja, te umjetnicu Tanju Vujasinović koja je bila iznimna pomoć u realizaciji instalacije SAY.

Mnogobrojni svjetski i hrvatski umjetnici bili su inspirativni i relevantni za moje obrazovanje, napredak i stvaralaštvo. Naglasak ću staviti na umjetnika J.Turrella koji je na mene imao veliki utjecaj kada sam na trećoj godini studija razvila interes za svjetlom kao elementom u radu.

***

Ovaj tekst nastao je u sklopu programa Infoshopa Karlovac. Infoshop Karlovac vodi KA-MATRIX – Udruga za društveni razvoj. Program Infoshopa Karlovac sufinancira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*