KNJIŽEVNA KRITIKA: Svastike na fasadama (Marko PAVLOVSKI, “Izlet u Dachau”; Fraktura, 2018.)

(Izvor fotografije: https://fraktura.hr/izlet-u-dachau.html)

 

 

Nimalo ne uljepšavajući, Izlet u Dachau Marka Pavlovskog suočava nas s fašizmom u našoj svakodnevici. Suočava nas s grozomornom jednostavnošću i neprepriječenošću očiglednog ispoljavanja fašizma, poput crtanja svastike crnim sprejem kraj natpisa “Nebo je orao”, koji je pjesnički glas dan ranije napisao na fasadi. Pjesma istog imena kao i grafit prenesen iz Trsta u Zagreb završava zloglasnom slikom koja dokida mogućnost poetičnosti upisane u urbani prostor. Pjesma završava tišinom, ne onom koja predstavlja užasom zločina nametnutu nemogućnost poezije ili umjetničkog stvaranja uopće (kao za mnoge umjetnike, teoretičare i filozofe nakon Drugog svjetskog rata), već onom koja odražava kolektivnu šutnju.

Tišina je ključan motiv u Izletu u Dachau. U vidu naizglednog manjka zvuka tišina postaje karakterističnom odrednicom bivših fašističkih logora; kao kolektivna šutnja postaje bitnom odrednicom današnjeg odnosa prema fašizmu. Tišina u “Nebo je orao” komplementarna je šutnji kasnije u zbirci (“Šutnja”), kao drugoj pjesmi koja definira angažirani okvir zbirke. Pjesma “Izlet u Dachau”, kao treća pjesma bitna u programskom usmjeravanju zbirke, poručuje odustajanje od hod(očašć)a sa željom za smislom, uvidima ili ispunjenjem želja, izlet u sablasti prošlosti i u prazninu tišine; besmisleno nasilje fašizma nije samo u bivšim logorima, već i u Trstu i Zagrebu, u govorima, u pojedincima, u svakodnevici. Odustajanje od izleta u Dachau odustajanje je od odlaska u prostor tišine. Zbirka dakle prekida i propituje šutnju, popisuje mjesta kojima vlada tišina i svjesno i svrsishodno progovara.

 

U odnosu šutnje (tišine pojedinca) i govora kao opreke toj šutnji, Pavlovski gradi dihotomiju “konformizam/suglasnost : otpor”, na kojoj konstruira i pozicionira svoju zbirku, a što je prepoznato i u pogovoru urednika i u drugim kritikama (“A ova je zbirka i jedno i drugo – i glazba i otpor”, B. Kamenjašević). Pavlovski je propituje u pjesmi “Šutnja”: „Da povičem glasno usred iličkoga / poslijepodneva / „HEIL HITLER!!!“ / o čemu bi vaša šutnja govorila – / o suprotstavljanju? /Ili pak, odobravanju?“

Međutim, drugdje u zbirci tišina kao izostanak zvuka, glasova i šumova, a slijedom toga i ništavilo/Ništa kao izostanak pojavnosti, praznina i odsutnost pojavljuju se u mjestima stradavanja – u Risieri (Risiera di San Sabba u Trstu) je “tako tiho!”, u Dachauu bi se susrela “[g]rozomorna tišina u kojoj ničeg nema”, u Praškoj ulici “to Ništa” koje je zamijenilo molitvu “vlada / ovim prostorom”.

Glazba ili umjetnost, barem u slučaju pjesme “Via Ghega” postaje način povezivanja s prošlosti, način pridavanja smisla. Pavlovski se donekle grubo igra idejom umjetnosti kao obmane i/ili eskapizma (“Pijanist”). Pjesnički glas kao da nam daje naslutiti da je reprodukcija “lijepe umjetnosti” tek obmana ili privremeno zaboravljanje prošle stvarnosti, barem u onom trenu kada nije smisleno i svrsishodno dokidanje tišine. Iz te perspektive treba sagledati pjesme o lokacijama, a koje se deiktičnim elementima doimaju pisane u lokacijama, poput “Praška ulica”, “Risiera” i “Na Kozali”. One su pisane da se dokine tišina.

Na tom tragu postaju smislene pripovjednost, izravnost i jezična jednostavnost kao karakteristike stila zbirke, odnosno svjesno ako ne i cinično izbjegavanje drugačijeg stila i strategije pisanja. Ovo rasvjetljava i pjesma “Neću vam govoriti o proljeću”, u kojoj se naslovni izbor pjesničkog glasa o temama njegove poezije-kao-govora objašnjava u završetku („nedavno su iz zemlje iznikle, / (…) / plinske komore Sobibora“). Uostalom, u „Praškoj ulici“ pjesnički glas konstatira „još ima / onih koji su umjesto smilja / brali Židove“ („Praška ulica“). Iz ovih konstatacija pjesničkog glasa naslućuje se i angažiranost i političnost poezije u Izletu u Dachau.

 

Govor, zvučnost i otpor u zbirci se pojavljuju u nekoliko tematskih tipova pjesama. Jedan su tip sjećanja ili refleksije na obitelj i njihov odnos prema prošlosti, te pjesme koje prikazuju pjesnički glas u susretu s prošlosti kroz formu gotovo prvog susreta. Drugi su tip naracije pojedinaca (ili o pojedincima), najčešće označene kao upravni govor, koje karakterizira paradoksalnost situacije i okolnosti – poput one o ispovijedi kartaša varalice (“Il giuoco della spada”) koji ne krije ništa u rukavu da ne bi otkrio tetovažu iz logora. S njima su pomiješane kratke vinjete razgovora ili vinjete o osobama, kratke kontemplacije (“Arbeit macht frei”), direktni izazovi čitatelja (“Šutnja”). Pjesme su raspoređene tako da, dok se u prvom dijelu miješaju različiti ovi tipovi, u drugom dijelu (Božić u Auschwitzu), prevladavaju pjesme o osobama, gotovo kao svjedočanstva – o djeci u Auschwitzu, čuvaru nacističkih logora, logorašima, žrtvama, Ciganinu, mladim žrtvama, Srbinu Nikoli, profesoru Dušanu, Jahvi itd. Nasuprot britkosti prvog dijela, u drugom je ona ublažena povišenim registrom pisanja.

 

Pjesme su jezično i sintaktički jednostavne, u tom smislu vrlo izravne, bez nepotrebnih značenjskih igara i bez oslanjanja na bogaćenje ili kićenje teksta. U pjesmama se najčešće pripovijeda ili izravno obraća nekome, s tek jednom pjesmom koja naslovom evocira molitvu kao žanr obraćanja.

Prednost se daje onome što se u pjesmi govori, a manje pažnje na to kako se govori. S obzirom na pažnju na sadržaj govora više nego na način govorenja, potkradaju se i nezgrapne redundancije (“nećakov otac”) nejasne namjere (distanciranje ili isticanje važnosti rodbinskih odnosa?). S obzirom na jednostavnost teksta, pojedine poredbene strategije doimaju se manje uspjelima od igri riječima ili malim promjenama u formuliranju (npr. “Stara Hari” – “Stara Harijevka”).

Gotovo sve pjesme slijede istu matricu, pa završavaju kratkim, britkim, ali ciničnim, ironičnim ili crnohumornim obratom u nekoliko zadnjih ili baš u posljednjem stihu. Obrat je upotrebljavan kao gradivni element, na razini pjesme služeći kao kulminacija građene napetosti, kao značenjski skup koji transformira i daje novo viđenje do tada pripovijedanom, najčešće premećući jednostavnost situacije u daleko mračniju priču ili dodajući novu dimenziju likovima.

Međutim, ovaj obrat unutar zbirke vrlo brzo gubi ulogu “detonatora” (B. Kamenjašević) ili “poentiranja” (D. Rešicki, u pogovoru), odnosno svoj potencijal očuđenja, šokiranja, osvještavanja, manipuliranja iskustva ili očekivanja čitatelja i pomaka u doživljaju teksta. Baš zato što je dosljedno primjenjivan postaje očekivan, a njegov potencijal umanjuje sprega s jednako ironičnim ili crnohumornim naslovima pjesama te dosljednim manipuliranjem očekivanja čitatelja kroz zbirku.

“U pivnici” i “Nebo je orao” najuspješnije su pjesme, time što za razliku od drugih njihovi konačni ironični obrati nisu usmjereni na to da budu komentari na prethodno rečeno u pjesmi, nego što govor mržnje (“A možda je Židov”) i simbol nacizma kao dokaz njegove prisutnosti (“nadodao veliku, crnu svastiku”) lakoćom kojom se pojavljuju, nenadanošću, jasno osvjetljavaju i reproduciraju atmosferu društva, a pjesnički glas njima šokira i provocira čitatelja. Iznimno je uspjela i pjesma „Ahasver“ u kojoj se psihologizacija „starog Gassera“ prepliće s figurom Ahasvera (usp. legenda o Židovu koji je proklet da luta do smaka svijeta jer se rugao Isusu Kristu na križu; usp. i kralj Ahašver koji u Knjizi o Esteri dopušta Židovima da se osvete zavjerenicima koji su ih željeli ubiti). U njoj završni obrat i mitska figura u naslovu vrhunski poentiraju Gasserovu tragičnost. Da ima drugačiji kraj, jednako bi uspjela bila i “Inge”, jer u njoj ključni dramski efekt je u tome da Inge, unatoč plakanju, uz groteskni objed naratoru priča o bezimenom ubojitom djedu nacistu, dok je podrijetlo naratora svedeno na “ja joj kažem” – čime je on i “ušutkan”, ali i spriječen da “kuša Inge”.

Odnosno, zbirka bi uspjela kada većina pjesama u njoj ne bi bila temeljena na završnom obratu. Gotovo kao punch line u vicevima, ovi obrati čitatelje čine svjesnima suprotstavljenog, do tada dijelom prikrivenog drugog značenja ili naracije u ostatku pjesme. Međutim, nije problem u otkrivanju suprotstavljenih značenja ili u proširivanju značenja, već u tome što, konstantno dajući razrješenje tekstu i vraćajući se u njega te prekidajući građenu napetost ili tragediju, ovi završni obrati čitatelju opetovano dokidaju dijapazon reakcija, odnosno mogućnost reinterpretacije teksta ili povezivanja s autorom, kao što to nude pjesma „Caio“ ili „Via Ghega“

Drugim riječima, većinom kratke pjesme stilski su konzistentne; međutim, konzistencija u pripovjednim postupcima slabe konkretne pjesme kada je ona generalni stil oblikovanja zbirke.

 

Izostanak solidnog uredničkog postupka vidljiv je u zbirci. Pojedine pjesme (a onda i cijela zbirka) bile bi ojačane da se zbilja pokušalo naglasiti da se pjesnički glas ne želi dodvoravati čitatelju “igrajući na sigurne žetone i gudeći u žice deklarativne ‘političke korektnosti’ ” (iz pogovora). Primjerice, da pjesma “Ja, Cigo” nije građena na romantičkoj predodžbi o vezi Ciganina i konja kao iskazu duha tog naroda, odnosno da se dva Srbina i jedan Ciganin u zbirci ne doimaju kao tokenizam. Ili da se izbjeglo dodavanje svojevrsnih prepoznatljivih momenata kao „sigurnih žetona“, pa da pjesme ne objašnjavaju da je darežljivi doktor u Auschwitzu Josef Mengele, ili da je firma Hugo Boss izrađivala uniforme za SS. Ili, da je političnost poezije građena ne samo na sadržaju već i raznolikijim pjesničkim postupcima na razini jezika. Solidan urednički postupak uvidio bi na koji način dobre pjesme ostaju iznevjerene opetovanim ponavljanjem istih strategija u cijeloj zbirci i kako ih ojačati da funkcioniraju i samostalno i kao dio cjeline.

Zbirku Izlet u Dachau stoga ne treba čitati u „jednom dahu“ ili kao cjelinu; pjesme u njoj bolje je čitati jednu po jednu, osobito kada primijetimo šutnju.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*