M. Mikšić: “Ljudi zaboravljaju dok čudovišta pamte”

U vikend-izdanju Infoshopa donosimo vam priču gimnazijalca Marka Mikšića, “Ljudi zaboravljaju dok čudovišta pamte“, nagrađenu 2019. godine drugom nagradom u natječaju za literarne radove srednjih škola.

“Moje ime je Marko Mikšić, rođen sam 19.3. 2004. godine. Čitam i pišem baš sve, ne volim se ograničavati žanrovima. Moje najdraže knjige su Witcher saga od Sapkowskog i Meditacije od Marka Aurelija, pa mislim da je očito da imam širok raspon. Makar u pisanju također volim sve, ipak mi najbolje idu sci-fi teme, baš u stilu ove priče. Prošle godine sam osvojio drugo mjesto na SFerakonu svojom kratkom pričom [“Ljudi zaboravljaju dok čudovišta pamte”], i ove godine ću poslati priču na natječaj.”

Ljudi zaboravljaju dok čudovišta pamte

Prvo poglavlje – Dan 0

Dan je bio neuobičajeno topao za to vrijeme godine. Sunce je sjalo na svoj hladan način, dok su oblaci lijeno prelazili preko neba. Vrt je bio uredan kao i uvijek, gospođa Wright se stalno o njemu brinula. Morfeju se činilo da se više brinula oko vrta nego oko obitelji, ali nije to njegov problem. Kuća je bila u centru imanja sa putem od šljunka koji je vodio od vrata u ogradi sve do garaže. Ušao je u kuću i primijetio da se ništa nije promijenilo. Unutrašnjost je bila uređena na isti hladni, mehanički način. Bijeli zidovi, bijeli pod i bijeli namještaj. Sve iste slike obitelji Wright visjele su po zidovima, lažni osmjesi i isforsirane poze. Glavni hodnik je prolazio cijelom duljinom kuće. Nadesno su bile stepenice do drugog kata, a lijevo dnevna soba. Ušao je unutra i vidio Logana kako sjedi za stolom, pišući svoj Memory Dnevnik. Primijetio ga je, no nije progovorio dok nije završio rečenicu.

„Hej, Morfej. Tata te zvao?“

„Mhm. Je li još uvijek gore?“

Logan je spustio olovku i uzdahnuo. Okrenuo se prema Morfeju prije nego što je nastavio.

„Da…nažalost. Doktori mu ne daju puno vremena. Gle, ja ne znam što je zatražio od tebe, ali molim te, daj mu to, što god to bilo. Volio bih da ima barem malo utjehe u svojim zadnjim trenutcima.“

Morfej je kimnuo glavom i uputio se na kat. Ušao je u prvu sobu nalijevo, i našao doktora i medicinsku sestru kako pričaju sa starim Wrightom. Odmahnuo im je rukom dok se Morfej približavao krevetu. Wright je izgledao još gore nego kada ga je zadnji put vidio. Bio je blijed kao mlijeko, sa crvenim mrljama po vratu. Disao je sporo i teško, a još teže gledao. Glas mu je bio slab i tanak, sa pauzama za kašalj.

„Morfej, konačno si došao. Drago mi je.“

„I meni. Dobio sam ugovor od Atlasa, ali…“

„Pitaš se je li istinito? Je, točno je. Kao što znaš, ja živim u braku bez ljubavi. Martha i ja se stalno svađamo, barem jesmo dok sam mogao. Meni treba to… to sjećanje o ljubavi. Molim te, daj mi to…i nećeš više nikad raditi. Moći ćeš ostavit ovaj posao Snolovca iza sebe i živjeti bezbrižno.“

Nije mogao vjerovati što čuje. Makar je u ugovoru pisalo što se traži od njega, da to čuje direktno od starca je…veliko. Sjećanje o ljubavi, pa to je praktički Sveti gral svakog Snolovca. Mnogi su pokušali, i svi su odustali.

„No nažalost, imaš vremenski rok. Doktori mi daju manje od mjesec dana, točno 28 dana. Možeš li to napraviti?“

Morfej se nasmiješio, nije više ni vidio Wrighta u krevetu, već samo svih sto milijuna dolara koje će dobiti.

„Naravno da mogu.“

Zaklopio je oči i nasmiješio se. Glas mu je postao šapat.

„Lijepo… to je lijepo. Popričaj sa Georgijem, on će ti dat savjete.“

Tim riječima je starac zaspao. Morfej je istupio iz sobe i ušao u knjižnicu. Ona je, za razliku od one male bolnice ranije u hodniku, bila ogromna i prostrana. Imala je visok strop i police sa knjigama na sva 4 zida. Ljubičasti tepih se prostirao od kuta do kuta, protkan zlatnim stihijskim uvezima. U sredini sobe su bile dvije crvene fotelje sa projekcijom kamina ispred. U jednoj od fotelja sjedio je stariji čovjek kratke prosijede kose i kukastog nosa. Potpuno se fokusirao na knjigu, nije ni primijetio Morfeja dok on nije prozborio.

„Georgie.“

Starac je digao pogled i pogledao Morfeja. Činilo mu se kao da mu se pogled stvrdnuo čim ga je vidio.

„Felix. Ili još uvijek ideš po onom idiotskom imenu… Orfej?“

„Morfej, a i ti si se jednom zvao Ikar.“

Okrenuo je očima i gledao u kamin.

„Ne možeš valjda još uvijek bit ljut zbog toga? Felix, bio sam star i nikakav. Što sam trebao, ostati Snolovac i umrijeti u divljini, Bogu iza nogu?“

„Nisi morao postati Janje. Imao si dovoljno za pristojnu mirovinu.“

Sa uzdahom, Georgie je mahnuo rukom prema drugoj fotelji.

„Ne budi seljačina. Sjedni da popričamo.“

Nevoljko, Morfej je pristao i sjeo u fotelju. Zajedno su gledali u vatru jedno vrijeme.

„Jesi li prihvatio Wrightov ugovor?“

„Jesam.“

„Onda stvarno jesi budala.“

„Kako sad to?“

„Ne možeš uspjeti, nema šanse.“

„Samo zato što ti nisi, ne znači da ja isto neću.“

Georgie se okrenuo prema Morfeju, ljutito ga pogledavši.

„Gle, ja znam što ćeš pokušati! Misliš da ne znam!? Misliš da ja nisam!? Wow, kopirati sjećanja na Memory Jack, kako kreativno! Ja sam to pokušao i nisam uspio! Skoro sam umro od toga, jel ti jasno? Imao sam nekoliko moždanih udara, barem pet krvarenja u mozgu. Jedva sam preživio, a poslije više nikad nisam bio isti.“

„Misliš na svoje noge?“

Pocrvenio je od bijesa i okrenuo se natrag prema vatri. Sa sramom, pogledao je prema svojim nogama, i egzoskeletom priključenim sa strane.

„Znam kakav si, Felix. Mlad si, arogantan. Misliš da si na vrhu svijeta i da možeš napraviti apsolutno sve. E pa ne možeš. Ja sam živući dokaz toga. Kad to pokušaš, tvoje cijelo tijelo se bori protiv tebe, a imaš osjećaj kao da ti mozak gori iznutra prema van.“

„E vidiš zato ja neću dati svoje sjećanje, već tuđe!“

Pogledao ga je kao da je potpuno poludio.

„Misliš, ukrasti nekome sjećanja? Ali…pa to je ilegalno.“

„Nije ilegalno ako nema dokaza.“

Georgie je malo promislio, te započeo.

„Izgleda da je sudbina na tvojoj strani. Došle su glasine, stare glasine samo da se zna, da se neki ludi Rus zaljubio u princezu tamo na Zapadu, pa ako bi uspio doći do njega, završio bi svoju misiju. Ključna riječ je ako.“

Morfej se nasmiješio. Samo mu je to trebalo, malo sreće i evo ga! Najlakših sto milijuna koje je itko ikad zaradio.

„Ali prije nego što odeš, moram te nešto pitati. Zamoliti, više.“

„Pitaj onda.“

Starac se nekoliko puta okrenuo, pazeći da netko drugi ne sluša.

„Bili se ikad borio za nas?“

„Nas?“

„Da, nas! Mi, kako nas zovu ‘Homo memoriam’, bah! Ako itko, oni su Homo memoriami! Mi smo pravi sapiensi, mi normalni ljudi. Imamo grupu. Snolovci i Jaganjci zajedno. Borimo se za našu budućnost.“

Morfej je samo buljio u Georgiea, nije znao kako reagirati.

„Našu budućnost!? Mi nemamo budućnost budalo! Mi smo prestali biti Homo sapiensi kad nas je prestalo biti većina, moraš to razumjeti. Ja nisam terorist, a nisi ni ti.“

Tim riječima, Morfej se digao i izašao iz sobe. Barem je mislio izaći, ali je stao na pragu vrata i okrenuo se.

„Ako hoćeš moj savjet, evo ga. Odustani. Vi…mi ne možemo pobijediti, nikad. Mi smo kao štakori, Georgie. Ne možeš od njih tražiti, diplomatski ili pod prijetnjom nasilja, da nas ne tretiraju kao takve. Odustani, i proživi ostatak života u ovoj sobi sa svojim knjigama.“

Tišina ga je ispratila iz kuće.

 

Drugo poglavlje – Dan 12

Svaka pustinja na Zemlji noću postane hladna, Japoksička pustoš nije ništa drugačija. Dine su izgledale beskonačne, jedino je Zapadno more na obzoru slamalo tu iluziju. Tamni oblaci su sakrili zvijezde na nebu. Prigušena narančasta svjetlost je dolazila iz špilje sakrivene među dinama. Cerada je prekrivala ulaz. Ispred nje je bio stol na kojem je sjedio i spavao jedan čuvar, a drugi je pišao u pijesak i pričao sa prvim ne znajući da je zaspao. Morfej se prišuljao, drugome je slomio vrat a na Trnoružicu je ipak potrošio metak.

Tunel u koji je ušao je bio užasno sparan, osvijetljen lanternama svaka dva-tri metra. Nakon nekoliko minuta šuljanja tunel je prešao u ogromnu prostoriju. Ispod Morfeja je bilo desetak stolova, svi puni hranom i pićem. Banditi su kružili oko stolova, uzimajući svako malo hranu i pohlepno ju trpali u usta. Dva niza stepenica su vodila do dolje, jedan nadesno od njega, a drugi direktno na zidu nasuprot njemu. Na sreću, u zidu je bio mali puteljak koji je vodio sve do balkona druge sobe. Pažljivo je dopuzao i dignuo glavu iznad ograde.

Vidio je dva čovjeka kako se svađaju. Stariji je bio deblji, skoro potpuno ćelav i obrijan, dok je mlađi imao dugačku plavu kosu i malu bradicu kojom se igrao dok je pričao. Ćelavi je bio crven u licu i nije se prestao derati, a mlađi ga je hladno gledao. Na kraju je stariji odustao od priče i izašao van kroz prolaz u zidu, dok si je Morfej psovao u bradu što nije spazio taj prolaz prije. Mlađi je očito bio Vostok, vođa bande i otmičar Talije. Odšetao je do komode i natočio whiskey. Nije ni čuo Morfeja dok mu je prilazio i zario iglu punu sedativa u vrat. Položio ga je na pod, i pripremio za transakciju sjećanja. Čip je ugradio više amaterski nego što je mislio, ali nije mogao gubiti vrijeme na detalje. Spojio je kabel i čip se konačno konfigurirao. Morfej je već bio malo naživciran time što se Vostok tako dobro skrivao, tako da je potpuno popizdio kad nije našao sjećanja o Taliji. Iščupao je kabel i opalio mu pljusku da se probudi. Nije ni otvorio oči do kraja kad ga je Morfej zgrabio za vrat i nabio u pod.

„Gdje su ti sjećanja o Taliji!?“

„Molim?“

„Sjećanja o Taliji, budalo! Talija, tvoja nesuđena ljubav! Princeza Stafornije, oteo si ju i bili ste zajedno. Vidim da nije tu ali zato ću te pitati još jedanput. Gdje. Su. Ti. Sjećanja.“

Gledao ga je sa mješavinom straha i zbunjenosti.

„G-Gle… ja stvarno ne znam o kome ti pričaš.“

Koraci su se odjekivali niz prolaz. Stari se vratio sa pladnjem punim hrane. Kad je vidio Morfeja i Vostoka ispustio je pladanj i smrznuo se na mjestu. Morfej je digao Vostoka na noge i naslonio pištolj njemu na sljepoočnicu.

„Ti. Gdje su njemu sjećanja o Taliji?“

„I-Izbrisao ih je.“

„Molim!?“

„Da, izbrisao ih je. Talija se razboljela, groznica, nismo joj mogli pomoći. Vostok… nije mogao podnijeti tu bol. Izbrisao je sva sjećanja o njoj.“

Gnjev je ključao u njemu kao dobar gulaš. Nije se mogao odlučiti koga ubiti prvog; plavokoso đubre ili ćelavu budalu. Odlučio se za plavokoso đubre. Jedan metak i njegov mozak je bio na podu. Stari je izvukao nož i zaskočio ga. Okrznuo mu je rukav, ali ga je šutnuo u nogu i odgurnuo. Stari se primio za ogradu da nastavi borbu, ali dva metka su ga spriječila u namjeri. Pao je preko ograde na stol. Morfej je čuo kako smijeh i šale dolje postaju buka i dizanje alarma. Izašao je van, preskočio zid i pao na dinu. Trčao je do svog auta brže nego ikad prije u svom životu.

* * *

Nije mogao vjerovati. Sav njegov trud, za ništa. Skoro pola njegovog zadanog vremena i kakvi su njegovi rezultati? Nepostojeći, eto kakvi. Polako je preko istočnih planina dolazilo sunce i bojalo nebo u prigušenu narančastu. Tek kada je bio suočen sa jutrom shvatio je koliko je umoran. Dok je zijevao je stavio svoj skener u autu da nađe bilo kakvu zgradu u okolici. Bio je nekoliko kilometara udaljen od Vostokove baze pa se osjećao sigurno. Na kraju mu nije ni trebao skener. Pravo ispred njega na cesti je bio nekakav ured na dva kata. Stražnja strana je bila zatrpana pijeskom, ali je prednji ulaz prema cesti bio otvoren. Parkirao se i ušao unutra. Sve se raspadalo, od zidova i njihove boje do arhaičnih računala i drvenih stolova. Predvorje u koje je ušao je imalo klupe sa oderanim jastucima, no bolje išta nego ništa.

Uzeo ih je nekoliko i popeo se na kat. Našao je solidan stol u jednom odjeljku, no prestao se spremati za spavanje kada je čuo poznati grozan zvuk. Zvuk kako se Atlasov dron spušta iz atmosfere i pada u obližnji pijesak.

Kad je došao do vrha stubišta dron je već ušao u zgradu. Njegova siva, željezna koža bila je išarana pijeskom kao i njegovo crno odijelo. Mehanički je pregledao cijelu prostoriju svojim žutim očima i konačno mu je pogled stao na Morfeja.

„Snolovac Morfej?“

Makar je dron to izgovorio kao pitanje, Morfej je znao bolje. Dron ga je već skenirao i zna točno tko je, ovo je samo test hoće li surađivati ili ne.

„Da, to sam ja.“

„Osuđen si na terminaciju. Bi li htio znati zašto?“

Krv mu se sledila i dvoumio se da li da sada upuca drona i bježi.

„Pa bi bilo lijepo da znam.“

„Prije sat i 43 minute ubio si Dragana Fenrina, znanog kao Vostok. On je bio na listi za ubijanje Atlasovih lovaca na glavu. Cijena za miješanje u afere tog odjela je terminacija. Jedini način da se spriječi terminacija je da se završi tvoj originalni zadatak kao Snolovac. Je li to bilo dovoljno informacija?“

Morfej je naciljao centralni čip ali mu se nije dronov šiljak zario u bedro. Lansirao se gore i zgrabio Morfeja. Šakom mu je razbio nos i pripremio mu zariti šiljak u srce. Udario ga je u čelo rukom i pokušao pobjeći, no dron se ustao brže nego što je očekivao. Bacio ga je u zid i zgrabio ga za vrat. Pokušao se oduprijeti ali dron ga je pogodio šiljkom u desno rame. Da se nije tada izmaknuo, srce bi mu bilo probodeno. Okrenuo je pogled i spazio hrđavu pipu na zidu. Još jedno izmicanje, još jedan ubod u trbuh. Konačno je dosegao pipu i zamahnuo njom. Dron je uzmaknuo korak unatrag i to mu je bio dovoljno. Bacio se naprijed i uzeo svoj pištolj. Tri metka su gu pogodila drona u glavu. Zastao je, ljuljao se na nogama i pao na pod. Jedva je izašao iz zgrade. Pao je na tlo samo nekoliko metara od svog auta. Zadnja stvar koju je vidio bila je kako su nebo i pijesak iste nijanse žutog…

 

Treće poglavlje – Dan 15

Kada se probudio, bolio ga je svaki dio tijela. Sa sporim uzdahom je otvorio oči i vidio sobu u kojoj se našao. Bila je oskudna, s jednim prozorom iza njega i stolom s dva stolca u suprotnom kutu sobe. Za stolom je sjedio stariji čovjek, sa lulom u ustima i velikim sivim brkovima. Čitao je novine, ili barem nešto što je trebalo ličiti na novine. Pokušao se pomaknuti ali ga je zasljepljujuća bol zaustavila. Umjesto micanja, progovorio je.

„Gdje sam ja?“

Starac je maknuo pogled s novina i toplo se nasmiješio.

„Ha, konačno si se probudio.“

„Izgleda da jesam.“

Podigao je svoj stolac i sjeo pokraj kreveta.

„Znaš, kad smo te ja i moj sinko našli na cesti, nismo znali jesi li živ. Ali onda je mali vidio kako dišeš, pa smo te strpali u naš kamion i vratili te ovdje.“

„Morat ću mu se zahvaliti. A gdje je ‘ovdje’, točno?“

„Pa, ovo je moja kuća, u gradu Pandramu. Oh, kako starim moji maniri su sve gori i gori. Ja sam Gaelon, a moj sin je Vetrurijan.“

To su bile dobre vijesti. Pandram nije daleko od Srednjeg Zapada, ma praktički je na granici između pustoši i Zapada.

„Drago mi je, Gaelon. Koliko dugo sam bio u nesvijesti?“

„Dva dana, sa trenutcima svijesti.“

To mu je saznanje poslalo trnce kroz kralježnicu. Je li stvarno potratio još dva dana? Gaelon se ustao i zastao kod vrata.

„Jesi gladan? Gulaš je skoro gotov.“

Htio je reći ne, ali se trbuh nije s tim složio.

„Super, daj mi nekoliko minuta!“

I s tim je Gaelon nestao u vratima. Morfej se digao na noge i došao do stola, što nije bio lagan posao. Jezik mu se skoro raskrvario koliko ga je puta grizao da ne vrišti. Uskoro se Gaelon vratio sa dvije zdjelice pune sivo-zelene, guste tekućine. Vratio je stolicu i sjeo za stol.

„Nisam očekivao da ćeš se ustati tako rano. Izgleda da sam podcijenio tvoju snagu.“

„Nije snaga. Ustrajnost.“

Gaelon se nasmijao toplo, na način koji samo djedovi znaju. Ostatak gulaša su pojeli u tišini. Morfej je bio nespretan sa svojom lijevom rukom, ali je ipak uspio. Sad je odjeća bila na tapeti. Našao ju je u ormaru u hodniku ispred svoje sobe. Nije baš bila čista, ali je sve bilo na svom mjestu pa se nije žalio. Upoznao je i Vetrurijana, no dečko nije puno pričao. Više ga je zanimao Morfejov pištolj, i može li ga rastaviti.

Morfej mu je to zabranio, ali dopustio da gleda. Gaelon mu je preporučio da ostane u Pandramu još barem jedan dan, i Morfej se morao složiti. Još uvijek je imao tupu bol u ramenu, a kad je hodao vukao je nogu iza sebe kao da je od željeza.

Još malo ispitivanja mu je otkrilo da, od stanovništva, samo gradonačelnik i kćer imaju imunitet od Nosorove Kletve. Također je saznao da mu je auto završio kod Halika von Ajertira, vlasnika Pandramovog antikvarijata i morati će platiti ‘honorar’ ako želi svoj auto natrag. Saznao je i da je ogromna gužva kod Sjevernih vrata, što znači da mu je uskraćen najbliži put do antikvarijata.

Pandram je više tvrđava nego grad na brdu, sa cestom koja ulazi kroz Južna Vrata i onda se račva u sredini i ide kroz Sjeverna te Istočna vrata. Gaelonova kuća je bila odmah pored Sjevernih vrata, što je značilo da će se morati spustiti do trga i ponovno krenuti gore da dođe do Halika. Na njegovu žalost, već se umorio dok je došao do trga, pa je sjeo na klupu i promatrao Pandram u svom punom sjaju. Zidine grada bile snažne, građene sigurno prije Nosorove Kletve. I utvrda kod Južnih vrata je bila snažna, jedan veliki blok kamena. Pored tih titana, manji tornjevi su izgledali sasvim jadno. Očito novije građe, bili su sastavljeni od cerada, drveta, metala i tko zna čega još. U njega je mogao stati samo jedan čuvar, a taj je morao biti ili lud ili ne znati koncept gravitacije. Trg na kojem je sjedio je više bio kvadratni nastavak ceste sa štandovima nego išta drugo. Okolo trga su bile zgrade, većinom dućani čiji su štandovi stajali ispred. Bilo je svega od odjeće do olovaka i knjiga. Na trgu je bilo možda pedesetak ljudi, brojeći zaposlenike za štandovima.

U toj gužvi je po prvi put vidio nju. Nosila je iznošene traperice sa crveno-ružičastom majicom dugih rukava. Crna kosa do ramena joj je savršeno uokvirila lice. Dosadno je pregledavala štandove sa praznom drvenom košarom. Došla je do kraja štandova i stala, ne znajući gdje sad. Morfej joj je prišao i ona mu se okrenula. Imala je svjetlo-plave oči, a pod određenim kutom svjetla postale bi zelene.

„Pa dobar dan. Ti si onaj stranac kojeg je Gaelon spasio zar ne?“

„Jesam, ja sam Morfej. A ti si gradonačelnikova kći.“

Nasmiješila mu se, i činilo mu se da nije vidio ljepši osmijeh.

„Da, ja sam Bethara. Kako si znao?“

„Ističeš se ponašanjem, kao prvo. Ja sam iz New Yorka i prepoznajem ponašanje buržoazije.“

„A ja sam buržoazija? Zvuči kao da sam Marija Antoaneta.“

„Zašto onda ne jedu tortu?“

Smijali su se oboje, ona zbog šale, a on zbog nje.

„Znaš, Halik mi je uzeo auto. Bi li mi pravila društvo dok ga ne kupim natrag?“

„A tako znači. Stari Halik ti ukrade auto, pa sad želiš da idem s tobom, kako bi malo nepotizma ubacili u priču?“

„Ne nepotizam koliko poticaj da mi pomogne u pregovorima.“

Nasmiješila se i odmahivala glavom.

„Ajde onda, Morfej, da ti kupimo natrag auto.“

* * *

Dan je prošao u trenu. Nije ni primijetio sumrak dok se nije ulična rasvjeta krenula paliti po Pandramu. Nakon mukotrpnih pregovora, uspio je dobiti svoj auto za ‘samo’ 3000 dolara. Ostatak dana proveo je sa Betharom. Vodila ga je po zidinama, u barake i tvrđavu i na kraju u krčmu Careva Smrt. Navodno je baš na mjestu krčme car Japana umro dok je vodio svoje trupe protiv SAD-a. Felix je znao istinu, da je car umro dvije godine prije Bitke za Visoravan od groznice, ali nije htio uništiti krčmarevu priču. Beth je očito uživala u glazbi, i plesanju parova na terasi. Krijesnice su letjele oko terase, scena je bila kao iz bajke.

„Jesi li usamljena tu, pošto ste samo ti i tvoj otac imuni?“

Pogledala ga je sa iskrenim čuđenjem.

„Imuni? Na što?“

„Pa na Nosorovu Kletvu. Ne znaš što je to?“

Popila je malo vina i nastavila se čuditi.

„Nikad čula, ali mi tata od djetinjstva govori da smo drugačiji od ostalih ovdje.“

To je bilo novo. Nikad nije upoznao nekog tko ne zna što je Nosorova Kletva, što samo govori koliko ju njezin otac štiti od svijeta.

„Pa, on nije u krivu. Prije stotine godina, jedna bolest je zarazila cijeli svijet. Nabukodonosorova Kletva, ili samo Nosorova. Nije ubijala, već njezin jedini simptom je gubljenje sjećanja prijašnjeg dana. A što si stariji, sve više zaboravljaš. Čovječanstvo je bilo potpuno nespremno, skoro sve vlade svijeta su se raspale. No neki ljudi su imali imunitet. Znanstvenici su nas nazvali ‘Homo memoriam’, ‘Oni koji Pamte’. U početku, radili su nam grozne stvari, ubijali i stavljali u logore. No onda se sve smirilo. U svom tom kaosu tvrtka Atlas izdigla se iznad svih, ne vojno već gospodarski. Prodavali su Memory Jackove, što su kao USB stickovi za tvoja sjećanja. Također su zaposlili i nas, memoriame. Dali su nam dvije opcije: Snolovac ili Janje. Snolovci, kao ja, rade po najmu i stvaraju sjećanja te ih prodaju. Jaganjci rade iz kuće, čitaju i gledaju i tako stvaraju sjećanja za druge. Oni su često starije osobe, koje više nisu za Snolovca. No i tu ima komplikacija. Sjećanje kad se da nekome… ono ne ostaje davatelju. Što su emocije jače vezane uz neko sjećanje, ono se teže daje.“

Beth je samo klimala glavom, upijajući sve što joj je Felix rekao. Kad je bio gotov, pogledala je ponovno prema građanima. Ali ovaj put ih je gledala sa tugom i žaljenjem.

„Znači oni… oni se neće sjećati ovoga sutra ujutro?“

Odgovorio joj je klimanjem glave.

Suze su sporo klizile niz njezine obraze. Jednim pokretom ruke ih je obrisala, popila do kraja vino, pogledala Felixa i nasmiješila se. Još je ljepše izgledala sada u sumraku, kada su joj zadnje zrake sunca stvarale zlato u kosi.

„Jesi li za stvaranje sjećanja?“

Povukla ga je od stola na podij za ples. U početku se opirao, no onda se prepustio glazbi. Plesali su brzo u ritmu glazbe, sve dok se ritam nije skroz usporio. Privio ju je nježno. Dok su plesali imao je osjećaj da lebdi. Sav svijet oko njih je nestao. Pjesma je završila, a Beth ga nije puštala od sebe. Osjetio je leptiriće u trbuhu i prazninu u mozgu, uopće nije znao što napraviti. I kao što se Gabrijel ukazao Mariji, njemu je sinula ideja. Poljubio ju je kratko. Osjetili su se slobodnima i više se nisu mogli suzdržavati. Činilo mu se da poljupci i zagrljaji nikad neće završiti, sve dok ih nije prekinuo pljesak ljudi oko njih a oni su zacrvenili i nelagodno smješkali onako kako samo mladi parovi znaju.

* * *

Njezina kuća je bila raskošna i bogata. Sve je bilo od svile ili od satena. Svileni pokrivač je bio toliko lagan da je imao osjećaj kao da ga nema. Pogladio je Beth po kosi još jedanput i ustao iz kreveta. Zagledao se kroz prozor. Nešto ga je smetalo, a nikako nije mogao domisliti što. Bio je sretan, nije mu ništa manjkalo. Imao je svu svoju imovinu. Iako ga je Atlas još uvijek proganjao, znao je da se ne bi se usudili poslati drona u područje s puno prometa kao što je Pandram. Glasine bi se širile kao vatra i ubrzo bi njihova besprijekorna reputacija bila slomljena. I kao da ga je kanta hladne vode polila po glavi, sjetio se. Sjetio se zadatka i starog Wrighta i svog zadanog vremena. Istina, vremena je bilo još, ali otkud mu sjećanje o ljubavi? Pogledao je Beth kako se okreće u krevetu i postao svjestan što mora učiniti. On je i imao sjećanje o ljubavi, a ta ljubav se upravo gola razvlačila po svili. Bi li je se stvarno tako lako odrekao? Dok je razmišljao Beth je osjetila prazninu u krevetu te se digla i zagrlila ga. Zagrlio ju je i nježno poljubio.

„Što te muči, Fel?“

Htio je poreći sve, ali jedan pogled prema njoj i shvatio je da joj ne može lagati.

„Moj zadatak. Zbog njega sam bio u pustoši.“

„A taj zadatak je?“

Nije imao snage gledati ju u oči. Vidio je kroz prozor kako Pandram spava.

„Sjećanje o ljubavi. Za jednog starog bankara, Wrighta. Nagrada je sto milijuna dolara.“

„Misliš na mene?“

Kimnuo je glavom i zaklopio oči da mu ne krenu suze.

„Znači… morat ćeš se odreći mene?“

„Ne. Mislim, možda. Postoji rješenje.“

„Pa super onda. Koje je rješenje?“

„A jednostavno je. Kopiram sva svoja sjećanja na Memory Jack, dam Wrightu sjećanja i sa Memory Jacka vratim sjećanja. Ali to sve ovisi o tome mogu li dati sjećanja.“

„Kako to misliš ‘možeš li’? Naravno da možeš.“

Uspio se smiriti pa ju je ponovno pogledao u oči.

„Nije tako jednostavno. Moj stari prijatelj i… i mentor je to pokušao. Jedanput. Nije uspio. Dobio je nekoliko krvarenja mozga i trajno izgubio kontrolu nad svojim nogama. Posrećilo mu se jer su mu montirali egzoskelet pomoću kojih može hodati, ali se vidi na njemu da nikad neće zaboraviti taj dan.“

I njoj su suze navrle na oči.

„Je li stvarno toliko opasno?“
Još jedno kimanje glavom kao odgovor.

Zagrlila ga je jače nego bilo kad prije i šaptala mu u uho.

„Mi ćemo ovo prebroditi, mi to možemo. Ići ću s tobom u New York, dat ćeš svoja sjećanja, vratiti se meni i živjet ćemo zajedno, sretni. Je li ti jasno? Moj tata će se protiviti, ali ne može mi ništa. Biti ćemo zajedno, i to je bitno. Nema šanse da umreš tamo, ok? Ako umreš ubit ću te.“

Nasmijali su se, ona je sakrila lice njemu u vrat dok je plakala, a on ju je milovao po leđima. Nije imao snage joj se protiviti. Vratili su se u krevet i spavali do jutra zajedno, zagrljeni.

 

Treće poglavlje – Dan 22

Vrijeme se pogoršalo ovih dana dok Felix nije bio u New Yorku. Bilo je mračno i tmurno, sunce se nije ni vidjelo od oblaka. Žurnim je korakom ušao u Wrightovu villu ne pozdravivši gospođu Wright. Htio je ovo obaviti što je prije mogao. Popeo se na kat i našao Wrighta kako sjedi u svojoj mini-bolnici te doktore kako ga pripremaju za prenošenje sjećanja. I Logan je bio tu, nervozno tresući nogom i rukom češkao bradu. Pozdravio ih je sve, a samo mu je Wright otpozdravio sa malim naklonom glave. Sjeo je u stolicu pored starca i pokušavao si smiriti disanje dok su ga doktori pripremali. Pozvao je Logana k sebi dok je još imao vremena.

„Slušaj, ovo neće biti lako. Ja ovo voljno radim, ali moje se tijelo ne slaže s tim. Ja ću se tresti i imati napadaje. Ne smiješ, ponavljam ne smiješ, mi dopustiti da iščupam kabel između nas dvojice. Ako to napravim, onda i ja i tvoj otac prerano idemo u grob. Jasno?“

Doktori su već sve spojili i sad čekali da se sinkroniziraju sa Felixovim mozgom.

„Je, je. Sretno, Morfej.“

„Felix, Logane. Moje ime je Felix. Ako umrem, nemoj zaboraviti moje ime.“

Doktori su završili i čekali znak odobrenja. Jedan prst gore starog Wrighta bilo je dovoljno da započnu proces. Logan je čudno pogledao Felixa, a on se samo nasmiješio sa tugom u očima. Izrekao je sve molitve koje je znao dok je doktor odbrojavao.

„Tri, dva, jedan!“

U tom trenutku, najgori krikovi boli koje je obitelj Wright ikad čula su se proširili kućom.

Beth se namjestila na mjestu i uzdahnula. Vlak je bio pun ljudi, ali se ipak uspjela izboriti za sjedalo. Pogledala je kroz prozor i još jednom se čudila veličini New Yorka. Najveći grad koji je dosad vidjela je bio Phoecson, glavni grad Stafornije, tako da joj je Velika Jabuka bila potpuni šok. Bila je zadovoljna jer je u samo dva kovčega iz Pandrama uspjela ponijeti sve što je htjela. Brinula se kako neće uspjeti naći Felixov stan. Sve je izgledalo lagano kad je bila na ulici i imala Felixa da ju vodi, ali sada je bila u vlaku i sama. Njezine misli je prekinula promjena glazbe koja je svirala u pozadini. Neki su ljudi digli glave, ali većina nije ni primijetila da je nastala apsolutna tišina. Sve dok preko interkoma se nije začuo stariji, hrapavi glas.

„Dobar dan, dame i gospodo. Vi me ne poznate, no uskoro hoćete. Moje ime je Ikar i ja sam predstavnik Hegemonije. Hegemonija je koalicija memoriama, kako nas zovete. Snolovci i Jaganjci zajedno u jednom cilju: Jednakost s vama. Nažalost, diplomatski pokušaji provedbe ove ideje su svi neuspješni, pa smo se okrenuli malo više, kako bi se reklo, revolucionarnim metodama. To za vas znači da ste vi prvi žrtve ove revolucije. Zbog toga mi je žao, ali ja tu ne mogu ništa. Bombe su postavljene na obadvije strane vlaka i uskoro će biti aktivirane. U vašim zadnjim trenutcima, ne želim da mislite o smrti, već o predivnoj revoluciji koju će ovaj incident započeti. Mislite o svim mučenim Snolovcima i Jaganjcima koje ćete spasiti vašim, priznajem nevoljnim, žrtvovanjem. Bon voyage, moji prijatelji, i sretno gdje god završite poslije ovoga!“

Beth je prvo osjetila tremor eksplozija, onda je vidjela vatru i šrapnel. Nakon toga, ništa. Tišina.

Felix je još uvijek bio nestabilan na nogama, ali ga je više mučila glavobolja. Sa uzdahom je zatvorio vrata stana, došepao do kuhinje i natočio si bourbon. Nakon treće čaše je sjeo na kauč i uključio televizor. Prolazio je kroz programe i ostavio na lokalnoj stanici.

„Prekidamo naš uobičajeni program kako bismo vas izvijestili o jednom tragičnom događaju u donjem Manhattanu. Policija je do daljnjeg zatvorila sve prilaze. Danas je na jednom Amtrak vlaku izveden teroristički napad.

Za napad je krivicu preuzela novo formirana organizacija Hegemonija koja se navodno, ‘bori za prava i jednakost memoriama pred ostatkom svijeta’. U ovom šokantnom i tragičnom događaju poginulo je više od tristo ljudi, a oko četrdeset je ranjeno.“

Georgie mu je pričao za plan o borbi za prava memoriama, ali se nadao da to nije ista organizacija koju je on spominjao. Tren prije nego što je htio ugasiti televizor počele su se prikazivati slike žrtava. Jedna djevojka mu je zapela za oko. Nije mogla imati više od 25, imala je kratku crnu kosu i svjetlo-plave oči. Učinila mu se poznata, ali uopće nije znao otkud. Odmahnuo je glavom i zaputio se prema spavaćoj sobi da prespava svoju glavobolju. Na jastuku je našao crnu kutijicu u kojoj je bio Memory Jack sa natpisom ‘Play me!’.

Kad je prijenos bio gotov, okrenuo se prema televizoru i tupo buljio. Osjećao je prazninu kao nikad dosad dok ga je hladan zloj oblijevao u valovima. Od slabine mu se povraćalo ali nije imao snage da pobjegne. Došao je do ekrana i prstima prešao preko Bethine slike. Suze su padale kao kiša u oluji. Legao je na pod i pustio da ga emocije smlave. Jedini zvuk u stanu su bili jecaji čovjeka sa slomljenim srcem.

 

Epilog

„Jesmo li došli?“

Upitao je Charlie, zaboravljajući da je to isto pitanje već pitao prije dvije minute.

„Uskoro, Charlie, uskoro.“

Njegov blizanac Marlow je bio zaokupiran novom igricom da bi uopće opazio što se događa oko njega. Charlie je prekrižio ruke i gledao kroz prozor. Logan se nasmiješio dok je Linda pojačala glazbu. Znali su koliko su braća voljela svog ujaka Felixa, makar nisu bili u krvnoj vezi, to za njih nije bilo bitno. Obožavali su Felixove priče i odlične kolače. Došli su tik prije podneva, kako je stari Snolovac to i volio. Uvijek je htio popričati s dečkima prije ručka, o svemu i svačemu. Linda je parkirala, i čim je auto stao Charlie je iskočio i trkom zagrlio Felixa. Tek iz blizine vidjele su se njegove godine, kosa mu je bila više siva nego smeđa, a imao je više bora nego godina.

„Oho, Charlie! Uskoro ćeš me oboriti s nogu s takvim skokovima!“

Marlow je ugasio igricu i također zagrlio Felixa, a Logan i Linda su mu mahnuli rukom. Primio je blizance za ruke i odveo ih u svoju villu. Bila je velika, ne kao ona Loganovog oca, no slična. Dječaci su voljeli taj ogroman prostor za igru ispunjen raznim predmetima iz Felixovih mladih dana. Braća su ponovno pregledavali sve predmete po policama i zidovima. Iako su ih već znali napamet uvijek bi ih iznova zaintrigirali. Felix je doveo bračni par u kuhinju i natočio im kavu. Razgovarali su kao i svaku drugu nedjelju svakog mjeseca, dok Charlie nije uzviknuo: „Oooh, novi suvenir!“

Logan i Linda nisu znali o čemu se radi, ali Felix je. Brzo je došao do hodnika i našao kako braća miču staklenu piramidu koja je pokrivala crnu kutijicu na postolju od fino brušenog hrasta. U jednom pokretu je zalupio piramidom o postolje i lupio ih po ruci.

„Ovo nije za gledanje!“

Htio je još vikati, ali se zaustavio kada je vidio koliko su ga prestrašeno gledali. Kleknuo je pred njih i smirio svoj glas.

„Žao mi je, nisam mislio loše. Ova kutijica mi je jako… posebna.“

„Ali nisu li ti sve uspomene posebne?“

Morao se nasmiješiti dječjoj naivnosti.

„Naravno da jesu, ali ova mi je ekstra posebna. Sve ove stvari koje vidite, to sam sve imao. I prodao. Sva ta sjećanja više nisu moja, jedino što mi je ostalo od njih su ovi ostatci ostataka. Ali ovo… ovo je moje. Jedino sjećanje za koje mogu reći da je iskonski moje. Dao sam ga samo jednoj osobi, a on je već odavno umro. Ovo je moj sveti gral, i samo moj.“

Sakrio je suze rukom i pozvao dječake da se pridruže roditeljima u kuhinji te im ponudio kolače. Ubrzo su potpuno zaboravili na događaj sa piramidom i rijedak trenutak ljutnje od strane ujaka Felixa. A unutar piramide, na postolju od hrasta je još uvijek stajao Felixov sveti gral. Crna kutijica, a u njoj starinski Memory Jack, njegov model već odavno maknut iz opticaja, a na njemu je ležao žućkasti papir sa izblijedjelom porukom ‘Play me!’.

 

 

***

Autor Marko Mikšić zadržava sva autorska i druga srodna prava na autorski tekst “Ljudi zaboravljaju dok čudovišta pamte”.

Ova objava objavljena je u sklopu programa Infoshopa Karlovac. Infoshop Karlovac vodi KA-MATRIX – Udruga za društveni razvoj. Program Infoshopa Karlovac sufinancira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*