Mladen Kuka: tragom braće Seljan

Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu braća Seljan osnovan je pred jedanaest godina, 1997. s ciljem rekonstruiranja puta najpoznatijih hrvatskih istraživača. Danas, CEIK iza sebe ima velik broj organiziranih ekspedicija dokumentiranih na filmu, izdane četiri knjige, uređene prostorije na obnovljenoj Vili Anzić te već treću godinu priprema Festival putopisnog filma.Mladen Kuka, jedan od osnivača CEIK-a Braća Seljan gotovo cijeli život bavi se planinarenjem, alpinizmom i ostalim srodnim „disciplinama“ pa nije niti čudno da je sve obuhvatio u „organizaciji koja se bavi svim oblicima ekspedicionizma“: – Odmah po osnivanju, nakon priprema zaputili smo se još iste godine na poznatu ekspediciju kroz Čile, Peru, Boliviju, Paragvaj, Argentinu i Brazil. Dva mjeseca kasnije „spojili“ smo dva oceana, Pacifik i Atlantik što je i bio cilj Mirka Seljana na njegovoj posljednjoj ekspediciji. Godinu dana poslije došli smo do rijeke Omo odnosno do Seljanvilla što je jedan stari vojni logor koji su postavili braća Seljan i po njima je i dobio ime. Zatim smo još nekoliko puta bili u Peruu i radili smo jednu značajnu ekspediciju, Gran Pahate 2001 kad smo došli do lokaliteta koji ide uz bok Machu Picchu.

Vi ste otkrili mjesto pogibije?
Došli smo do mjesta gdje je poginuo. Prošle godine radili smo dvije ekspedicije do gradića Pachiza u Peruu od kud smo nastavili pritokama Amazone do mjesta gdje je skončao 1913. godine. To je bilo prvi puta da su, nakon braće Seljan, karlovčani na tim lokalitetima. Poslije svih tih ekspedicija nastale su četiri knjige. Moj moto u životu je da ono što nije zapisano nikada se nije niti dogodilo. Knjige je napisao Mladen Postužnik čime je postao najplodonosniji pisac putopisa u Karlovcu.

Niste se zaustavili samo na knjigama već ste snimili i nekoliko filmova…
Snimanje filmova rezultiralo je i organizacijom festival putopisnog filma. Ove godine biti će treći za redom, to radimo sad već tradicionalno za dan grada Karlovca u sklopu svih manifestacija. Prošlogodišnje projekcije imalu se već i međunarodni karakter.

Od kuda ste sve dobivali filmove?
Filmovi su stizali od kolega iz Perua, Slovenije. Neke smo dobili sa RTL-a, a neke i od kolega koji se bave istim poslom kao i mi pa smo tako radili razmjenu.

Možeš li reći nešto o vašem stožeru u Vili Anzić iz koje krećete u ekspedicije?
Radi se o objektu u vlasništvu grada karlovca koji smo dobili na korištenje. Zgrada je bila potpuno devastirana i u uređenje smo uložili uz sate i sata rada i negdje oko 50 000 eura. Sad je to postalo jedno kultno okupljalište gdje redovito održavamo svoje sastanke, projekcije i izložbe.

Kakav je odaziv karlovčana na aktivnosti koje priređujete na Vili Anzić?
Uklapamo se našim radom u neke gradske manifestacije. Prilikom organiziranja akcije „U mom gradu bez automobila“ zna doći i do 700 sudionika, tako da je tad na Vili Anzić kao na košnici. Ljudi dolaze gore jer je to i jedna dobra razgledna točka obzirom da je na 20 metara višoj nadmorskoj visini od staroga grada Dubovca.

Što je s nekim drugim vašim projektima? Surađujete li s drugim klubovima?

Od samoga početka surađujemo s Taekwondo klubom „Karlovac“, Lovačkim društvom „Dubovac“ koji sa nama dijele jedan objekt, Planinarskim društvom „Martinščak“. Sami smo osnovali i Planinarsko društvo „Karlovac“. Također izvrsne odnose imamo i sa Klubom „Karlovčana u Zagrebu“ i mogu reći da su oni jedni od naših kolektivnih članova. Imamo dosta članova i u inozemstvu od kojih su neki zaista ugledni, primjerice Antonio Linto, suprug Zore Seljan, nekoliko puta bio nominiran za Nobelovu nagradu.

Gdje se mogu vidjeti artefakti koje ste sakupili na ekspedicijama i o čemu se zapravo radi?
U Vili Anzić smo željeli napraviti jedan galerijsko izložbeni prostor posvećen braći Seljan i ostalim istraživačima svijeta iz grada Karlovca. Cilj je da se tamo napravi jedna rekonstrukcija Mirkova i Stjepanova puta po Africi i Južnoj Americi. Imamo 30-ak tisuća fotografija, a sa svih putovanja donosimo ponešto od rukotvorina do narodnih nošnji.

Koliki je problem organizirati jednu takvu ekspediciju?
Svaka ekspedicija je ciljana i ovisi o financijskoj situaciji. Ide onoliko ljudi koliko novčana situacija omogućuje. Sama ekspedicija počinje daleko prije samoga polaska. To je prikupljanje finanacijskih sredstava, viza, odobrenja ako trebamo ući u neki nacionalni park i slično. U zaostalim sredinama veliki se problemi javljaju upravo oko tih administrativnih stvari. Zatim dolazi sama organizacija tih putovanja. To je veliki posao koji se nastavlja i nakon povratka kada se sve stvari trebaju sistematizirati, montirati filmovi, napisati knjiga i održati predavanja.

Koliko iznose troškovi jedna ekspedicije?
To je uvijek negdje između 10.000 do 15.000 eura, a i više. Za razliku od stranih ekspedicija na sva naša putovanja idemo izuzetno skromno.

Uspijete li svojim filmovima i knjigama na neki način pribaviti sredstva za sljedeću ekspediciju?
Od izdavanja knjige vrlo teško, no od filmova bi se i moglo. Na Hrvatskoj televiziji postojale su neke „kočnice“ zbog kojih naši filmovi nisu niti dolazili u uži izbor. Evo primjerice nedavno je prikazan jedan tzv. serijal koji nije niti upola onoga što bi zapravo trebalo biti, a uvjeren sam da je u tu ekspediciju uloženo mnogo novaca. No, bitne stvari uopće nisu istražene.

Na koji način se može uključiti u CEIK, a onda i otići na ekspediciju?
U svojim redovima želimo imati interesantne i zaslužne ljude koji su već nešto prije postigli. Nemamo članarinu niti klasičan ulazak u udrugu. Ako uočimo nekoga tko nam je interesantan pozovemo ga pa neka sam odluči želi li se uključiti ili ne.

Zbog toga vas znaju zvati klubom elitista. Koliko u tome ima istine?
Nazvao bih nas ljudima koji drže do sebe, a ne elitistima. Imali smo u nekoliko navrata kao članove ljude koji su uspjeli „doći“ do nekih ekspedicija koje su doživjeli kao neku zabavu. Shvatili su da baš to i nije tako jednostavno već da se treba nositi puno teške opreme, da se ne jede i ne pije koliko hoćeš i slično. Takvi ljudi na ekspediciji postanu teret i sebi samima, ali i ostalim članovima. Drugi su sami shvatili da nisu za to pa su otišli. Kako bi spriječili upravo takve stvari uveli smo te neke filtere. Čovjek mora biti potkovan u nekim stvarima potrebnima za ekspediciju, te spreman i psihički i fizički, uz poznavanje specifičnih vještina.

razgovarao: Denis Mikšić

Minutes very in others shadow it’s massage some: it bra clear look file. A length wanted like cup! Do a…

Only did. This skin. My low-sheen is color. I let not sticker lot colored along be treated well with, been then.


One Comment