Joe Robinson nastupio u Purgeraju

piše: Luka Pavić
S 19 godina većina ljudi određuje u kojem pravcu će usmjeriti svoj život, koji fakultet će upisati, koji put će odabrati… to radi većina klinaca dok ispraćaju svoju zadnju teen godinu. Ali postoji i onaj mali postotak ljudi, onaj neznatan broj sretnika čiji životni put je predodređen samim rođenjem, koji ne trebaju nikakvo usmjeravanje, koji samo trebaju dobiti u ruke pravo oruđe da bi započeli živjeti život za koji su rođeni. Jednog od njih imali smo prilike vidjeti s4. studenog na stageu kluba Purgeraj.

Lijepo popunjen hodnik Purgeraja Joe Robinsona je dočekao sličnom energijom kao što je i dvije i pol tisuće ljudi dočekalo Tommy Emmanuela u maloj dvorani Doma Sportova točno godinu dana ranije. Nije stvar u broju ljudi u publici, niti je stvar u godinama i iskustvu zvijezde večeri; Joe je krenuo istim putem koji je Tommy u Hrvatskoj već dobro utabao a koji neminovno vodi do velike popularnosti koju ovakvi gitaristički virtuozi s vremenom steknu u našoj zemlji. A Joe je nesumljivo dokazao da je upravo to – gitaristički virtuoz – kakvi se očito,joe robinson u redovitim vremenskim razmacima, rađaju u prašnjavoj Australiji.

Bilo je sinoć svakavih usporedbi, spominjala su se imena od Vlatka Stefanovskog do Johna Mayera... ali bez obzira svira li fingerpickingom ili u ruke uzme trzalicu, bez obzira svira li jazz standarde ili Beatlese, akustično ili električno, svoje pop pjesmuljke ili posvete Jeff Becku i inim uzorima… Joe Robinson s gitarom u rukama zrači zapanjujućom kombinacijom smirenosti i jednostavnosti te istodobno žara i predanosti prema onome što radi. Fali mu još malo iskustva na stageu, trebalo mu je nekoliko pjesama da se opusti i počne komunicirati s publikom, ali nakon što ih je jednom pridobio svojim dječačkim šarmom i osmjehom, nije prošla pjesma bez aplauza i ovacija.

Iako je dosta stvari izveo solo na akustičnoj gitari, u ovom fantastičnom nastupu veliku ulogu odigrali su basist Bernard Harris i bubnjar Marcus Hill. Mada kao trio sviraju zajedno tek tri mjeseca, a bubnjar Marcus izgleda čak i mlađe od samog Robinsona, glazbeno komuniciraju kao da imaju cijeli život zajedničkih nastupa iza sebe. Bernard Harris, sa svojim petožičanim „naopakim“ Greg Bennett basom, oduševio je publiku u glazbenoj igri pitanja i odgovora s raspjevanim Gretschom Joe Robinsona, u kojima je pokazao zapanjujuću tehniku, muzikalnost i osjećaj za ritam. Sa svojih 39 godina, Harris je definitivno lider iz sjene ovog sastava.

Nakon dva poziva na bis, Joe je sam na akustičnoj gitari, na kojoj neodoljivo podsjeća na samog Tommya, priredio prekrasan medley njemu najdražih pjesama u kojima se posebno istaknuo set posvećen Beatlesima. Publika je na ovo reagirala pjevajući u jedan glas i tako na naljepši mogući način zahvalila Joeu na nezaboravnom dvosatnom koncertu koji je označio početak jedne priče koja će, na ovim prostorima, sigurno imati svojih nastavaka.@

Tweet