Šklabfest 2010

Trbovlje (SLO), 02. i 03. srpnja 2010.
Nakon što je prošle godine ekipa iz Trbovlja organizirala prvi Šklab fest koji se mogao pohvaliti svjetskim hedlajnerima poput Exploited, Toydolls i The Skatalites, primamljiv lajnap u vidu žestokih Šveđana Raised Fist i legende pank scene uopće Jello Biafre i njegovog novog benda Guantanamo School of Medicine, nagnao nas je da se uputimo u Trbovlje i provjerimo iz prve ruke kako izgleda festival u mjestu gdje je osnovan Laibach.

Krenuli smo u petak poslijepodne, računajući da će nam tri sata koliko je bilo do početka pulskih Fakofbolan itekako biti dovoljn za prevaliti stotinjak kilometara koliko je Trbovlje udaljeno od Karlovca. No seoski puteljci i manjak prometnih putokaza odigrali su svoje, tako da smo na festival stigli kada je Fakofbolan svirao par posljednjih stvari. Nabrzinu smo se smjestili u kamp koji se nalazio iza festivalskog prostora te smo se spustili na koncert, gdje su švedski Misconduct upravo počinjali sa svojim nastupom.
Misconduct sviraju neku svoju verziju melodičnog hardcore punka te zvuče, a i izgledaju poprilično MTV-ovski. Solidno zvuče, a koliko smo primijetili dosta su i popularni među mlađim posjetiteljima festivala. Poslije Misconducta, na stejdž se penju ponovno Skandinavci, njihovi zemljaci Raised Fist.
Raised Fist je uz Biafru & GSOM jedan od naših najjačih razloga odlaska na Šklabfest, jer njihov koncert (koji se trebao održati u travnju u Metelkovoj zajedno s Nijemcima Caliban) je otkazan uslijed erupcije vulkana, tako da se bend nije nikako mogao na vrijeme vratiti iz Amerike i započeti s europskom turnejom. RF sviraju već 18 godina, a prepoznatljivi su po svojoj brzini i atipičnom vokalu u hardcore glazbi, kao i izvrsnim live izvedbama. U isto smo se i sami uvjerili čim je bend počeo sa svirkom – skakanje i trčanje po cijelom stejdžu, nabrijane gitare i ultraenergičan nastup ono je o čemu se ostatak večeri raspredalo. Odsvirali odličnu setlistu, koja se sastojala od hitova poput Killing It, Running Man, You Ignore Them All, Wounds, Friends and Traitors, Tribute, Breaking Me Up. Također je zanimljivo napomenuti kako su prve redove, umjesto zagriženih znojnih hardkoraša činile gotovo pa isključivo djevojke. Naime, vokal Raised Fista, stanoviti Alexander, je izrazito zgodan i dobro građen što i nije čudno s obzirom da se bavi tajlandskim boksom tako da je koncert obilježen i ponekim potihim ogovaranjem od strane muškog dijela publike. Što se ženskog dijela tiče, koncert je bio pravi blagdan za oči i uši.

Poslije Raised Fista, uslijedio je nastup Hladnog piva, koje je najblaže rečeno udavilo svojim predugim koncertom i setlistom koja je primjerenija vatrogasnoj zabavi u Perjasici negoli ovakvom festivalu. Jedva smo nekako dočekali nastup Mahonesa, Kanađana stilski sličnih Poguesima i ostalim celtic-folk-punk bendovima. Posljednja svirka prvog festivalskog dana nas i nije pretjerano oduševila s obzirom da smo već bili umorni, a i poprilično iznervirani beskonačnim prangijanjem Hladnog piva, no dečki i djevojke su solidno odsvirali svoj repertoar pred, nažalost, malobrojnom publikom.

Kako smo došli u sumrak i nismo baš pazili gdje stavljamo šatore, stavili smo ih direktno na sunčanu stranu tako da smo se u subotu ujutro vrlo rano probudili i krenuli u bauljanje Trbovljem u potrazi za kavom i mjestom gdje ćemo “ubiti” vrijeme do poslijepodnevnog početka festivala. Na sreću, našli smo bazen gdje smo se smjestili i proveli dan a i pogledali polufinalnu utakmicu između Njemačke i Argentine. Tako da smo u subotu opet propustili prvih nekoliko bendova i došli tek na nastup legendarnih slovenskih Scuffy Dogs, koji su u svom oldskul stilu otprašili najveće hitove poput Revolucije, Heroja. Nakon njih uslijedio je nastup Down By Law, te sveprisutnih Dubioza Kolektiv koji za razliku od Hladnog piva nisu udavili beskonačnom svirkom.
Zatim su se na stejdž popeli Nijemci Skaos, solidan ska-pop-punk miks koji su svojim veselim ska ritmovima podigli ekipu na noge. Poslije Skaosa dolaze slovenske legende Niet koji već neko vrijeme sviraju u postavi s novim pjevačem. U nekih 45 minuta odsvirali su gotovo sve stare hitove (Vijolice, Depresija, Tvoje oči, Lep dan za smrt, Perspektive…) te dvije-tri nove stvari, no nekako se ne možemo oteti dojmu da su se i oni pomalo pretvorili u gažerski bend. No ta preobrazba i nije toliko očita koliko je to očito kod nekih domaćih bendova poznatih na državnoj (regionalnoj) razini.
Nakon Niet cijela festivalska populacija nestrpljivo je čekala izlazak Jella Biafre na stage s obzirom da je najavljivač izvođača poručio da se ljudi odmaknu od stejdža. Kako je ograda bila neka dva metra od stejdža, većina ljudi je pretpostavila da će se ograda micati još, te smo se ugodno iznenadili kad smo vidjeli da ogradu u potpunosti skidaju na Jellino inzistiranje. Tako smo se instalirali u prvi red još dok je trajalo uštimavanje, jer smo znali da će izlazak “pank boga” biti nešto spektakularno. I bi tako: na prve taktove The Terror of Tinytown izletio je Jello u krvavoj bijeloj liječničkoj kuti i nezaobilaznim gumenim rukavicama i odmah počeo sa svojim standardnim show programom koji je izgledao kao u zlatno doba Dead Kennedys. Pun energije, provokativan, duhovit, elokventan – sve je to Jello Biafra. Nastavio je u revijalnom tonu hitovima s albuma prvijenca Guantanamo School of Medicine The Audacity Of Hype (Electronic Plantation, Panic Land, New Feudalism) a pravo oduševljenje su izazvali hitovi Dead Kennedysa koje GSOM svira na svojim koncertima. California Uber Alles je bila prva u nizu obrada na koju je čak i Jello bacio stagediving, a uslijedile su još uspješnice poput Holiday in Cambodia, Too Drunk To Fuck i Let’s Lynch the Landlord. Uz brojne političke i angažirane govore između pjesama i dva vraćanja na bis Jello & GSOM su nastup završili pjesmom I Wont Give Up, ujedno i zadnjom stvari s albuma prvijenca.

Debeli Precjednik su se našli u nezavidnoj poziciji nastupanja nakon ovakvog hedlajnera, no s obzirom na svoje fanove i iskustvo to su odlično odradili. Odsvirali su gig u pravoj hc punk maniri,i predstavili par novih pjesama. Dodala bih da su nam i «osvjetlali obraz» nakon već spomenutog «solo koncerta» Hladnog piva večer prije.

Šklab fest je bio izvrstan, kako po lajnapu (zaista je bilo za svakoga ponešto), tako i po organizaciji. Jedino malo zamjeramo nešto višu cijenu hrane nego obično na ovakvim festivalima, no s obzirom na sve ostalo, to je mala, gotovo neznatna mrljica. Šklabovcima želimo puno sreće i iduće godine s organizacijom festivala te još jači lajnap i više gostiju iz cijele regije. tHc

Tweet