Hrvatski dom u centru: Tribina o informiranju javnosti i uključivanju lokalne zajednice

U sklopu projekta “Hrvatski dom u centru”, kojeg provodi Savez udruga KAoperativa u partnerstvu s Gradom Karlovcem, 13. ožujka 2019. godine, na Maloj sceni Hrvatskog doma održala se tribina na temu informiranja javnosti i uključivanja lokalne zajednice. Tribinu je moderirala Manuela Kasunić. Projekt “Hrvatski dom u centru” je sufinancirala Europska unija i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, a organizacija tribine sufinancirana je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., iz Europskog socijalnog fonda.

MANUELA KASUNIĆ: Dobar dan svima. Moje ime je Manuela Kasunić i ja ću danas moderirati ovu tribinu. S nama su danas gošće Marija Kolb, koja će nam predstaviti Kotar Fest; Kristina Pongrac koja će predstaviti Društveno-kulturni centar Čakovec; Maja Purgar, u ime Grada Karlovca. Također, zamolila bih Ivanu Francisković Olrom i zamjenicu gradonačelnika Andreju Navijalić kao partnere ispred projekta da nam se obrate i kažu ukratko nešto o današnjoj tribini i samom projektu.

IVANA FRANCISKOVIĆ OLROM: Dobro večer, hvala Vam svima što ste nam došli. Tribina se održava u okviru projekta “Hrvatski dom u centru”. Projekt je značajan iz više razloga. Prvi je, kao što vidite iz ovog priloga, što neki od prisutnih u videu, a koji su se zdušno zalagali za društveno kulturni centar svih ovih godina, odnedavno više nisu u Karlovcu. Otišli su iz ekonomskih, društvenih i drugih raznih razloga, kao i mnogi drugi mladi ljudi u Hrvatskoj. Otišli su negdje drugdje. Ono što bismo voljeli ovim projektom generirati je potaknuti mlade ljude da ostanu ovdje [u Karlovcu]. Nadamo se da jedan društveno-kulturni centar Hrvatskog doma u nekoj bližoj budućnosti će to uspjeti, ponuditi program i sadržaj koji će biti dovoljno adekvatan i motivirajuć za mlade ljude da ostanu ovdje, a ujedno da ih potakne i u bavljenju poduzetničkim idejama za razvoj onoga što bi moglo doprinijeti boljoj slici grada. Svi se trudimo da slika grada bude bolja i svi koji jesmo ovdje još uvijek, nadamo se, da ćemo u tome i uspjeti. “Hrvatski dom u centru” je projekt koji je vrijedan gotovo dva milijuna kuna, provodi se u partnerstvu s Gradom Karlovcem i primjer je sudioničkog upravljanja kojim se zajednički zalažemo da ovaj prostor u budućnosti bude potpuno revitaliziran. Projektom to radimo i vjerujemo da ćemo to i postići kroz tri faze. Prva je ova u kojoj sada sudjelujemo, program edukacije, vježbanja demokracije da tako kažemo s onima koji su izravno uključeni u projekt – Grad Karlovac, javne ustanove u kulturi i brojne udruge koje se bave kulturom. Paralelno s tim elementom provodimo cijelo vrijeme do kraja projekta medijsku kampanju, čiji je dio ova tribina. Mi ćemo pokrenuti medijsku kampanju na društvenim mrežama pa molim Vas da pratite što radimo, bit će i nagrada i natječaja, kvizova i upitnika. U projektu radimo razvoj modela za nešto što se zove Urbani park. U tome još dosada nismo mnogo pričali. Njemu se poprilično veselimo jer se radi o investiciji u području lijevog krila zgrade, na zelenoj površini kraj Hrvatskog doma. Bit će i natječaj za programe pa doista pratite što sve radimo. Urbani park bi trebao zaživjeti u proljeće 2020. godine, kroz godinu dana ćemo moći pratiti dovršetak radova, a paralelno s njime uređuje se i skladišni prostor na istoj strani zgrade, s funkcijom smještanja namještaja i tehnike potrebne za Urbani park. Ono što je najvažnije, razvijamo model kojim ćemo upravljati Urbanim parkom, a isto tako taj model bi trebao biti dovoljno dobar i kvalitetan da može biti jednog dana primjenjiv na cjelokupan model društvenog centra koji zdušno zagovaramo. Savez KAoperativa doista se trudi da ovaj prostor postane društveni prostor u širem smislu. Programi na Maloj sceni su gotovo svaki dan, što je velik pomak unatrag nekoliko godina, kao i broj korisnika publike. Danas su ovdje isto s nama neki korisnici koji isto donose nove programe. Radimo takozvani Klub za mlade koji se sastoji od raznobrojnih kreativnih radionica, a nadamo se da ćemo to nastaviti i dalje jer je interes dobar. Još jednom pozdravljam; hvala Vam što ste došli. Hvala našim gošćama što su danas došle. Ona primarna tema tribine je informirati javnost, s obzirom da nismo u mogućnosti uključiti građane izravno u projektne aktivnosti, no imamo tu medijsku kampanju kroz koje pokušavamo uključiti građane maksimalnije moguće – da budu informirani i da se aktivno uključuju u proces, putem društvenih mreža, događanja ili tribine. Htjeli smo da danas pokažemo neke pozitivne primjere – primjer Društvenog centra u Čakovcu, koji je u malo naprednijoj fazi od društveno-kulturnog centra u Karlovcu i mislim da nam može biti dobar primjer, no isto imaju neke poteškoće. I draga Marija Kolb, suosnivačica krasnog festivala Kotar Festival u Gorskom kotaru – htjeli smo vam pokazati jedan primjer prepoznavanja potreba lokalne zajednice, jednog festivala koji ima i društveni i umjetnički sadržaj i komunicira i razvija publiku. Tu je i Maja Purgar ispred Grada Karlovca, koja će nam malo više reći o tome na koji način Grad Karlovac informira i uključuje građane. Hvala Vam još jednom i pozvala bih gospođu Navijalić da u ime partnera projekta kaže nešto lijepo…

ANDREJA NAVIJALIĆ: Evo ja vas uistinu sve pozdravljam srdačno, drago mi je biti ovdje u ovom prostoru Male scene i gledati kako se ovaj prostor razvija, kako raste i kako se gradi. Kad je otvaran – pretpostavljalo se, išlo se s namjerom da bude centar od kojeg će se dalje razvijati cijeli društveno-kulturni centar društvenog doma Hrvatskog doma. Ono što smo toga bili svjesni, kao i danas – da je taj razvoj jedino moguć u suradnji svih kojima je do toga stalo – tako ću to izreći – a prvenstveno su to udruge civilnog društva koje se ovdje pokazuju kao nosioci aktivnosti i kao na neki način dobri partneri, jedni drugima, kako ići dalje. Naravno da je Savez udruga KAoperativa pokazao se kao velik iskorak udruživanja udruga i dokaz da uistinu znaju što žele i na koji način možemo razvijati ovaj centar. Rekla bih da su začeci tih dobrih kretanja krenuli sa Centrom za mlade u Grabriku; tada se vidjelo da suradnja Grada kao lokalne samouprave sa udrugama civilnog društva može dati dobar projekt i smjer za mlade ljude. Naravno da je onda ovaj prostor proširio tu cijelu priču na način da smo dodali društveno-kulturni centar. U svim našim suradnjama došlo se do toga da mora obuhvatiti različite korisnike – rekla bih od djece, mladih, odraslih pa čak i umirovljenika. Prvenstveno smo se bazirali u prvom trenu na mlade, ali zajedničkim angažmanom smo shvatili da gledajući u europskom kontekstu on mora imati širu prići. Ja vjerujem da i ovaj natječaj i ova suradnja na natječaju Kultura u centru može ići u tom smjeru. Mi smo svjesni da partnerskim odnosom i zajedničkim radom možemo uistinu ovu priču razviti. Mislim da tako osluškujući natječaje koji se javljaju možemo se kretati ka tome da jednog dana možemo razviti Hrvatski dom. Ne na memoriji – koju i ja imam, bila sam evo u subotu [ovdje] da se vratim u osamdesete, da se vratim u sjećanje – nego da ga gradimo na zdravim i modernim temeljima. Naravno da tu i svi oni koji se bave mladima i za mlade imaju svoj interes. Ono što je želja Grada jest da Karlovac postane grad za mlade. I pokazuje se i kroz analizu Gradskog programa za mlade – što je bila jučer jedna tematska sjednica gradskog vijeća – da su upravo najveći pomaci napravljeni po pitanju kulture, aktivizma i obrazovanja mladih. Čeka nas još puno posla po pitanju zdravstva i socijale, čeka nas dosta posla po pitanju zapošljavanja, ali ovdje su napravljeni veliki pomaci, upravo na tragu te zajedničke suradnje i onoga što je u tom trenutku mladima bili primarno i najinteresantnije. Ali gledajući sve trenutne gradske projekte koji se razvijaju – od ulaganja u vrtiće, infrastrukturu, stanovanje i kulturu – čini mi se da idemo u tom smjeru i možemo graditi kvalitetnu i bolju budućnost za mlade, i vjerujem da ćemo onda postati grad gdje će se mladi zadržavati. Evo vidjela sam tu kino Edison – i za njega je u potpunosti spremna sva dokumentacija, iščekuje se samo da se objavi natječaj koji dugo čekamo, ako ne onda kroz drugi mehanizam. I kad gledamo te punktove za mlade, imamo Centar za mlade, imamo Hrvatski dom, imamo MUZA-u koja se razvija sa svojim programom, ako budemo imali i Edison kao jednu priču, pa Kazalište – vjerujem da nam je budućnost dobra. Ja i dalje pozivam – i svi znate da smo otvoreni na suradnju – i zajednički možemo graditi kvalitetne projekte i programe i zajednički možemo sudjelovati u njihovoj realizaciji. Hvala vam svima što sudjelujete u ovom projektu, i što dajete doprinos da se razvija – mi kao Grad smo tu, sve što treba zajednički ćemo s va,ma napraviti. Hvala.

MANUELA KASUNIĆ: Drago mi je da ovdje vidim i naše starije sugrađane i mlađe i čak i najmlađe – koji će tek stasati ovdje – u prvim redovima. Svi smo zapravo u jednom trenutku svog života koristili prostore Hrvatskog doma – bila to Velika dvorana, Lijevo krilo, Desno krilo, Podrum ili prostor Male scene gdje se i danas nalazimo. Zapravo, zanimljivo je vidjeti kako se stvari odvijaju. U proteklih pet godina možda se malo više intenzivira cijela priča oko društveno kulturnih centara i kao primjer dobre prakse sada ćemo pogledati kratki film kako se to razvijalo u Čakovcu.

Izvor:https://www.youtube.com/watch?v=ytAhmSO0JEA

MANUELA KASUNIĆ: Evo Kristina vidimo u posljednjih pet godina intenzivirali su se natječaji za društveno kulturne centre. Postoji sveukupno sedam gradova koji su kroz zagovaračke platforme – kao što je u Karlovcu KAoperativa – postali nositelji svih tih natječaja. Veliku podršku u početku je davala Zaklada Kultura Nova, i većina ovih filmova – kao što smo vidjeli – također je bila financirana sredstvima Zaklade Kulture Nove. Možeš li mi u početku reći kako je cijela priča krenula u Čakovcu – od kud se sve intenziviralo? Je li tu u početku bila zagovaračka mreža, sastavljena od pojedinaca, udruga, neformalna incijativa? Koliko je zapravo Grad [Čakovec] bio podrška?

KRISTINA PONGRAC: Dobar dan svima, hvala što ste me ugostili, tj. platformu. Znači u Čakovcu je priča, kao što je bilo natuknuto u videu, što se tiče nezavisne kulture krenula, bila postojeća prije 20-30 godina. Što se tiče ovakvog oblika društveno kulturnih centar krenula je čak već ispitivati mogućnosti 2004. godine, a 2014. je zapravo kroz inicijativu oko desetak udruga krenula zagovarati korištenje kompleksa vojarne. Znači, vojarna u Čakovcu ima jedan dio koji zjapi prazan a taman je otprilike te veličine kvadrature koja bi se mogla udomiti više udruga koje djeluju i na području Čakovca ali i šire. Tako da je platforma, znači, te 2014. godine krenula u zagovaranje razvijanja društvenog centra Čakovec, baš na toj čestici. Tako se i simpatično i inicijativa nazvala Inicijativa 1729/2, što je zapravo broj čestice. U principu, znači, interesantno je da je vojarna krenula u razvoj – ona je vlasništvo sada županije – sa Razvojnom agencijom prije 4-5 godina kroz Centar znanja. Tamo je smješteno i Veleučilište i Tehnološko-inovacijski centar itd. I onda bi i društveni centar Čakovec odgovarao da bude na tom području, i samom veličinom čestice bi mogao udomiti više, veći broj udruga. Platforma se fokusirala u samom djelovanju na korištenje tih zapuštenih prostora; krenula je od vojarne, no nije zagovarala samo korištenje vojarne. Kada smo vidjeli 2015. da unatoč sporazumu koji smo potpisali sa Gradom i Županijom o razvoju društvenog centra Čakovec – gdje smo mi počeli raditi prostorno-programsku analizu, direktno programiranje prostora, javne tribine o društvenim centrima i civilno-javnom partnerstvu i tako dalje – ipak je onda Županija kao vlasnik dala u prodaju taj prostor. Onda smo krenuli dalje u analize drugih prostora u javnom vlasništvu ili Grada ili Županije, te došli i u sam centar Čakovca. Čak i tamo smo izradili prostorno-programsku analizu bivše tvornice međimurske trikotaže Čakovec – isto jednog ogromnog kompleksa u samom centru grada koji bi bio divan prostor i za udruge i za građane, jer smo planirali uz kulturne, društvene i socijalne usluge isto tako i komercijalne (ugostiteljstvo, smještaj), neki oblik tržnice… Uglavnom, tada je, u tom procesu, unutar pola godine ili godinu dana i taj prostor prodan. 2017. godine smo kroz projekt ACTINC analizirali u širem području Županije sve te javne prostore i detektirali oko 10tak javnih prostora diljem Županije i u samome Čakovcu. Zgrada Scheier jer se nekako istaknula, za koju smo opet sa Županijom potpisali sporazum u jesen 2017. godine o su-upravljanju tom zgradom na temelju kojeg smo raspisali projekt koji sada provodimo preko poziva “Kultura u centru”, a koji će trajati do jeseni 2020. godine.

MANUELA KASUNIĆ: Kakva je trenutno situacija s modelom upravljanja?

KRISTINA PONGRAC: Pa razvijamo model. 2018. smo preko jednog manjeg projekta “Društveni centar Čakovec”, financiran od Zaklade Kultura nova, pokrenuli oblik upravljanja. Dobili smo oblik upravljanja zgradom se vrši kroz koordinacijski odbor – koji ima, što se svi čude, četiri člana, 2 od platforme i 2 člana od Županije – koji odlučuje o investicijama, o programima itd. Ali smo se u sklopu tog projekta sastali dvaput, jednom formalno. I u principu sad pokrećemo baš konkretni rad. U platformi, njezino članstvo čini 9 udruga. Revidiramo članstvo, uključujemo i nove, no više manje su to udruge koje se bave kulturom, no imali smo i udruge koje se bave socijalnim radom, promoviranjem kulturne baštine Međimurja, rekreativne usluge i tome slično.

MANUELA KASUNIĆ: I da li se prostor za sada pokazao adekvatnim?

KRISTINA PONGRAC: Prostor zgrade Scheier? S obzirom da smo puno veći prostor prvotno zagovarale, koji uključuje širu paletu korisnika… Zgrada Scheier je od samih početaka, s kraja 19. stoljeća – što je zanimljivo – bila privatno vlasništvo a korištena je upravo kao kulturni centar, kulturni prostor gdje su bili organizirani do Drugog svjetskog rata razni balovi, književne večeri, kinoprojekcije u posljednjem razdoblju, itd. U međuvremenu je bila u najmu tvornici namještaja, banci, pa sad natrag Županiji i unatrag nekoliko godina se koristi kao prezentacijski prostor gdje županija koristi oko 10% tih cjelokupnih godišnjih programa za svoje protokole, predstavljanja, simpozije i tome slično, a ostatak vremena daje za korištenje svim korisnicima koji se jave – i pojedincima, udrugama i firmama. Trenutno, u principu se sakupljaju prijave korištenja prostora, još uvijek na Županiju, i u principu odlučuje župan kome ustupa prostor i u kojem obliku, da li će sufinancirati s nematerijalnom potporom u obliku besplatnog korištenja ili će naplatiti najam. Postoji odluka Županije iz 2009., koja definira koji su to programi koje pušta unutra te koji će programi biti besplatni ukoliko se ukaže da je u interesu za razvoj Međimurske županije. Hladni pogon, trenutno, pokriva Županija i tako je sporazumom definirano da hladni pogon i dalje Županija pokriva. A sad će platforma za društveni centar Čakovec preko ovog projekta “Nove prakse. Sudioničko upravljanje zgradom Scheier” u principu pokrenuti ipak nešto malo otvoreniji način upravljanja, što znači da će svi građani imati dostupno uopće vidljivost programa – jer svim našim analizama i ispitivanjima ustanovili da programi nisu vidljivi, da ukoliko niste upoznati s principom rada i sakupljanja tih prijava (jer dolaze na adresu koja nije javno objavljena trenutno), zapravo niti ne možete dobiti tu informaciju tako lako gdje se prijaviti, kako koristiti i da ga zaista može svatko koristiti. Preko ovog projekta smo napravili web stranicu gdje ćemo staviti kalendar korištenja i obrazac prijave, a isto nam je bitno da budu građani korisnici nego i da aktivno generiraju te programe. Trenutno, evo sad imamo ideju preko bloga koji smo otvorili, a na društvenim mrežama se mogu na bilo koji način uključiti – komentiranjem, slanjem upita i prijedloga i tome slično.

MANUELA KASUNIĆ: Evo sad si spomenula moje zapravo sljedeće pitanje – imali ste nekoliko prostora iz kojih ste morali izaći, sada razvijate model i ide se prema blistavijoj budućnosti posebno što su europska sredstva namijenjena prema tome, što se i zagovaralo zadnjih pet godina. U cijelom tom procesu koliko ste dobili ili izgubili publike, koliko vas je ona mogla pratiti ili nije i koliko ste se adekvatno mogli posvetiti s obzirom na sve te pretumbacije koje su se događale?

KRISTINA PONGRAC: Publika nam je jako velik izazov. Kroz sve ove analize, javne razgovore, tribine i direktnog programiranja prostora dalo se vidjeti da stvarno postoji zainteresirana javnost. Dolazili su ljudi, no to je bilo više-manje na prostoru vojarne, što je bilo do 2014. Do prošle godine smo više-manje zagovarale korištenje tih javnih prostora i programe su u principu provodile pojedinačno naše članice više-manje u svojim prostorima. Ono što bih htjela naglasiti jest da kako smo vidjeli da na jednom mjestu ne možemo ostvariti taj jedinstveni društveni centar gdje bismo smjestile sve zainteresirane udruge i pojedince – krenuli smo u razvijanje polilokacijskog modela koji će na neki način biti umreženi prostori i programi na više lokacija.

MANUELA KASUNIĆ: Hvala ti na ovom presjeku izazova i potreba. Ukoliko netko sad ima komentar ili pitanje ostavila bih vam slobodni prostor…

IVANA FRANCISKOVIĆ OLROM: Kristina, kako sad izgleda vaš mjesečni program, s obzirom da imate programe, što zapravo nudite zajednici…. Ono što je nama trenutno izazov u toj budućnosti koju pripremamo kako okupiti širu zajednicu. Ovo trenutno funkcionira kao klupski prostor koji trenutno okuplja određenu dobnu skupinu, ali sada smo počeli se širi na radionice prvenstveno za mlade, i bit će nam vjerojatno izazov ovdje okupiti skupinu od 0 do 99 dobi i ponuditi im jednako adekvatan sadržaj. Koji su sadržaji koji vi kroz mjesec nudite zajednici?
KRISTINA PONGRAC: Trenutno se više-manje bavimo uopće edukacijom i jačanjem kapaciteta unutar tog partnerstva, korisnika i partnera – članica platforme i vlasnika prostora, Županije. U principu, željeli bismo kroz taj model, kroz prošli smo već predlagali i pravilnik korištenja zgrade, cjenik, programski odbor, ugovore… Sad kroz ovaj projekt građane ćemo uključiti tokom edukacije o razvoju uopće publike i aktivacije građana i kroz ove javne godišnje pozive, konačno će biti javno otvoreni jednogodišnji natječaj koji će sakupljati sve prijave i generirati godišnji program nakon adaptacije, jer preko ovog projekta imamo prvo adaptaciju nakon koje tek raspisujemo poziv za programe. Članice platforme imaju svoje kontinuirane programe, ali mi se generalno kroz ovaj projekt i svoje djelovanje baziramo na otvaranju tih javnih prostora široj publici i građanima u smislu da oni koriste te prostore a ne da platforma nudi svoje programe. Tako da ćemo nakon adaptacije te generalne javne programe imat, ali sve zapravo analize i predstavljanja tih analiza jesu javne.

MARIJA KOLB: Mene zanima koliko je ljudi u udruzi koji aktivno radite na programu i projektu.

KRISTINA PONGRAC: Oko jedanaestak otprilike. Znači to su, to je ACT grupa, udruga fotografa, HDLU Međimurja, Centar za mlade i onda unutar tih udruga ima nekoliko članova koji ili na volonterskoj bazi rade ili mi koji smo sad zaposleni – pet nas je zaposleno na ovom projektu.

MAJA PURGAR: Da li je onda zgrada Scheier, da li je to fizički jedina lokacija na kojoj se okuplja ovako formulirano ili u Čakovcu postoji još sličnih lokacija gdje se organizirano djeluje?

KRISTINA PONGRAC: Ne mogu reći sve udruge – HDLU Međimurja nema svoj prostor, ni ured ni izlagački – ali više-manje sve udruge članice jesu organizirane unutar jednog prostora ili pojedinačnim prostorima i tome slično. Neki programi jesu za javnost, neki su više-manje interni, a u samom Gradu smo… Ono što smo detektirali su ti javni prostori koje bi moglo se više i kvalitetnije koristiti – kulturni prostori, prostori koji se više-manje koriste za kulturne programe, ali u manjem opsegu.

MANUELA KASUNIĆ: Završili smo nekako sa razvojem publike, pa ovdje imamo naizgled drugačije ali zapravo na istom tragu. Marija, možeš nam molim te kao suosnivačica Kotarteatra reći nešto o festivalu, kako je on nastao, kako se razvijao od samog početka, kakav je bio razvoj publike i u kojoj je trenutno fazi?

MARIJA KOLB: Pa evo još tijekom studija, kolega Matija Kezele i ja smo negdje rodili tu ideju da bismo pokrenuli fesitval. Odnosno, ideja je potekla od Matije i to posebno da se odvija u Gorskom kotaru, točnije u Delnicama, iz nekog sentimentalnog dijela – jer je Matija podrijetlom iz Gorskog kotara, odnosno Delnica i to je njegov “dječački san”. On je mene pozvao da mu pomognem ostvariti taj “dječački san” i nakon što smo završili glumu, mi smo se sjeli, napravili sastanak, kontaktirali sve gradove i općine u Gorskom kotaru dogovorivši sastanke sa gradonačelnicima i načelnicima. Sjeli smo u auto, obišli 8 od 9 gradova i općina i mapirali cijeli Gorski kotar po pitanju prostornih resursa, postojanju interesa za kulturni program – u gerila situaciji od 3 dana u autu i obilaženju i razgovaranju sa ljudima od vlasti. Zapravo smo najveću potporu dobili od Grada Delnica u smislu da su prepoznali naš entuzijazam i želju da pokrenemo kulturni festival i program u Gorskom kotaru. U Delnicama postoji dvorana, koja se zove Radnički dom i ima oko 170 mjesta, s balkonom dvjestotinjak, koja je uređena u “socka” stilu, ali smo ga maksimalno iskoristili i malo preuredili. Festival smo prve godine napravili Matija i ja u njegovoj obiteljskoj kući, u podrumu, s dva laptopa. To je bila jedna velika ljubav. Bilo je teško, naporno i intenzivno; kasnije se naš tim okupio na 11 ljudi. No, eto, prve godine smo uspjeli odraditi program koji je sačinjavao nekoliko kazališnih predstava – fokusirali smo se prvotno samo na kazališni program – radionica i jedan mali koncert. Znali smo da ljudi trebaju kulturni sadržaj jer ga u Delnicama nema – i shvatili smo da čeznu za tim, da je potreban kulturni sadržaj namijenjen različitim ciljanim i dobnim skupinama. Proširili smo naš tim, pozvali fotografe i grafičke dizajnere, volontirali tih prvih nekoliko godina i uspjeli zahuktati tu cijelu priču. Prijavljivali smo ga na natječaj grada, županije i države, prikupili sredstva i od sponzora i donatora, te je sukladno tome izgledao i program koji smo mogli pružiti. Festival je rastao jer su Delničani ga prihvatili i osjetili da je njihov; Matija je rodom iz Delnica, moja mama je iz tog kraja, pa se i mi osjećamo Goranima te su ljudi podržali naš entuzijazam, odazivali se na program. Iako je tu bilo podosta i gerila marketinga gdje smo u jednom trenutku ispisivali post-it papiriće sa žigom i pisali porukice koje smo ljudima stavljali na vjetrobranska stakla, pozivali ih na predstave i paradirali po gradu sa maskotom medvjeda, pozivali, pjevali po trgu,izvodili male performanse da bi nas doživjeli, prepoznali, da bi ih na taj način zaintrigirali da dođu gledati sadržaje koje smo za njih pripremali. Mi smo glumci, pa nam je taj direktan način komunikacije prirodan. Anketirali smo puno publiku, pitali smo ih što žele i nekako pokušavali naći balans između popularnih imena i eksperimentalnog kazališta i studenata. Ne radim tu veliku razliku, obje strane umjetnosti imaju pozitivnu i negativnu stranu, no naš umjetnički poriv i izraz se razlikovao od potreba publike. Pomirili smo te strane i kroz ankete prepoznali želje i oblikovali sadržaj koji nudimo. Kotar Teatar i Kotar Festival se širio iz Radničkog doma na vanjske prostore košarkaškog igrališta, delničkog parka i placa jer smo htjeli izaći van okvira kazališne crne kutije i iskoristiti prekrasan ambijent na svakom koraku. Veliki problem nam je predstavljalo vrijeme i vremenski uvjeti, jer su nam Delnice sa 700 metara nadmorske visine uvijek nam znale prirediti svakakve šokove – pa smo smišljali i B i C varijante, biti spremni, s jako malo opreme koju smo nosili u vlastitim privatnim automobilima. Čeličili smo se, radili to iz ljubavi i znali da će netko to nekada prepoznati, pa smo na natječaju poduzetništvo u kulturi dobili 100.000,00 kuna za nabavu opreme, što smo i napravili da možemo nesmetano održavati sadržaje na dvije lokacije istovremeno. Kotar Festival je počeo 2012. godine; prošle godine se održao sedmi po redu. Mladi nam nisu htjeli doći na kazališne predstave; to nam je predstavljao velik problem, osjećali smo se strašno pogođenima jer smo htjeli mlade angažirati i privući ih. Oni su međutim imali priču da vole biti u parku, sjediti tamo, piti i zezat se i onda smo odlučili zapravo cijeli Kotar Festival prebaciti u park. Skucali smo palete, sjedalice, mreže za spavanje, svjećice i tako dalje da zapravo dođemo k njima – i tek onda su oni počeli posjećivati druge sadržaje koje smo nudili. Mi smo se njima uselili u dvorište; mi smo ganjali svoju publiku. Delnice ima 6000 stanovnika i tamo je odnos da smo mi s njima i oni s nama bio jako bitan. To je drugačije od Karlovca jer je on ipak veliki grad i publiku treba na drugačiji način motivirati. I sada je situacija utoliko drugačija što smo napravili strateški preokret da smo nakon sedam uspješno održanih festivala, od kojih je svaki bio sve veći u marketinškom, teritorijalnom i programskom smislu u suradnji s lokalnom zajednicom i ljudima s kojima smo razgovarali i shvatili da je za takvo mjesto najbolji gerila marketing. Strateški zaokret smo napravili u tom smislu da smo odlučili u dogovoru s njima program od 5 dana rasporediti na cijelu godinu i jednom mjesečno dvoditi kulturni sadržaj. To je uspješan plan i taj je Kotar sezona projekt nama primaran, jer su željni kontinuiranog sadržaja, a mogu ga i bolje financijski podnijeti. Trajao je jednom godišnje 4-5 dana u lipnju, zbog vremenskih uvjeta, a shvatili smo da im je preintenzivno, da možda nemaju financijskih mogućnosti (naplaćivali smo im ulaznice kada nismo mogli opstati od natječaja). I uspješno razvijamo Kotar sezonu, gradimo ju i povećavat ćemo program i obujam.

MANUELA KASUNIĆ: Da li se razlikuju dobne skupine kao publike?

MARIJA KOLB: Da. Na kreativnim radionicama – likovnim, dramskim, kreativnog pisanja, rađenja scenarija, fotografskim – smo imali najviše djece i mladih dok na kazališne predstave dolaze odrasli, recimo zreli ljudi: 30+. S time da je najzastupljenija ona od 45 do 70 godina, oni koji nam dolaze redovito na predstave. Oni su uhvatili ritam. Kroz ankete i razgovore s njima smo shvatili da im više odgovara i redovito posjećuju program. Znaju točno kada je program, postavljaju pitanja. Redovito nastojimo poslušati potrebe publike, pokušavamo na njih odgovoriti i dovesti sadržaj za koji umjetnički smatramo da im ga treba predstavljati i da ga trebaju vidjeti. Nije da ga oni ne žele vidjeti nego možda ni ne znaju što je eksperimentalno kazalište, plesne predstave. Dovodili smo sadržaj iz Danske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, Srbije, trudimo se maksimalno omogućiti sve što smatram da zaslužuju.

MANUELA KASUNIĆ: Osim ovog gerila marketinga – da li surađujete s nekim institucijama ili drugim organizacijama u Gorskom kotaru koje vam pomažu i u programu i u hvatanju publike?

MARIJA KOLB: Surađivali smo naravno i sa udrugama mladih, dok su one egzistirale. Nažalost su se ugasile jer i mladi od tamo odlaze, a teško im je s tim minimalnim financijskim sredstvima opstati te im se entuzijazam brzo troši. Ugostiteljske objekte, turističku zajednicu, sportsko društvo – uključili smo sve koje smo mogli i koji su željeli biti uključeni, koji su se odazvali. Zatim, i pojedine umjetnike s njihovim štandovima u Kotar parku. Pokušali smo širiti tu mrežu i osluškivati potrebe, no mi kojima je to još uvijek na razini volonterskog rada, time se bavimo koliko nam je u moći i koliko nam dozvoljavaju primarni poslovi, pa nismo ni mogli ustrajati u prevelikom širenju mreže bez kadrovskih resursa.

MANUELA KASUNIĆ: Imate li kakvu poveznicu sa Rijekom?

MARIJA KOLB: Da! I to mi je jako drago da vam mogu obznaniti da smo uvršteni, tj. Delnice su uvrštene u projekt 27 susjedstava Rijeke Europske prijestolnice kulture. Kao jedan od tih 27 u kojima se sada i mi preko projekta Centrifery surađujemo s Rijekom EPK i u principu to je nešto na čemu intenzivno radimo da 2020. to dosegne svoj boom. Evo, s te strane smo jako sretni da smo uključeni, da smo postali jedno od 27 susjedstava, te privukli i financije i razne partnere. Svako susjedstvo ima svog europskog partnera, europski grad koji je europski susjed, koji će uključivati europske razmjene ljudi, projekata i iskustava i tako se povezivati s partnerskim susjedstvima koja su stabilnija od nas.

MANUELA KASUNIĆ: Meni se ovo čini kao jedna dobra inspirativna priča. Naravno, Delnice su manji grad, razlikuje se i karakter i mentalitet ljudi, treba gledati kakav pristup odgovara, ne može se preslikati. ALi zanima me prema tvojoj procjeni da li se u Delnicama s obzirom na blizinu Rijeke pojavila potreba da se otvori manji društveno kulturni centar, je li bilo pokušaja?

MARIJA KOLB: Bilo je pokušaja. Natječaj smo pisali za otvorenje kulturnog centra – kolege Kezele, Puhovski i Bertolić – da se sva ta dokumentacija pripremi, međutim, nisu Delnice dobile taj projekt, ali ne odustajemo od toga. Posotje prostori u koje treba uložiti i koje se može i treba preurediti da Delnice imaju jedan kulturni centar koji može zadovoljiti potrebe ne sam kazališnih i scensko-izvedbenih umjetnosti nego i likovnih, glazbenih itd. Radilo se istraživanje potreba, no nisam osobno na tom projektu sudjelovala pa nemam informacije. Znam da smo jako zagrizli, no u ovom prvom pokušaju nismo uspjeli…

MANUELA KASUNIĆ: Ima li tko pitanja?

LEO STAKOVIĆ: Da li u kazalište dolaze samo Delničani ili ekipa iz cijele županije?

MARIJA KOLB: Da, dolaze iz regije Gorskog kotara, dolaze i ljudi iz Rijeke ako im je program interesantan, jer spajaju u izletu i prirodne ljepote, odlaske na vidikovce, kulturni program. Surađivali smo jako puno s privatnim iznajmljivačima, planinarskim domovima i hotelima u suradnji s Turističkom zajednicom, kako u vidu smještaja posjetitelja i gostiju, i jačali tu mrežu. Postoje ljudi koji dolaze jer vikend u prirodi i kulturne sadržaje navečer koji nisu samo cuga u parku.

KRISTINA PONGRAC: Koji je najbolji termin onda smještanja programa u mjesecu, kako informirate onda javnost, građane o tim predstavam?

MARIJA KOLB: Najviše na društvenim mrežama i na svakoj predstavi osobno, prije nego što najavimo predstavu, najavljujemo sljedeći mjesec jer radimo tromjesečne planove programa, i navikli su se da je to treći četvrtak u mjesecu, s time da zbog ostalih programa u dvorani možda neće biti baš četvrtak nego srijeda ili petak. U tom smislu, naviknuli su se na kontinuitet.

LEO STAKOVIĆ: Da li isključivo ugošćujete ili vi radite?

MARIJA KOLB: Da. Krenuli smo s festivalom na taj način da ugošćujemo kazališne grupe i predstave jer smo kao kazališni umjetnici bili angažirani u kazališnim kućama kao glumci. Taj strateški preokret se dogodio da tu sezonu nekako istaknemo i iz tog razloga što smo zaključili da je dosta sa dovođenjem ostalih grupa, da želimo autorske predstave. Sretna sam da je prva predstava, Moja nuklearna ljubav iz 2006. godine bila naš autorski projekt u suradnji sa teatrom Rugantino iz Zagreba i Muzejem prekinutih veza i ADU. To je bio moj diplomski projekt iz produkcije, naša prva predstava za mlade, uspješno smo je realizirali i ponosni smo na nju. Sada, 2018. godine smo izbacili od naše Ivane Francisković predstavu za djecu prema njezinoj slikovnici Čudak Šumek u nakladi Šumek. Imat ćete i gostovanje, molim vas dovedite djecu, najavit ćemo to sve.

IVANA FRANCISKOVIĆ OLROM: Da li ste u tih 7 godina postojanja festivala kroz ovaj kreativni program kreativnih radionica uspjeli generirati neku skupinu ljudi koji su dovoljno angažirani i željni sami producirati nešto u okviru festivala?

MARIJA KOLB: U smislu ove udruge za mlade je bilo toga da su predlagali koncerte i suradnje, dio toga su oni organizirali. Međutim, to se nažalost nije održalo. Mislim da je glavni problem što mi nismo tamo, velik nam problem predstavlja što živimo u Zagrebu i teško nam je održavati redovitu komunikaciju i povezanost sa mladima na razini da bismo zaista zajedno stvarali. Mi jesmo dijelove programa prepuštali njima, oni to jesu organizirali, ali nas ta fizička izmještenost podosta koči u svemu.

LUKA SERTIĆ: Kako vidite kroz nekih pet do deset godina Delnice s obzirom na vaš utjecaj da će se promijeniti kulturološki ili turistički, vaša vizija što želite napraviti?

MARIJA KOLB: Mislim da je Rijeka 2020 prekretnica za nas, jer ćemo nastojati Europu dovesti u Delnice, kontaktima i suradnjom pokušati izvući maksimalno od europskih fondova i sredstava i programa. Utjecaj ekonomski i turistički, što se tiče Kotar Festivala, jest vidljiv i jest mjerljiv, ali vjerujemo da sa Rijeka 2020. nam se otvara nešto što još ne možemo ni vidjeti. Mi se tek uhodavamo i gledamo što bi to moglo biti, iako se na tome radi već dugo, no još nije objavljeno; postoji na papiru, ali u realizaciju projekata i programa krećemo sada u 2019. godini. Em će se Gorski kotar kao regija puno bolje povezati pa ćemo moći surađivati i sa brojnim udrugama iz Lokava, Fužina. Tu vidimo mogućnost. I zapravo da se umrežimo i povežemo sa osnovnim i srednjim školama, da bolje komuniciramo i razvijemo distribucijsku mrežu i uspostavimo kontinuiranu suradnju s ostalim gradovima u regiji Gorskog kotara.

MANUELA KASUNIĆ: U zadnji dio, predzadnji dio tribine… Dotakli smo se sada kroz Čakovec i Kotar Fest i pitanje razvoja publike i pitanje informiranja – i vidimo da se to zapravo razlikuje. Svjesni smo da je u Karlovcu drugačija situacija. Zato je sa nama danas Maja Purgar da nam malo kaže na koji način to funkcionira iz pozicije Grada Karlovca.

MAJA PURGAR: Sada kada sam slušala najprije Kristinu, pa onda Mariju i njihove probleme onda sam se puhala kao puran i mislila “pa nama je super, e, nitko nam ne prodaje zgradu, natječaj je javan, pravilnici postoje”. Nekako i nije nama tako loše, kao što si mislimo. A onda mi je onda odmah pala ideja da krenemo sa tim post-it forama, pa da i taj kanal iskoristimo. Ali šalu na stranu. Mislim da Grad Karlovac s vremenom sve suptilnije komunicira, koristi razne alate i razne kanale, ali sve manje i manje – ne u lošem smislu, nego pozitivnom, jer kod nas je alternativna scena vrlo jaka i odlično komunicira. Idealna situacija bi bila da se mi uopće ne moramo miješati – i ne miješamo se, nego pokušavamo s naše strane napraviti maksimalno moguće, iako pritom imamo na umu da taj formalni dio informiranja sa strane tijela javne vlasti nikada nije ni izbliza toliko popularan kao kada to napravi alternativna scena, udruge i netko drugi. I naravno, to tako mora biti i mi to poštujemo. S druge strane, u kulturnom i društvenom životu i komuniciranjem i informiranjem se bavi mala hrpica ljudi u gradskoj upravi, bez ikakve diskriminacije reći ću da su to sve mahom mladi ljudi koji na neki način, i kad im posao završi, ostanu živjeti, djelovati i raditi. Taj suživot postoji 24 sata. I ta društveno-kulturna scena koristi hrpu modernih alata koji stvarno dopiru do svakog potencijalnog korisnika. Ono što mi imamo problem, kao i oni, da nam publika dođe. Treba ih potezati za ruku i novu, ići k njima, animirati ih i motivirati – i to nam je najteže, ne samo kada mi pokušavamo kanalizirati informacije koje se tiču vas, nego i one koje se tiču drugih segmenata gradske uprave. Opet kažem, slušajući njih, mislim da su naši problemi bitno manji – mi ne znamo da li bi prije osvojili neosvojive prostore ili napuštene zgrade ili bi išli među ljude – mi imamo slatke brige, ponekad, čini mi se. Imamo prostore, gdje, kako i s kim i u principu postoji interes. Čini mi se, ovih dana će biti ako već nije raspisan natječaj za planiranje bivše vojarne u Luščiću i ono što sam posebno ponosna, natječaj će biti objavljen na platformi za arhitekte europske unije EUROPAN, gdje će biti pripremljen sav materijal o gradu, arhitektonske podloge za sve zainteresirane arhitekte koji će moći osmisliti koncept tog prostora. Što mislim da je iskorak i neka vrsta komunikacije. Mi se trudimo osluškivati vas, izlaziti vam u susret maksimalno koliko je moguće, poguramo gdje je moguće, a najbolje je kada se ne miješamo. Za Karlovac je simptomatično da volimo prenositi iskustvo od usta do usta – i kao što smo se razgovarali na prvoj radionici, to je bilo moje tada mišljenje, da mi je bilo sjajno i za alternativnu scenu i udruge da vi budete domaćini, odnosno Mala scena Hrvatski dom svima drugima koji djeluju na drugim lokacijama, te da se nekako napravi kohezija, i već ste u to zagrizli i to mi se čini odlično. Odmah se stvara nekakva energija i dobra vibra koja dalje funkcionira sve bolje i bolje. Predložila sam tada u tom smislu, pomalo u šali, pa ugostit i zbor umirovljenika. Međutim, nedavno mi je bio Marin Bakić, tražio je poklone za tombole i kvizove i zadnji put sam mu ponudila 15 CD-ova, ali isto je dobio i 15 CDova zbora umirovljenika; on je bio oduševljen, podijelio je svima na natječaju i to je svima bilo vrlo simpatično. To je sad samo jedan mali primjer i ja mislim da se to može i da je to nekakva najbolja gerila kada se ta energija miješa, krene entuzijazam i razmijenite mišljenja i kad vidite da ste nekoga ugostili i da je baš jako zadovoljan. A mi smo tu da to pratimo koliko možemo, a možemo, i koliko je to prigodno a da ne budemo nametljivi jer svi znamo da alternativna scena i mladi ne vole sustav, ne vole procese, ne vole proceduru, ne vole sve to skupa, pa držimo se pomalo po strani, a kad god zatreba iskačemo i pokušavamo izaći u susret. Ukratko je to to, ali ako ima pitanja možemo se porazgovarat.

EMINA MUČIĆI: Imamo pitanjce, vezano je baš za temu ovog projekta – to je dakle sudioničko upravljanje. Nekakav moj osobni interes su upravo ti procesi donošenja odluka i ono što je nekako bila naznaka vezano za ovu tribinu – na koji način Grad Karlovac uključuje građane, odnosno informira ih upravo o tom procesu donošenja odluka vezano za prostore koji su javni, koji se tiču kulture u tom smislu. Znam da se vi ne miješate u ovom programskom smislu, ali ajdemo reći da programe u kulturi možemo staviti trenutno na stranu i vidjeti na koji način i zašto, ako postoji taj proces – a ja vjerujem da postoji – Grad Karlovac uključuje građane kroz određene informacije ne bi li donosio odluke koje se tiču određenih prostora kao što je Lušćić, Hrvatski dom, Edison… Više u tom smislu, ne u programskom nego na koji način i gdje uključuje građane…

MAJA PURGAR: Pa mi, koliko ja znam a mislim da znam gotovo sve, ne postoji veći projekt od šireg društvenog interesa a da mi ne uključujemo udruge u to.

EMINA MUČIĆI: Pardon što prekidam, mislim na građane kao lokalnu zajednicu. Nama je isto bilo poprilično izazovno za ovaj projekt. Znači, mi smo dosta morali mozgati oko toga na koji način će obični fizički građanin doći u kontakt sa ovim projektom. Pa čisto u tom kontekstu.

MAJA PURGAR: Konkretno za ovaj projekt ili generalno?

EMINA MUČIĆI: Ne, općenito, općenito za procese donošenja odluka koji se tiču…

MAJA PURGAR: Gledajte, kada se raspravlja o nekom projektu ili bilo čemu, uvijek se radi obavezno javni poziv ili se radi savjetovanje s javnošću, ili presica. Koristo hrpu alatu. Ali mi najčešće doživljavamo vas kao najbolji kanal, zato što ste vi ti koji puno kvalitetnije artikulirate neke stvari nego kada dođe Pero Perić koji ima slab ili nikakav uvid ili spoznaju ili argumente – ne kažem da je to generalno tako, ali najčešće je. I onda mi najviše ciljamo na vas i nama je sjajno kada se vi odazovete i očekujemo da se to tako filtrira i informacija distirbuira. Napirmjer, nama je bilo žao što je vrlo malo udruga se odazvalo na radionice koje je organizirao Arhitektonski fakultet za koncept razvoja desne i lijeve obale Korane od mosta do mosta; sam dekan je došao. Znači poziv je išao na vas, ja sam sigurna, ne samo na vas, znam da je odaziv bio loš. A taj koncept uključuje sport, zabavu, kulturu, štogod je nekome palo na pamet. I ne samo na tom primjeru – kad je bila ZVijezda bilo je radionica more, na uši su izlazile i da je netko rekao da nije bilo ili da nije znao, stvarno je teško. Nije baš praktično nama sazivati – mi to radimo i jedan dio nas obvezuje zakon ili naša inicijativa – ali nije nam idealno da dođe 500 ljudi koji nemaju informaciju. Prvo, neće doći jer nemaju vremena. Drugo, nisu dovoljno upućeni. I treće, ponavljam, vi ste nam najbolji kanal, da li ste to vi ili udruga arhitekata, ceh ugostitelja – mi tako ciljano uključujemo jer je na taj način efikasnije, fokusiranije i informacije dolaze do mjesta do kojih treba doći. Inače se ona rasprši i tu ostane. Ovako preko vas odlazi dalje.

EMINA MUČIĆI: Jako je bitno da ovakve stvari razmijenimo uživo, jer sve nešto pretpostavljamo o tim procesima…

MAJA PURGAR: Tako je. Nama je jako drago kad se vi pojavite, a ne da dođe do nesporazuma jer netko nije postigao ovo ili ono. Naravno da ne možemo uvijek sve postići, naravno da alternativna scena i udruge zaziru od procedure, a mi je moramo provoditi jer procedura je demokracija i jer je teško pomiriti jedno i drugo. Ali zato kažem, suradnja je nužna i kad god se surađuje uvijek se više profitira i iz toga rezultira. Može se – sustav je spor, težak i kompliciran, malo po malo, može se. Na kraju krajeva, pogledajte gdje smo mi, gdje je Čakovec, gdje su Delnice i to je već dosta dobar pokazatelj.

MANUELA KASUNIĆ: Da, zapravo, u procesu odlučivanja i informiranja građana najbolje je definitivno, kako si rekla, suradnja, s obzirom da u našem društvu prevladava nekakvo zaziranje od lokalnih vlasti. Jasno, postoje zakonska ograničenja i procedure, zakonodavni okvir koji lokalne vlasti moraju poštivati, poput javnih savjetovanja. Dok s druge strane civilni sektor možda ima više kanala pošto ga ne obvezuje zakon na koji način može pristupiti građanima. Nekako praksa, koju je čak KA-MATRIX provodio po pitanju Zvijezde u procesu deliberacije, gdje smo surađivali sa Stanfordom, pokazalo se koliko je taj način odlučivanja zapravo bio dobar i koliko su ljudi puno lakše došči kada je to bila suradnja Grada, fakulteta i udruga nego kad je bilo tko od nas to radio samostalno. Jasno je da je to nešto zahtjevniji proces, skuplji ali društveno daleko isplativ – i jasno je da je teško provesti to kod svake odluke, međutim do sada u presjeku kulturnih zbivanja – deliberacija je tu bila po pitanju kulturne baštine – jest da upravo takvi procesi bi se trebali odvijati. e sad, koliko dalje ćemo na taj način funkcionirati – i sveučilišna zajednica, udruge civilnog društva i Grad – je pitanje koje definitivno se treba promisliti. Nećemo biti nadobudni, ali treba definitivno oko bitnijih pitanja gdje su ljudi sami, naši sugrađani pokazali da su gorljivi prema toj temi – a to je Zvijezda, društveno kulturni centar, možda krenuti od tih većih stvari jer će se stvarati povjerenje prema lokalnoj vlasti.

MAJA PURGAR: Naravno, ali to je stvar odgoja publike. Za primjer ću vam reći da smo prošle godine proveli oko, ne znam napamet, 20-25 javnih savjetovanja na koje je došlo, mislim da na prste jedne ruke mogu nabrojati primjedbe. Ali samo zato što je to pitanje odgoja građana – što znate i sami – jest najteže. Jer u mnogim stvarima smo prolazili taj proces, naprimjer na pristupu informacijama, a sada kada je web pun svega, sad se to stišalo, ljudi ga koriste sve više i više. Sve to ima svoju školu i svoje “dječje bolesti”; sad imamo kao mehanizam javno savjetovanje, koje se naravno koristi ali koristi jako mala, sitna grupa koja to koristi kada im je interes, najčešće kada su u pitanju financije. Ali dobro – mi objavljujemo, objavljujemo, objavljujemo, forsiramo, forsiramo, forsiramo i to će doći na svoje. Kažem, žao mi je za tu radionicu za desnu obalu Korane, nije iz udruga došao gotovo nitko.

MANUELA KASUNIĆ: Čak niti sportskih?

MAJA PURGAR: Sportskih još i da, ali ostalih vrlo malo. Mislim da je to izuzetno atraktivan prostor, a bilo je pitanje gdje je bi kamp, gdje bi sportske terene. Ali vidite izostalo je…

MANUELA KASUNIĆ: Zašto mislite da je tome tako?

MAJA PURGAR: Pa smo ih opet radili, ponovili smo… Ponovili smo opet i nešto je bilo bolje ali bilo bi daleko bolje. Samo, to je proces, to je odgoj koji jednostavno mora ići…

MANUELA KASUNIĆ: Koliko Grad ima mogućnosti intervenirati u taj odgoj? Znači OK, postoji zakonska obaveza, ide javno savjetovanje na koje ne dođe nitko… Kako to poboljšati, da li postoji prostor za poboljšanje?

MAJA PURGAR: Pa to ide pomalo. Postoji, postoji, kako da ne. Jer štogod da uradimo i u štogod da ulažemo postoji, samo što je to sporo – jer kao što vi mislite da vas muči procedura, tako i nas muči procedura. Sad ćemo mi – karikirat ću – javno raspravljati o proračunu i umjesto da rasprava traje 30 dana, ona traje 15 jer je jednostavno nemoguće je razvući na 30 jer upute od strane države dolaze do zadnjeg časa, pa sve sabijete, i sve na brzinu, a tako se masu stvari donosi ili razgovara jer vrijeme ne dopušta. Mi pokušavamo, razgovaramo s vama – pogledajte do kud ste vi na neki način dogurali i koliko poznajete proceduru i administraciju i što se može ili ne može – to je to. Vi imate hrpu znanja, sjajni ste i fenomenalno radite, iskustva ćete prenijeti druigma. Pošto sam dugo u upravi, mogu reći da je to došlo dosta daleko, stvarno jest. Kažem, uvijek se može bolje i vi morate biti top kritičari jer jedino te kritika tjera da budeš bolji, gurati svoje i mi svoje i ipak se krećemo u dobrom smjeru.

(…)

MANUELA KASUNIĆ: Bitna je suradnja, ta međusobna suradnja i odgovornost; ako bilo tko od nas pojedinačno ima odgovornost za suradnju, mislim da se može raditi i na razvoju publike – koji se sada što više potencira na svim razinama, od natječaja do strategija različitih razina – tako da to jest dobar trag. Mogu reći da u Karlovcu, što KA-MATRIX i KAoperativa imaju iskustva – to je suradnja sa Gradskim muzejem Karlovac, sada započeta suradnja sa Gradskom knjižnicom. Naravno da nije uvijek sve idealno, ali dolaze neki novi ljudi, vidi se neki pomak gdje kroz tu međusobnu suradnju i razumijevanje tih mladih ljudi koji sada rade u tim ustanovama i nas sa druge strane ili iste strane, kako god hoćete, znači – to je najbitnije. Nije to više ni čest stav zašto građani ne dolaze – “aha, zato što u ustanovama su stari od 50-70 godina koji mlate po svom, s drgue strane udruge su neuki aktivisti koji ne žele slijediti nikakva pravila” – možemo se zavaravati koliko god hoćemo, ali to je situacija kako građani gledaju. Tek kada oni vide na nama, i mi jedni s drugima skužimo tko se nalazi s te druge strane ili iste strane, ostvaruje se prostor suradnje i tu se napreduje. Da li se to sada ostvaruje – iskustva mogu reći da da. Da li ima dugu povijest – nema, ali aktivizam s jedne i druge strane te odgovornost, što je Ivana Francisković Olrom i govorila. Nismo ekonomisti, ne gledamo ekonomske pokazatelje brojeva tisuća posjetitelja, nego kvaliteta suradnje i programa nam je mjerilo. Pogledat ćemo sada još jedan video.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=sTUWut7euRc

IVANA FRANCISKOVIĆ OLROM: Pa mislim da je film bio zaključna riječ. Svi smo pozvani biti odgovorni i biti aktivni, imamo pravo i mogućnost i to je alat koji možemo koristiti.

MANUELA KASUNIĆ: Hvala vam svima na sudjelovanju.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*