Aerodynamic

Proteklih mjeseci kroz hrvatske tiskovine provlači se zajednička tema – ruralizacija hrvatskih urbanih sredina. Pokušat ćemo odgovoriti na neka od pitanja.
Današnja je hrvatska zbilja takva da su pridjevi ruralan i urban počeli zamjenjivati značenje; gradovi sve više postaju ruralizirane sredine, dok se sličan proces u suprotnom pravcu nikako ne odvija. Dapače, ruralne sredine još se više ruraliziraju, nazaduju i zaostaju.

Potrebno je raščlaniti neke pojmove na manje skupine kako se ne bi povrijedilo ili uvrijedio nekoga, kao što se dogodilo u nekim drugim tiskovinama. Kad se piše o urbanome i ruralnome, zanimljiv je jedino onaj segment značenja tih dviju riječi koji se odnosi na onaj već spomenuti kulturni, socijalizirani i organizirani život sredine, ne nužno samo grada. Potom je interesantan mentalitet stanovništva koje obitava u jednom od ova dva osnovna oblika naselja. A iz te dvije sastavnice povlače se daljni, manji elementi koji ih čine: kulturna, estetska i ina ponuda, način razmišljanja ljudi, ukus, odnos prema baštini, i tako dalje, i tako bliže.

U avanturi razotkrivanja mogućih uzroka posvemašnje ruralizacije hrvatskih urbanih sredina, pri čemu se misli na katastrofalno srozavanje ukusa, kulturnih potreba i općenito rečeno kvalitete razmišljanja hrvatskog gradskog stanovništva najprije se postavlja razlika između modernog, urbanog pojedinca i njegovog pandana iz seoskih krajeva. Prvog karakteriziraju otvorenost i otuđenost, dva pomalo suprotstavljena pojma, no ta otvorenost nije ona prema ljudima, iako pojedinaca ima svakakvih, pa tako i ekstrovertiranijih, već je to otvorenost prema novome, otvorenost prema drugačijem, liberalnost u stavovima, prihvaćanje ideja koje su različite od onih koje ta jedinka gaji unutar svojeg moždanog kompleksa. Ta otvorenost proizlazi iz širine sadržaja koji se nude stanovnicima grada, prouzročena je višeznačnošću i višestranačju života u jednoj urbanoj zajednici. Otuđenost, predviđena još davnim romanima Franza Kafke, zato što se stanovnici grada silom prilika zatvaraju u sebe, svjesni da u velikoj količini ljudi koji obitavaju u gradu mora biti mnogo više pokvarenjaka nego na selu, gdje praktički svatko poznaje svakoga i o svakome se sve zna, što je u gradu iz objektivnih razloga nemoguće. Zbog toga nastaje nepovjerenje prema susjedu, čovjeku, slučajnom prolazniku, i tako je u gradu prirodnije za nekoga tko dobaci dvije-tri ljubazne riječi na ulici pomisliti da je tip manijak, ili pak pedofil ako iz dragosti pogladi dijete po glavi. Nadalje, u gradu je kulturna ponuda raznovrsnija, jača, publika sofisticiranija, intelektualnija, sklona razmišljanju, nasuprot isprazne jednostavne zabave koja se nudi u seoskim sredinama. Selo je nekakva suprotnost, osiromašeno kulturnom ponudom koja se često svodi na djelovanje jednog ili dva folkorna društva, nastupa amaterskih kazališnih skupinica, zborova i literarnih sekcija u sklopu osnovne škole, a ono što preostaje toliko malo ima veze s kulturom (odnosno uljudbom, kako se navodilo i prije prošlog režima; za referencu pogledaj prijevod Orwellove 1984.-op.a.) da uljudni ljudi o tome nemaju šta reći. Što se tiče otvorenosti novim sadržajima i razmišljanjima, evidentno je da je seoska sredina strogo konzervativna, a svako iskakanje pojedinih pripadnika zajednice iz zadanih konvencija poteže etiketiranje; kurva, preljubnica, raspuštenica. Za primjetiti je da su sve imenice ženskog roda, čime se zapravo daje do znanja kako je i žena u seoskoj sredini (nažalost: hrvatskoj sredini) svedena na onu dobro znanu njemačku maksimu drei K: Kinder, Kuche, Kirche, što će reći djeca, kuhinja i crkva. A opet je i posve na tom našem selu opravdano, ili javno poznato i prešućivano, kada muž maltretira ženu, te je još uvijek pravilo sklapanje brakova radi trudnoće, čak i ako partneri ustanove međusobnu nesnošljivost. Što opet proizlazi iz odgoja, koji opet proizlazi iz mentaliteta sredine. Što se tiče otuđenosti, ona je na selu u suvremenoj Hrvatskoj prisutna u jednom bastardiziranom obliku; naime, iako su ljudi otvoreni i srdačni, istom ih zanima sve o njihovim sumještanima, prvenstveno iz razloga uzdizanja vlastitog postojanja na račun ponizivanja drugih. Odgovor takvom ponašanju može se potražiti u nezadovoljstvu vlastitim postignućima, a možda je i to u krvi i mentalitetu, to zamaranje tuđim problemima, ogovaranje i guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Ono malo pojedinaca koje ima tu sreću izdići se iznad prosjeka seoske sredine u kojoj živi, odlazi u grad. Bilo iz materijalnih, bilo iz duhovnih potreba.

Hrvatska je u posljednjih desetak godina doživjela promjene. Od socijalističke republike u sastavu nesvrstane Jugoslavije postala je, kako se to često isticalo, samostalna i suverena država, s nanovo p(r)obuđenim nacionalnim identitetom koji se nije pojavio još od romantičarskih iliraca. Ne treba zaboraviti tu pribrojiti i agresiju zbog koje su stradali mnogi ljudi, ali i ekonomija najbogatije jugoslavenske republike. Na vlast su došli ljudi koji su iskoristili tu svijest o hrvatstvu, istinabog bili su na čelu države kad ju je trebalo obraniti, ali da su se tokom godina pretvorili u šovinističku lopovsku bagru, također je evidentno. Nadalje, kao što to lijepo piše Ante Tomić, prvi hrvatski predsjednik je u svoju viziju Hrvatske ukomponirao hrvatsku naivu i tamburice kao sastavne elemente baštine, a ne treba zaboraviti da su politička previranja na ovim prostorima uzrokovala i mnogobrojne prisilne migracije, koje nakon kraja sukoba postaju ekonomske, uzrokovane raspadom kooperacija i polaganom predajom seljaštva i agrara, što su problemi koji su po svojoj naravi toliko kompleksni da bi se već o njima mogao napisati jedna poduža studija. No, zaključak je lagan: ljudi se danas u Hrvatskoj sele iz sela u gradove trbuhom za kruhom. Ranija etnička čišćenja uzrokovala su da su u hrvatske gradove pristigli došljaci iz ruralnih krajeva. Zajedničko je za ove dvije pojave da su došljaci sa sobom donijeli svoj način života, umjesto da su se pokušali prilagoditi životu u gradu. Ovaj je proces zanimljiv i zapravo simptomatičan.

Pored toga, zahtjevnost prosječnog hrvatskog konzumenta kulturnih dobara strelimice pada. I dok u seoskim disko-klubovima i dalje svira glazba koja se slušala prije, s tom razlikom da u sadašnjosti tradicionalni izvođači zabavne glazbe gube na važnosti, a većina stanovništva lomi čaše i reže žile na srpske i bosanske narodnjake, što je opet interesantno jer se mnogi od njih busaju u prsa svojim hrvatstvom. Doduše, nije li i jedna od najžešćih nacionalnih budnica, “Čavoglave”, zamaskirani narodnjak, i ne pjeva li Thompson slične stvari haespeovcima? Dakako, pitanja su retorička. I ako su «zabavnjaci» spali na tako niske grane (a nije li sramota što je Jole jedna od najvećih nacionalnih pop-zvijezda?), onda nije ni čudo da su se zbog pomanjkanja zanimanja, ili čega li već, raspadaju svirački vrlo nabrijani, ali kreativno ograničeni rock-bendovi, no u jednoj zdravoj urbanoj kulturi prijeko potrebni kao možebitna opcija, također nije za čuditi ni što je nekakva alternativna scena sputana mnogim nedostacima. Da nije sve tako crno, pokazuje pojava velikog broja novih, mladih i dobrih bendova, otvaranja klubova u kojima se može svirati, ali i mršavog odaziva publike na slične sadržaje. Najtragičnije je da mnogi mladi ljudi potpadaju pod utjecaj dotičnih izvođača pa teenagerima Nižetić i enJoy postaju omiljeni pjevači. Nije čudno što je situacija takva kakva jest.

U jeku agresije na našu novokomponiranu zemlju svi su bili u problemima; roditelji su, umjesto da se bave djecom, bili prisiljeni opstajati, a djeca su pak u doba svog najžešćeg razdoblja razvoja ostajala emocionalno prikraćena, što je temelj za mnoge kasnije emocionalne nedostatke, pa čak i poremećaje. Pribroji li se tome teška ekonomsku situacija koja je nastala duhovitim eksperimentiranjem prošle vlasti, a koja se nažalost još održava zbog nekih neobjašnjivih poteza sadašnje, dobivamo vrlo mračnih deset godina odrastanja za mnoge mlade ljude. I nakon što se nezadovoljenom emocionalnom razvoju pridodaju sve teškoće koje su se događale posljednje desetljeće, u ovaj cušpajz se stavlja ranije spomenuta politika ‘obrazovanja’ naivom i tamburicama. Takozvano vraćanje hrvatskim korijenima, kao da netko doista misli da pravi Hrvati, recimo, ne znaju interpretirati kubističke portrete ili uživati u svirci električne gitare.

Mladi van Hrvatske žive neopterećeni prošlošću, emocionalno nedozreli zbog sasvim drugih razloga od mladih Hrvata, ali sigurno širih pogleda na svijet. Dok većina štedi za veliki automobil ili operaciju povećanja sisa ne zanimaju ih nekakva putovanja po Europi ili svijetu. Hrvatska je postala zemlja raslojenih ljudi; s jedne strane bogati, s druge nevjerojatno siromašni.

U tom je kontekstu sasvim jasno zašto se ljudi, prvenstveno mladi, odaju niskim, prizemnim užicima, zašto ih uveseljavaju jednostavni sadržaji čija je poanta razbijanje čaša ili plesanje po stolovima, zato ne bi trebalo čuditi što smisao svojih života ta i takva mladež traži u opskurnim, slaboumnim pjesmuljcima polunadarenih izvođača, koji su pak čisti klonovi vanjskih, bilo s jedne, ali češće s one druge strane. Sve podsjeća na Ameriku za vrijeme velike ekonomske depresije; nacija je bila u kolapsu, nezaposlenost ogromna, a ljudi ogorčeni i utučeni, ali su u kinima najbolje prolazili lepršavi mjuzikli i neobavezne komedije, čisto iz razloga što su se ljudi željeli osjećati bolje. Tako je i s Hrvatima, ljudi uz čašicu etanolnog pića i popularnog Jolu žele zaboraviti tmurnu sadašnjost. Prema tome, ispada da u ovdje priličan broj ljudi boluje od bljutavog eskapizma.

Osiromašenje dijela hrvatskog naroda koji je prije raspada Jugoslavije i sukoba u Hrvatskoj bio zainteresiran za kulturne sadržaje uzrokovao je pomanjkanje interesa za mnogočime; kino, kazalište, koncerti, kvalitetna suvremena, urbana zabava, sve to danas lagano izumire. Na selu pogotovo. Jedan svirački jako dobar bend, popularan u osamdesetima bila, danas jedva egzistira.. Filmove gotovo nitko ne gleda u kinu, već svi radije čekaju video ili televiziju. Širile se glasine o ukidanju Trećeg programa Hrvatskog radija, namijenjenog onim elitnim intelektualcima, kojih u svakoj zemlji pa tako i našoj ima malo, ali su potvrda i potreba jedne zdrave nacije, a kojima će izgleda biti uklonjena jedina mogućnost dobavljanja njima potrebnih zanimacija i informacija. Na kazalište nitko ne obraća pažnju. Osim ako se ne radi o nekim hitovima. Domaći filmovi su loši, u najbolju ruku ih se može okarakterizirati kao simpatične. Televizija pokušava održati tempo. Radijske stanice uopće ne treba komenirati. I sve to u metropoli, a kamoli ne uokolo. Preuzevši tržišnu ekonomiju, slijepo se povelo za njezinim polazištem, a to je da ponuda mora zadovoljiti potražnju. A budući da se zna što u sadašnjoj situaciji potražnja jest (Magazin, Severina, Mrak film i ostale katastrofe iz svijeta ‘popularne’ kulture), ponuda ide za njome principom inercije. Mediji ne nastoje podići svijest stanovništva na jedan viši nivo, već se prepuštaju potražnji. Uz opravdanje da ih nitko ne bi čitao, gledao, slušao, a ono malo različitoga propada ili biva proglašeno čudnim, elitističkim i jednostavno nepotrebnim.
Urbano hrvatsko stanovništvo, ono koje je u gradu rođeno, odraslo i bivalo odgojeno tako da može bez ikakvih skrupula prihvatiti sve prednosti, ali i nedostatke života u jednom takvom naselju, u današnjoj je Hrvatskoj potisnuto od strane pridošlica koji nameću svoj ukus, nedostatak smisla za estetsko, urbanizacija postoji samo na papiru ili u povezivanju različitih dijelova grada javnim prijevozom, dok je ona istinska urbanizacija trenutačno neprovediva, zato što se ta odvija prvenstveno u umovima. Problem leži u preodgoju novopridošlog stanovništva, koje mora naučiti da prihvati razmišljanja drugačija od svoga vlastitoga, umjesto da u njima vidi stalnu opasnost i prijetnju vlastitoj egzistenciji, potrebno je poučiti novonastale generacije građana, budućih mladih ljudi, ponuditi alternativu. Rješenje je u korijenu jednostavno: treba mijenjati način razmišljanja, jednako kao što se to činilo ranije, kad se iz urbanih osamdesetih došlo u devedesete u kojima su dominirali konzervativizam, nacionalizam, šovinizam i ljudska glupost. Da bi se promijenilo razmišljanje, potrebno je uložiti mnogo truda i napora, dobre volje i prije svega biti neviđeno ustrajan. Samo tako će se zaustaviti da se hrvatski gradovi pretvore u legla neukusa, kiča i pogubnih načina razmišljanja. U prenesenom smislu, trebamo postati aerodinamičniji.
Piše: Danilo Brozović

Tweet