Emil Jurcan: Memoari pripadnika generacije B.R.

Punta Christo Štinjan Pula partyMuzil, mjesto koje je oduvijek služilo vojnoj namjeni, napušten je nakon skoro 200 godina. Čitav poluotok, koji zatvara južnu stranu Pulskog zaljeva, za građane nikad nije postojao. Unatoč njegovoj veličini, planove za to područje već godinama izrađuje uski broj vladajućih pojedinaca.Pročitajte što o ovoj temi misli Emil Jurcan, jedan od članova “Građanske inicijative za Muzil” koja je stvorena s namjerom upoznavanja Muzila, njegova otvaranja i javnog korištenja te raspravljanja o njegovoj budućnosti. Inicijativu čine zainteresirani pojedinci, a ne grupe, udruge, institucije ni stranke. Nije im cilj sudjelovati u vlasti, nego u planiranju budućnosti Muzila.
Točno prije osam godina, 8. svibnja 2001. godine Ivan Jakovčić, tadašnji ministar za europske integracije, a sadašnji župan, izjavio je „Od Bala do Arene, a i Muzil moraju postati dio Brijuni resorta“. Iako je Jakovčićev koncept turističkog razvoja brijunskog priobalja godinu dana stariji ovo je datum kada se prvi put u javnosti spominje ime „Brijuni resort”, kasnije izmijenjeno u „Brijuni rivijera” (BR).

Kada je službeno započeo projekt BR imao sam 19 godina, upravo sam upisao fakultet daleko od Pule i nisam previše mislio o aktualnim događajima u mom rodnom gradu. U tih osam godina sam diplomirao, vratio se u Pulu i dočekao je, samo naizgled, u istom stanju. Retorika vlasti i dalje je nepromijenjeno ponavljala osam godina staru priču o BR-i, o najelitnijoj destinaciji na Mediteranu, o kraju nezaposlenosti u gradu, o luksuznim projektima koje će financirati svjetski ulagači… Tu nepromijenjenu i tvrdu retoriku „vječitih” vladara slušam već skoro trećinu svog života! U stvarnosti je grad stagnirao – dugo godina se nije investiralo u temeljnu infrastrukturu, građevine su postepeno propadale, a vojska je napustila sjeverni dio Pulskog zaljeva. Upravo je to područje – Katarina i Monumenti – postao simbol devastacije i pljačke u Puli. Događaji na tom području postali su argument vlastima da proglasi sve građane Pule lopovima, pljačkašima i vandalima.

Nitko nije spominjao tko je opljačkao Katarinu i Monumente, nitko nije nikada uhapšen, nitko ne zna tko je otvorio vrata vojarne i time omogućio pljačkanje, nitko ne zna tko je naredio da se straža s tog mjesta povuče. Jedino što se zna već osam godina je da se tamo mora razviti mega-marina za luksuzne jahte i elitno naselje vila. Ta ideja, kako kaže Ratomir Ivičić, direktor BR-e, „nema alternative”. Međutim alternativa, ona nevidljiva i nepriznata, već je zauzela Katarinu i Monumente. Ribari koji čekaju ribarsku luku već deset godina odlučili su zauzeti dio otoka za svoje potrebe, glazbeni festivali koji su godinama proganjani u središtu grada jer uznemiravaju noćnu tišinu odlučili su izvoditi svoje aktivnosti u dijelu Monumenta, građani kojima službene vlasti nikada nisu obezbijedile šetalište uz more i rivu odlučili su vikendom šetati po ovome, sada kataklističnom, prostoru. Njih, preko 500 proslavilo je ovogodišnji prvi maj upravo na Monumentima. Možda ova priča zvuči nadrealno, ali to je samo dio stvarnosti u gradu koji je osam godina zamrznut.

Zamrznut je idejom nekolicine pojedinaca koji uporno na ovom mjestu žele napraviti megalomanski turistički projekt BR. Suočeni s vlastitom nesposobnošću i raznim internim spletkama oni nisu uspjeli u osam godina poduzeti apsolutno ništa, ali i dalje uporno inzistiraju na svojoj realnosti kao jedinoj mogućoj. Takvim sljepilom ugrozili su život stanovnika grada koji su praktički postali taoci jedne sulude ideje čije si autorstvo pripisuje Ivan Jakovčić. Smatram da se tu krije odgovornost za devastaciju vojnih područja, a ne u građanima. Jer se na tom području, kao i na Muzilu koji se nedavno naizgled otvorio, moglo već ostvariti na tisuće stvari koje su ovom gradu potrebne, od komercijalnih do javnih, ali nije se dogodilo ništa osim devastacije jer vladajući ne daju. Ne žele dati, iako sami nisu sposobni učiniti ništa. Takav stav, stav BR-a devastirao je vojne zone!

Iako su Katarina i Monumenti postali simbol devastacije nemoguće je o njima govoriti kao izoliranom slučaju. Zamrznuto stanje u gradu koje je nametnula BR rezultiralo je propadanjem gotovo cijelog grada. U posljednje vrijeme je u Puli izgorjela osnovna škola Veli vrh, evakuirane su Glazbena škola i Pionirski dom zbog nestabilnosti konstrukcije, a katastrofalno stanje u pulskoj općoj bolnici prikazuje se u medijima na državnoj razini kako bi se dočarala propast hrvatskog zdravstvenog sustava.

Retorika BR-a proširila se i na tu problematiku, izvrćući činjenicu da je ta suluda ideja odgovorna za takvo stanje. Ivan Jakovčić misli suprotno kad tvrdi „Nova pulska bolnica financirat će se zaradom od BR-e”. Drugim riječima nikad. Jer građani su se već odavno pomirili sa činjenicom da od realizacije BR-e neće biti ništa, ali nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kada će nestati i sam projekt BR. Posljednje izjave njenog direktora Ivičića govore da „ima vremena” i da se vlastima „nigdje ne žuri”.

Ali generaciji BR se žuri! Generaciji koja već trećinu svog života sluša šuplje priče se itekako žuri! Jer je završila škole i fakultete, a u gradu ih nije čekao niti posao niti stanovi. Nije ih čekalo niti razumijevanje vladajućih političara jer nitko od njih ne razumije život i odrastanje generacije BR.

Još od najranijeg djetinjstva bio sam u susretu sa zauzetim vojnim objektima. Prvi susret dogodio se još sredinom 90-ih kada je moj prvi izlazak bio „MonteParadiso festival” u utvrdi Cassoni Vecchi. Tada je ta utvrda bila jedna od rijetkih svjetlih točka antifašizma u crnom Tuđmanovom režimu. Približno u isto vrijeme prvi puta sam ušao u bivšu vojarnu Rojc gdje su još boravile izbjeglice i prognanici. Kasnije je i taj objekt zauzet i u njemu sam proveo gotovo čitavu srednju školu, svirajući u grupi, slikajući na likovnim radionicama, sudjelujući na raznim koncertima i događanjima.

U takvom djetinjstvu naučio sam vrlo rano što je skvot, što je ilegalno zauzimanje napuštenih prostora i što je samoorganizacija. Svi ti ilegalni i polulegalni procesi su mi prirodni te mi stoga nije strano šetati Katarinom i Monumentima, ali niti po divlje izgrađenim dijelovima Pule koji liče na kvartove iz trećeg svijeta. Odgojen u takvom dereguliranom gradu nije mi niti strano raditi na crno kada nema posla, nije mi strano švercati se u autobusu jer je karta preskupa, ne uzrujavam se kada Grad poveća iznos komunalnog doprinosa jer ga ionako većina građana s opravdanjem ne plaća.

Tako je stasala generacija BR koju sada političari, kao i davne 2001. godine uvjeravaju da Pula mora postati najelitnija turistička destinacija na Mediteranu i da je to jedina alternativa. Oni nikako ne mogu shvatiti da generacija BR ne vidi u njima svoje zastupnike. U niti jednom od njih! Jer nitko od njih nije proživio trećinu života u zamrznutom gradu, gradu kojemu je svjesno – odlukom pojedinca – oduzeta legalna mogućnost razvoja. Na sreću samo legalna, jer grad je dovoljno složena društvena zajednica da može sama pronaći načina kako se razvijati, pa makar neslužbeno.

Stoga, kada mladi odbijaju izaći na izbore nije apolitičnost jer se generacija BR bavi drugačijom politikom, onom koja nema veze niti sa vlašću niti sa strankama, već je direktna i samoorganizirana. Ali političari, svojim nepriznavanjem nikakve alternative, kriminaliziraju i taj stav nazivajući ga „apatijom”. Tim činom su odradili sva polja kriminalizacije pripadnika generacije BR – kriminalizirali su ekonomiju pa se radi na crno, kriminalizirali su korištenje napuštenih prostora pa su ljudi tamo ilegalno i kriminalizirali su direktnu politiku pa su ljudi koji im ne vjeruju “apatični”. Projekt BR doživljavam samo kao simbol tog širokog procesa kriminalizacije, ne zbog toga što iz njega izviru sva zla već zbog toga što je ta ideja najviše obilježila ovu pulsku epohu.

Naravno da od političara ne tražim pomoć, nisam je nikada ni tražio. Želim im samo objasniti da će, bez obzira tko pobijedi na ovim izborima, morati odgovarati generaciji BR – generaciji bijesnih i razočaranih.

(preuzeto s facebook stranica grupe GRADJANSKE INICIJATIVE ZA MUZIL)

Više o ovoj temi saznajte: www.muzil.org.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*