filmski #33

piše: Dijana Robaš

Pusti vodu da miševi odu
je vrsta filma kakve inače nikad ne gledam, naime računalno animirani crtić. Priča je to o londonskom mišu koji živi kao kućni ljubimac dok ga jedna sabotaža ne potjera niz odvod u podzemni grad divljih i slobodnih miševa. Animacija je namjerno slična radovima genijalnog Nicka Parka, ali meni ovo ni u jednom trenutku nije ni do koljena Wallaceu i Gromitu. Film je vrlo očito rađen po dobitnoj formuli, ima za svakog ponešto, sve je profesionalno odrađeno i svaki detalj na mjestu, no cjelina djeluje uznemirujuće proračunato i isprazno. Kako volim Hugha Jackmana i Kate Winslet, a i pjevajući puževi su bili dobri, evo ipak 4.

Spiderman 3
je istodobno najambiciozniji i najneozbiljniji nastavak serijala o Čovjeku-pauku. Također je i najduži, no srećom je dovoljno raznolik i pun zbivanja da ne bude dosadan. Šaljiva braća Raimi scenarij su obogatila ispadima debilnog humora koji se izvrsno nadopunjava s ozbiljnim dramskim scenama (recimo scena plesa), a ni akcijskim dijelovima nema se što prigovoriti. Za pohvalu je i ustrajno izbjegavanje crno-bijele karakterizacije likova pa tako negativci nisu u potpunosti negativni, a i Spajki ima svoje mračne trenutke čak i bez pomoći crne tvari iz svemira. Gluma štima kao i uvijek i sve je na mjestu. Odličan, bravo.

Teška vremena
su film koji bi mi totalno prošao ispod radara da u njemu ne glumi sve mi zabavniji Christian Bale. Riječ je o neobičnoj kriminalističkoj drami, ne uvijek lakoj ni ugodnoj za gledanje, u kojoj dvojica tipova dva sata bauljaju naokolo i ponašaju se kao zadnji idioti dok im putešestvija ne završi u suzama i krvi. Iako je film pomalo izvještačen, između redaka se daju iščitati i neke vrlo intrigantne poruke. Bale glumata kao sumanut (što on, čini se meni, i jest), no njegov partner Freddy Rodriguez imao je puno težu ulogu i svoj je posao obavio izvrsno. Sve u svemu, ne sasvim uspio film, ali dovoljno dobar da zasluži preporuku.

Alpha Dog
je fina i sočna komadina filma koja se temelji na istinitom događaju, a u središtu priče su razmaženi i nasilni američki tinejdžeri. Apsurdna priča o otmici i ubojstvu sirotog klinca čiji brat duguje lovu lokalnom dileru, a kojem dani koje provodi kao talac igrom slučaja postanu najbolje razdoblje u životu, ima pristup koji je mnoge opravdano podsjetio na notornog Larryja Clarka, ali imam dojam da je Nick Cassavetes malo suptilniji, suosjećajniji i manje eksploataciji sklon autor. Filmom dominira niz mladih, talentiranih i vrlo zgodnih glumaca te je čak i Justin Timberlake, na moje golemo iznenađenje, ostvario sjajnu ulogu. Gledati!

Tišina
je, štono se kaže, zanimljiv promašaj i da je snimljena prije kojih 50 godina, danas bi vjerojatno bila camp klasik. Priča o gluhonijemoj curi čiji dolazak u naizgled uzornu obitelj udomitelja pokrene lavinu skandaloznih otkrića klimavo je sročena i puna nelogičnosti, a neuspjeli pokušaji šokantnih obrata mogu izazvati samo kolutanje očima ili smijeh. Glumci su, srećom, svi jako dobri i trude se izvući što mogu iz te glupe kaše, a osobito su se izmučile „gluhonijema“ Camilla Belle i navijačica/kučka/žrtva Elisha Cuthbert. Tu je i Shawn Ashmore, specijalist za uloge frikova opsjednutih vlastitim om. Ljubitelji kiča i campa – svakako gledati.

U milosti oceana
je nekovrsni nastavak filma „Pučina straha“, nešto lošiji, no svejedno zanimljiv. Umjesto dva lika koji plutaju u moru sami samcati ovdje ih je čak šest, a njihova pasivnost i nesposobnost da međusobno surađuju ne bi li se popeli na jahtu koja im cijelo vrijeme pliva pred nosom zna povremeno biti iritantna. Imam i zamjerku glede kraja, koji bi bio bolji da se desio nekih pola minute ranije; da ne kvarim preveč, dovoljno je reći da je od samog početka prilično jasno tko će se izvući živ. No, uza sve prigovore, zbog generalne gledljivosti filma evo trojka.

Domaćin
je vrsni južnokorejski horor-drama-triler itd. o čudovištu koje živi ispod mosta i svako toliko izađe da bi pojelo koju desetinu nesretnih građana. Film Joon-ho Bonga pun je simbolike i oštre političke kritike, a žanrove miješa takvom brzinom i lakoćom da se tu ponekad teško snaći. Ima tu krvavice, fascinantno režirane akcije, teorija zavjere, dirljivih i osjećajnih scena, priglupog humora s ljudima koji padaju, a osnovna priča čak vuče i na bajku. Iako je mjestimice prenatrpan i previše toga pokušava reći odjednom, a razbacani komadići ne uklapaju se uvijek u potpunosti, u cjelini je riječ o vraški impresivnom filmu koji je čak i meni, totalnom tudumu za istočnoazijsku kinematografiju, bio iznenađujuće pitak i razumljiv.

Disturbia je posve dobar trilerčić koji je ideju ukrao iz Hitchcockova „Prozora u dvorište“, ali je srećom i sasvim pametno i inventivno nadogradio pa su sad akteri filma vrlo moderni tinejdžeri koji koriste sve moguće zgodne spravice ne bi li susjeda, za kojeg sumnjaju da je ubojica, uhvatili na djelu. Film D.J. Carusoa (režirao izvrsni film noir „Krv i sol“) kvalitetan je proizvod od glave do repa, a osobito su dobri glavni glumci, simpatični voajer Shia LaBeouf i zastrašujući David Morse. Kraj je, doduše, malo antiklimaktičan, ali to je u takvim filmovima uobičajena i već očekivana pojava. Sve u svemu, ništa što već nismo vidjeli, ali zgodno i zabavno. Tri i pol.

Frankenstein
nije milijunta verzija romana Mary Shelley, već televizijski hororac iz 2004., pilot-film za nikad snimljenu seriju o potomku slavnog doktora koji od ljudskog otpada stvara vojsku opasnih bića ne bi li dosegao savršenstvo, dok mu je na tragu par umornih i nezainteresiranih detektiva. Film popunjen internacionalnom glumačkom ekipom sav je jako stylish, videospotovski ušminkan, lišen humora, pompozan i namrgođen kao da ima nešto bogzna kako važno za poručiti, a inače dobri glumci Adam Goldberg i Parker Posey uopće ne funkcioniraju u ulogama detektiva. Sve skupa zamorno, nemaštovito i neduhovito. Dva.

Fontana života
je stilizirana melodrama o ljubavi većoj od života koja izgleda prekrasno, ali je, bojim se, u dubini stvari šuplja i besmislena. Autor Darren Aronofsky vrlo je ambiciozno zamislio priču o čovjeku koji uz pomoć čudesnog majanskog drveta preživljava tisućljeće, posvećujući život spašavanju voljene žene. Ili je to priča o reinkarnaciji i paralelnim svemirima? Što sve to zapravo znači? S pozitivne strane, film nije dugačak i ne davi, a i estetski je dotjeran pa se može odmoriti oko. S najpozitivnije strane, tu su Hugh Jackman i Rachel Weisz, čiju ljepotu i sjajnu glumu ne mogu dovoljno nahvaliti. Preporučljivo za ljubitelje artističkog kiča.

Tri mušketira i Četiri mušketira
nisu novi filmovi, ali činjenica da ih se netko u ovim krajevima konačno sjetio objaviti na DVD-u i jeftino prodavati na kioscima mora se zabilježiti jer je riječ o klasičnim remek-djelima koja su danas iz meni posve nerazumljivih razloga pala u zaborav. Dva filma Richarda Lestera (prvotno zamišljena kao jedan vrlo dugački film pa poslije rasporena po pola) imaju sve što čovjek uopće poželjeti može, i to u ogromnim količinama: scene mačevanja su nešto najbolje ikad, romantika cvate i urote se kuju na sve strane, nema glumca koji nije fantastičan, kostimi i scenografija perfektni, humora na pretek… A sve skupa prožeto nečuvenim cinizmom. Mušketiri su totalni antiheroji, strana za koju se bore jednako kriva kao i ona protiv koje se bore, dame u nevolji su trapave kokoši bez trunke gracioznosti, a dvoboji više nalikuju tučnjavi pijanaca koji se jedva drže na nogama. Ako se čini da dvije prethodne rečenice proturječe jedna drugoj, to je samo privid jer „Mušketiri“ funkcioniraju iz kojeg god kuta gledali, uspijevajući istodobno biti i „straightforward“ pustolovna saga i neobuzdano parodiranje iste. Preporučam cijelom svijetu gledanje u komadu, u obliku skoro-pa-četverosatnog maratona. Najizvrsnije!

But were rash love female dye neck use for rolled a buy just face can is 35 to.