Gig report: Thrash Fest Classics 2011

Nu-metal, Emo metal, simfo metal, In flames metal, govno metal.. jednom rječju – cendravi ili pussy metal. To jamačno nije žanr koji voli naš doktor za hard and heavy – Dimče Dimitrovski. Zato je uživao na zagrebačkom izdanju Thrash Fest Classics 2011…

Numetal – pe***ri, thrash metal NISTE – sje***i!

Vele ljudi koji se kuže da lošu pivu možeš prepoznat po after-taste-u koji ostaje u ustima nakon što ju popiješ. Zato mi je valjda uvijek nakon ovih naših teretnih domaćih pivica uvijek nekako kiselo, bljakavo.. A valjda bi isto tako nakon dobrih pivi trebao ostati ugodan, bogat okus, nepce nadražene od ugode, a osjetilni pupoljci u cvatu (možda bi ponekad trebalo investirati 10-20 kn za malu pivu pa probat?).
Zadnje javljanje niže potpisanog za Plan.et opisalo je jedno takvo iskustvo s lošom pivom; gorkasto/kiseo okus u ustima koji ostao nakon zagrebačkog nastupa švedskih In Flames. Em sam se doma vratio s puno pitanja, em se nisam Bog zna kako dobro proveo, em su nakon objavljivanja fanovi In Flamesa u komentarima osuli drvlje i kamenje na mene zbog nedovoljnog poznavanja benda. Isti oni koji misle da se na metal koncertima moraju palit upaljači i mahati rukama. Sve u svemu malo sam izgubio vjeru u metal, blago rečeno.
Nakon te bljutave “karlovačke” iz plastične čaše, ishlapile i bez mjehurića, dojam je mogao popraviti neki proizvod iz – recimo – Plzena, Bavarske, Belgije, Irske, u finoj krigli ili visokoj orošenoj čaši. Ma, dovraga, i ona britanska pinta bila bi dobra.
Upravo smo to i dobili s jučerašnjim Thrashfestom, iako su zemlje proizvodnje bile SAD, Brazil, Australija i Njemačka. Možda sve te zemlje i ne rade vrhunsko pivo, ali što se old school thrash metala tiče, tu nema spora. Ako se izuzme “velika četvorka” bendovi koje smo gledali u Boogaloo-u bez sumnje predstavljaju vrh svjetske thrash scene sa sredine i kraja ’80-ih. Popunjena dvorana potvrđuje da je ovo bio događaj koji se nije smio propustiti.

Na početku osvrta, moram se odmah ispričati svima što ovdje nećete čitati o nastupima australskih Mortal Sin i američkih Heathen; treba poraditi na kulturi ranijeg dolaženja na koncerte, a to nam na ovim prostorima fali. Organizatori se sve više drže dogovorene satnice, pa će to doći prirodno kako će rasti broj bendova na koje se zakasni. Po riječima malobrojnih koji su pogledali ova dva benda, nastupi su bili odlični. Čak i hardcore fanovi Heathen kažu da su bili odlični. Možda neki drugi put…

Thrash till death

Zato smo na Destruction stigli na vrijeme i to s velikim očekivanjima. Zadnjih tjedana najčešće plejani album u mom novom Alpineu, a bogami i doma, upravo je njihov ovogodišnji Day of Reckoning. Zbog toga sam od cijele postave na ovom Thrash Classics baš njih očekivao s najvećim zanimanjem. Pogotovo jer su još svježa sjećanja na onaj koncert s Kreator u Močvari na kojem se nisu baš proslavili, makar i ne svojom krivicom – bendovi jednostavno moraju imati adekvatne uvjete. Boogaloo, za razliku od Močvare, ima uvjete za dostojnu produkciju kakvu grupe kalibra Destruction zahtjevaju, a stari germanski majstori to znaju iskoristiti. Bez milosti, old school dojč thrash u vrhunskom izdanju. Legendarni Schmier i omaleni Sifringer nisu se umorili u skoro 30 godina drgljanja, a od lani im se pridružio vrhunski bubnjar koji je sve to povezao preciznim petardiranjem. Frajer se preziva Dramowicz – naravno da dobro bubnja. S takvim prezimenom s čim se uopće u životu mogao baviti? Uglavnom, odsvirali su set najbitnijih stvari s Infernal Overkill i Eternal Devastation, Bestial Invasion, Mad Butcher i druge hitove. Vrhunskih 45 minuta. Ko nije bio nek žali. Ko je bio zna o čemu pričam.

Iza njih na scenu se, suprotno očekivanju, penje Sepultura. I suprotno mom očekivanju – rastura. Beneath the Remains i odmah iza toga War for Territory – koliko se moglo vidjeti svi prisutni pali su na dupe. Kako je rekao jedan stari znalac iz susjedne prijateljske Slovenije – znaš po čemu vidiš da je nešto dobro? Kad ti se digne kosa, k*** i po tijelu pileća koža! Izgledao sam ko ošurena kokoš u tom trenutku. Još da se barem kroz glavu stalno ne vuče nezaobilazno “eh-da-su-tu-max-i-njegov-brat-igor-također” pitanje… crni vokalist Derrick nije mi nikad legao, kao ni velikom broju fanova. On je korektan i sve to, ali nema ni karizmu, ni sceničnost, ni poteze kojim bi opravdao svoje mjesto u ekipi. Ipak je Maxu dovoljno reći – Boooom! i masa krene. Ovaj to nažalost nema. Ali ima novi bubnjar, mlađahni Casagrande koji je, opet u skladu s prezimenom, grandiozno izmlatio kože. Veliko pojačanje za ovu Sepulturu, nema sumnje da će s njim lakše zadržati status koji se pomalo počeo urušavati sa sve većim uspjehom Cavellera Conspiracy i SoulFlya. No, Refuse/Resist, Dead Embrionic Cells i Arise su toliki hitovi da bi rulja podivljala i da ih izvode Leteći Odred ili Vatra, a kamoli Sepultura, bez obzira na članove. Još kad se na Kaiowas na stageu pridruže bubnjari iz svih bendova s turneje – baš veselo. Neki su prigovorili zašto se nisu svirali i neki noviji hitovi, ali ako je već bio dogovor da se sviraju samo prve 3 ploče, onda nema osnove za pritužbe. Uvijek ima prostora za to na samostalnim koncertima. Dapače, može na godinu opet Sepultura, molim lijepo?

Toxic Waltz u ritmu Exodusa

Festival trešerije zaključili su kalifornijski veterani Exodus. Uvijek pri vrhu, nikad na vrhu – bend koji na ovim prostorima nikad nije stvorio ozbiljniju bazu fanova, ali je uvijek dobivao respekt koji kao pioniri ove glazbe zaslužuju. Ovim premijernim nastupom u Hrvatskoj pokazali su da su neopravdano podcijenjeni – ovo je bio thrash metal iz udžbenika. Jednostavno, to je je to. Šredanje, seckanje, riljanje – zovite to kako hoćete, ovi ljudi – točnije gitarist Gary Holt, patentirali su taj način sviranja još prije nego je Kirk Hammet znanje odnio sa sobom u Metallicu. I 32 godine kasnije to rade jednako dobro! Odsvirali su glavne stvari sa svoje prve tri ploče; Piranha, Lessons in violence, Metal Command, Bonded by Blood… Rob Dukes pravi je frontmen, zna svoj posao, kao i cijeli bend uostalom. Skužila je to i zagrebačka publika, pa je raspoloženje raslo cijelo vrijeme. Pravi kaos priredili su na kraju s vjerojatno najvećim hitom – Toxic Waltz; kompletan floor zahvatio je circle mosh pit, pa zid smrti i sve te ludorije koje su izgleda kod nas konačno potpuno prihvaćene. Nećemo sada opet ulaziti u diskusije o amerikanizaciji, ovome i onome – ovo je izgledalo super. Mikser tela od zida do zida i beskompromisno udaranje iz razglasa. Kako narod kaže – that’s what metal is all about! A ja bih dodao i – that’s what InFlames, nu-metal, Tarja kitakoukonjen i neznam-ni-ja-ko-sve-ne – is not. Kad je Thrash Fest Classics 2012.? (organizatorima dva palca ‘n two horns up – op.ur.)

Thrash Fest Classic 2011 galerija

Tweet