Linux u škole!

Piše: Radoslav Dejanović
Dok se istraga u MZOŠ usmjerava prema ugovorima vezanim uz SAP i nabavku računala, nitko u sumnju ne dovodi ugovor o korištenju Microsoftovih alata u svim tijelima državne uprave, što je – posebice u uvjetima sve zategnutijeg državnog remena – na mnogim radnim mjestima bacanje novca kroz prozor.

Čini se kako hrvatsko školstvo ne pati samo od sve jačeg uplitanja pseudoznanstvenih i antiznanstvenih utjecaja; Jutarnji donosi vijest o istrazi u vezi sa potpisivanjem štetnih ugovora za poslove informatizacije škola i fakulteta.

Ove dvije stvari zapravo su odvojene: informatizacija ustanove nema, ili barem ne bi trebala imati nikakve veze sa nastavom informatike u školama, no one su ipak, barem indirektno povezane u ključnom segmentu: favoriziranju tvrtke Microsoft.

Čemu ćemo učiti djecu u školama, ako ne Microsoftu?

I dok se istraga u MZOŠ usmjerava prema ugovorima vezanim uz SAP i nabavku računala, bez sumnje poslovima od velike financijske važnosti, nitko u sumnju ne dovodi ugovor o korištenju Microsoftovih alata u svim tijelima državne uprave, što je – posebice u uvjetima sve zategnutijeg državnog remena – na mnogim radnim mjestima bacanje novca kroz prozor.

Gdje je poveznica između škola i javne uprave? Upravo u tom načinu razmišljanja: što ćemo koristiti na radnom mjestu, ako ne Microsoft? Dakle, čemu ćemo učiti djecu u školama, ako ne Microsoftu?

Udžbenici informatike zbog toga najčešće obrađuju samo i isključivo proizvode te tvrtke, kao da drugi proizvodi niti ne postoje. Autori će se s pravom pozvati na činjenicu da velika većina tvrtki koristi iste te proizvode, pa je logično djecu učiti korištenju tih istih proizvoda.

Dresura u službi kapitala

No, ova priča (i sve njoj slične) ima jak protuargument. Takav način razmišljanja upućuje na činjenicu da obrazovanje više nije obrazovanje u stvarnom smislu te riječi, već dresura u službi kapitala. Umjesto da se djecu uči principima rada na računalu, umjesto da ih se uči razumjevanju stvari koje rade i možda ponajvažnije – da ih se osposobi naučene stvari kreativno primjenjivati u heterogenom okruženju – klince se uči na koju ikonicu u kojoj traci točno određene verzije softvera točno određenog proizvođača softvera valja kliknuti kako bi uspješno riješili zadatak. A što je to nego dresura?

Uvesti Linux (i drugi slobodni softver) u škole bilo bi ljekovito i za učenike i za učitelje, pa i za samo školstvo. Pritom naglasak nije na besplatnosti softvera (što može biti značajan financijski teret roditeljima, zar zaista mislite da svatko može svojem djetetu priuštiti Photoshop ili je dovoljno beskrupulozan da ga ide piratizirati), koliko na ukazivanju o različitosti.

Djecu valja naučiti da svijet nije jednoznačan, da ga u budućnosti ne očekuje Microsoft Word taj-i-taj (a on će ionako biti zastario kad klinci izađu iz škole, pa će se mladi radnici ionako morati re-dresirati na novu verziju), već jedan šaroliki svijet sa malo jednoznačnih odgovora; škola treba učenika pripremiti na sučeljavanje sa različitošću, sa problemima koje će trebati riješiti korištenjem mozga, a ne klikanjem po točno definiranim sličicama specifične verzije softvera točno određenog proizvođača.

Na natjecanjima alati o kojima ne piše u udžbenicima

Zato je i Macintoshima itekako mjesto u našim školama. Jer, zamislite – postoje i u Hrvatskoj tvrtke koje ekskluzivno koriste Macintoshe, baš kao što (nećete vjerovati) postoje i tvrtke koje sve rade pod Linuxom. Što može u takvim tvrtkama učiniti mladi radnik izdresiran da klikće u programu kojeg ovi ne koriste?

Krajnji apsurd priče je činjenica da se informatičke olimpijade odvijaju na Linux računalima. Kako će nastavnik pripremiti svoje klince na natjecanje ako mu je dozvoljeno samo korištenje Microsoftovih proizvoda? Entuzijazmom, naravno, jer se na natjecanjima koriste alati o kojima ne piše baš ništa u niti jednom udžbeniku informatike. Pa i u takvim uvjetima postižemo zaista dobre rezultate. Rezultati završe na Dnevniku, kod Predsjednika, svi vole naše mlade nadarene genijalce.

Genijalci su u to uložili mnogo truda, i to najčešće u potpunosti mimo odobrenog nastavnog programa. Zašto ih tako volimo koristiti kao primjer uspješnosti istog tog nastavnog programa koji je upravo načinjen da im uguši kreativnu misao?

Pozitivan primjer

No, ima i pozitivnih primjera. Ne bih rekao kako su oni došli iz mudrih glava u Ministarstvu, već je to rezultat činjenice da se slobodni softver više ne može (osim namjerno) zanemarivati. Jedan fantastičan primjer, lasta koja možda čini proljeće, jest Informatika za gimnazije, u izdanju Pro-mila. Riječ je o prvom udžbeniku koji slobodni softver ne spominje tek uzgredno, kao neki čudan kuriozitet, već vrlo detaljno, sa slikama i objašnjenjima, paralelno demonstrira rad u Windowsima i Linuxu, kao i korištenje grafičkog programa GIMP, te (u maloj mjeri) rad sa OpenOffice skupom uredskih alata.

Usudio bih se reći kako je ovo dosad neviđen korak u izdavaštvu školskih udžbenika – paralelno prikazan rad sa dva operacijska sustava (pa neka klinci biraju). Tek jedna stvar sprječava ovaj udžbenik u ostvarivanju didaktičkog e-savršenstva: nedostatak priče o Mac OS X-u.

Još intrigantnije, ovaj udžbenik ne opisuje Photoshop, već GIMP – slobodni softver, program dovoljno moćan da zadovolji sve potrebe korisnika amatera, a pritom besplatan i dostupan za sve tri velike platforme, te nekoliko manjih.

Očito je kako se – može. Potrebno je samo širom otvoriti oči i ponekad malo zaplivati protiv struje.

Kad ne bude za plaće…

Iskreno, nisam očekivao kako bi inicijativa za većim korištenjem slobodnog softvera krenula od izdavača prema Ministarstvu, ali valjda je vrijeme za promjene toliko prezrelo da je stvar morala izaći na bilo koju stranu; tako se dogodilo da nakladnik bude suvremeniji od nadležnog ministarstva i zapravo radi njegov posao; teško će biti izračunati koliko će novca uštedjeti škole i roditelji samo time što svojem školarcu neće morati kupiti Photoshop, već će umjesto njega koristiti slobodan (i besplatan) GIMP.

Ministarstvo će se pritom baviti velikim pričama o velikim ugovorima i velikim informatičkim sustavima, povremeno će doći u novine zbog neuspješnog odupiranja najezdi pseudoznanstvenih gluparija u škole i – o slobodnom softveru početi razmišljati u točno određenom trenutku: kad presuši kasica-prasica i kada ne bude niti za plaće, a kamoli za ozbiljnije stvari, pa će im ljutom mukom i slobodni softver postati drag. izvor: monitor. hr

Tweet