Online arhiva fanzina za doba izolacije

Engleski zine, što bi bilo zin u hrvatskom, naziv je za format samizdatske publikacije, koja se sastoji od originalnih ili prisvojenih tekstova i slika, u maloj nakladi, najčešće rezultat rada male grupe ljudi ili jedne osobe. Fanzine ili fanzin, daleko je poznatija inačica zina – komad gotovo časopisnog tipa, koji je najčešće neslužbena publikacija koju stvaraju entuzijasti, odnosno fanovi određenog kulturnog fenomena, npr. glazbeni fanovi ili književni fanovi. Iako standardna definicija fanzina obično obuhvaća shvaćanje da fanzini nastaju kao izraz užitka, tj. da ih netko proizvodi zbog osobnog užitka u toj subkulturi i da podijeli svoj užitak s drugima, fanzini su bili nešto daleko više.

Izvori iz kojeg su nastali fanzini kao forma su raznoliki. S jedne strane, odraz su tradicije samizdat, amaterskog novinarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. S druge strane, jedan od bitnih izvora fanzina je DIY (do-it-yourself) kultura i filozofija 20. stoljeća, tj. osobito ona poslijeratnog doba u Europi i SAD-u – a koja se razvila u vezi s Arts and Crafts pokretom u Ujedinjenom Kraljevstvu viktorijanskog 19. stoljeća. Pa ipak, fanzini nisu ili samozadržani u svojoj kulturi i izolirani; štoviše, umjetnički pokreti poput dadaizma, nadrealizma, situacionizma i drugih imali su veliki utjecaj na estetiku i politiku svakodnevnih i običnih fanzina.

Kako god bilo i koliko god duga bila njihova povijest, fanzini su vrlo brzo postali značajan način komunikacije za različite supkulture. Zanimljivo je upravo to koliko su se fanzini širili iz supkulture u supkulturu. Prvi fanzini vezani su uz časopise znanstvene fantastike, pa seriju Star Trek pa horor književnost. Autori poput Frederika Pohla ili Isaaca Asimova svojevremeno su izrađivali i čitali fanzine, a prvi put u svojem izdanju kao ćelavi antagonist Superman se pojavio u fanzinu Science Fiction iz 1933. 1960ih godina, fanzini su s nekoliko autora prešli na rock scenu, a 1970ih godina fanzini su prešli na punk scenu, koja je bila na čelu kolone zin-produkcije.

Štoviše, fanzini su postali ključan element širenja punka u zemlje izvan Engleske i Amerike sa svojim redovnim izvještajima o različitim gradskim ili regionalnim scenama, supkulturama i bendovima, prikazima i izvještajima o koncertima i pločama, intervjuima s bendovima, pismima i reklamama za oglašivače. Punk je postao temeljni nositelj fanzinske scene otada.

Devedesete su vidjele novu scenu fanzina, i to iz spoja DIY punk stavova sa američkim feminizmom trećeg vala, u kojem je riot grrrl pokret koristio zine kao metodu podizanja svijesti i komuniciranja stavova. Ovi feministički i aktivistički zini oslanjali su se na dugu tradiciju ženske kontrakulturalne komunikacije kroz npr. spomenare i pisma čitateljica u zdravstvenim časopisima, omogućavajući ženama da razmjenjuju stavove i ideje koji inače ne bi bili objavljeni u standardnim muškim medijima.

Međutim, početkom 2000ih, fanzini su upali u žrvanj kapitalizma i komercijalizacije, s mnogim multinacionalnim kompanijama koje su počele prisvajati i prodavati fanzine i DIY kulturu i dijelom pomogli stvoriti komercijaliziran hipster lifestyle.

Odbijajući neke ustanovljene konvencija profesionalnog dizajna i izdavačkih kuća i oslanjajući se na samo-distribuciju, tj. na alternativne načine proizvodnje i distribucije, fanzini su osobito naglašavali osobnu vezu između stvaratelja i čitača. Najčešće, cirkulirajući u malom broju, fanzini su pretvarali zamišljene zajednice u stvarne, utjelovljene zajednice, omogučavajući bilo kome da javno artikulira svoje stavove. No unatoč tome što je većina fanzina imala malu cirkulaciju, neki poput Straight to Hell gay aktivista Boyda McDonalda imali su nakladu i od 20.000 komada.

Pa ipak, srednje i kasne 1990te i 2000te su označile i neku prekretnicu. Fanzini su do tada proizvođeni većinom fotokopiranjem (xerox-ice) ili printanjem, pri čemu je svaki napredak u području te tehnologije značio napredak u brzini i količini zina koju su se mogli proizvesti. No, sredinom 1990tih s usponom kućnog interneta opao je i interes za fanzine, s obzirom da su privatne web stranice mogle služiti istu ulogu i svrhu. Zinovi su se pretvorili u webzine, mada je hardcore zin scena bila skeptična prema onima koji su prešli na Internet budući da su koristili „pre-made“ tipografiju i layout. Forumi pa društveni mediji, blogovi pa vlogovi zamijenili su fanzine.

No ipak, Internet je omogućio stvaranje arhiva zinova. I u ovo doba epidemije kada ne možemo u Infoshopu zajedno raditi fanzine, sakupili smo nekoliko linkova na online baze fanzina.

CORPUSDELICTI: New Anarchist Review #1. https://issuu.com/planetmagazin/docs/corpusdelicti_01

1985. godine, u Karlovcu objavljen je – kako tvrdi – prvi broj prvog karlovačkog punk/anarho zina – Corpusdelicti: New Anarchit Review, kao „pokušaj da se napravi nešto na gotovo nepostojećoj sceni“., a koji se prodavao za 100 dinara.

Duke University Sallie Binham Centar za žensku povijest i kulturu – https://library.duke.edu/rubenstein/findingdb/zines/

Zbirka ima preko 4000 feministički zinova.

Solidarity! Revolutionary Center and Radical Library – https://archive.org/details/solidarityrevolutionarycenter&tab=about

Zbirka revolucionarnog centra i radikalne knjižnice fanzina o permafrostu, urbanoj gerili, ekologiji, feminističkim manifestima, tečajevima ženske samoobrane, stencil art, umjetničkim pokretima, pravima životinja…

alt.ZINES – http://altzines.tripod.com/

1992. godine Jerod Pore i Edward Vielmetti pokrenuli su usernet newsgrupu o zinovima, koja sada ima više od 26.000 objava.

ZINEWIKI – http://www.zinewiki.com/

Nakon što je 2001. godine nastala Wikipedija, gotovo u odgovor 2006. godine nastala je stranica ZineWiki, „open-source“ virtualna enciklopedija posvećena zinovima i nezavisnim medijima.

***

Ovaj tekst nastao je u sklopu programa Moment kulture Infoshopa Karlovac. Infoshop Karlovac vodi KA-MATRIX – Udruga za društveni razvoj. Program sufinancira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Tweet