PLANet magazin

piše: Nikke Knatterton
Rasraft četvrtu godinu zaredom otvara hrvatsku festivalsku sezonu.
Nakon cjelodnevne potrage za šatorom (hvala svima, ali nije mi trebao) konačno smo krenuli na put. Kako ćemo do Slunja?? Stopom naravno. Krećemo prst je u zraku! Je, sve je puno slovenskih Bosanaca koji ne staju već trube plavuši i markantnom brkatom mladiću. Tek što smo otvorili vino (jer ko će normalan žedan stopat?) staje automobil s pitanjem “Do Sunja?” Osmjeh na načim licima je bio dovoljan odgovor.

Pošto smo na Rastoke stigli po mraku odabrali smo osvjetljeniju stranu kampa koja je s desne strane Korane. Mali susjed Punx iz Daruvara nam je ljubazno ponudio da nam složi šator pošto smo se mi izgubili u klinovima šipkama… Krećemo na Fest!

Where the Fuck is Festival?
Kaže neki lik: – Prođeš most, prva desno i onda se sam drži ljeve strane i tam si. Da, ok, hvala… Slunj nije velik grad ali su organizatori barem mogli postaviti neke putokaze (kamp, festival, utrka….) no nema veze, otišli smo “prva desno poslje mosta , držali se ljeve strane” i došli do ulaza.

Minus prvi – nepostojanje jednodnevne karte
Upad je 140 kuna, ne postoji jednodnevna karta, morate kupiti za oba dana. Pitam lika na ulazu koliko je jednodnevna ulaznica – Paaa, sutra će bit’ druga cijena. A zašto nema jednodnevnih ulaznica neznam, ja prodajem samo karte.

Na samom ulazu smo spazili Ujedinjene karlovačke i slunjske jake snage MUP-a koje su budnim okom pazile da se netko slučajno ne bi previše “zabavio”.

Večernji stage: Dubstep, tu su štedjeli na svemu, od rasvjete do razglasa, rasvjete gotovo da uopće nije bilo, jedan projektorčić, razglas slabašan i mješa se zvuk sa soundset halom. Kad god bi došao na ovaj stage bilo bi stotinjak ljudi.

Soundset stage: tehnjara, tehnjara, tehnjara i skroz neloša tehnjara. Nije me bilo baš previše na ovome stageu, moram priznati navraćao bi ali ne predugo.

Tuborg Greeen Beat stage iliti rock stage: Taman smo došli na Hladno pivo koje je otvorilo koncert Supermenom nakon kojeg je uslijedilo sivilo “novokomponovanih” hitova za široke mase koji su ih svrstali u mojim očima u bend nalik Letećem odredu. Trening za umiranje i Nevolim te jedini od oldschool hitova zbog kojih smo voljeli ovaj bend. Za razliku od HP-a pravu štalu napravio je Kawasaki 3p koji je digao masu svojim veselim ritmovima i nadasve energičnom svirkom. Nakon Kawasakija usljedili su Paddy’s allstars, kvalitetan band koji svira irske tradicionalne pjesme u punk izvedbi, na kojima je na žalost ostalo svega 10 ljudi što ih uopće nije spriječilo da profesionalno odrade nastup. Drugi minus koji moram spomenuti je užasno loš razglas s trostrukom jekom.

Dan Drugi
Nakon cjelodnevnog zabavljanja u kampu krenusmo na fest oko 23:00. Na Rock stageu taman počinje Ajs Nigrutin. Wow, plejada malogrđanskog rap-a diže mase, vulgarnost,ekavica i srbizmi mame osmjehe na lica publike, svi “igraju”na hardkor hiphop beatove dok Ajzak tvrdi da bi svi mi da nas Bekam jebe u čmar i u pi*ku. Ajzak je možda ovakav ‘li onakav ‘al ga baš zato ljudi vole.  Sve u svemu zabava na razini.
Počinje St!llness počinje i iritantni zvuk najave opće opasnosti i ne staje i trubi on tako minutu i pol, počinje neko iritantno političko ska/reggae/hiphop/punk preseravanje.
Bježim na Večernji stage (Dubstep). Tamo opet šačica od stotinjak ljudi ali polagano se puni. Valjda je ljudima isto dopizdio St!llness. OK plesna glazba, a ove večeri se malo manje čuje tehnjara iz susjedne hale.

U pauzi prije Gustafa Cile – Cigo one man band, “skida” Buđav lebac, Ramba Amadeusas i Jedna te isto/Evribadi dens nau. Lik je legenda, ali ipak za ulicu, ne za stage.
Gustafi otvaraju sa ‘Sanjati ćemo žuto’ nastavljaju s hitovima i jednostavno nitko nije ostao ravnodušan. Nakon Gustafa na stage izlazi Cile, a ja bježim na Vecernji dubstep i rastajem se od festivala.

Zamenarimo li loš razglas i onaj kreč na podu hala od kojeg su svi bili bijeli do koljena, te da ne postoji jednodnevna karta može se reći da je unatoč nevelikom posjetu ovo vrlo dobar festival. Pozitiva…