Sonja Švec Španjol: “Borba s vjetrenjačama nije razlog za odustajanje”

Sonja Švec Španjol (Zagreb, 1983.) diplomirana je povjesničarka umjetnosti, slovakistica i muzeologinja, a od 2013. godine djeluje kao nezavisna kustosica i likovna kritičarka. Osnivačica i autorica web portala o umjetnosti PerceiveArt.com, suradnica je različitih časopisa i portala posvećenih umjetnosti. Od 2015. godine stručna je suradnica i članica Stručnog savjeta galerije Laval Nugent, a od 2016. godine predsjednica Umjetničkog savjeta i izbornica ZILIK-a. U posljednjih šest godina kurirala je i otvorila više od 130 izložbi.

Razgovarali smo sa Sonjom Švec Španjol o njezinom radu tijekom mjera zaštite i sprječavanja zaraze COVID-19, stanju umjetničke scene i njezinim aktualnim projektima.

 

Mnogi u Karlovcu Vas poznaju s otvorenja brojnih likovnih izložbi kao kustosicu tih izložbi. Međutim, za naše čitatelje koji možda ne znaju da ste nezavisna kustosica ili ne znaju što to znači, možete li opisati kako izgleda Vaš profesionalni život? Koja su sve područja vašeg rada?

Život nezavisne kustosice u mom slučaju izgleda vrlo dinamično, jer uvijek radim na nekoliko projekata paralelno. Iz godine u godinu povećava se broj angažmana – izložbi i projekata na kojima radim, pa je dobra organizacija izuzetno važna. Ako radite kao nezavisni kustos – opseg poslova je vrlo individualan – odnosno ovisi o tome koliko ste voljni toga preuzeti na sebe. Meni je najbitnije da svaki posao bude obavljen maksimalno profesionalno i na zadovoljstvo svih uključenih strana pa preuzmem na sebe puno toga – od odlaska u atelje, razgovora s umjetnicima, odabira radova za izložbu, likovnog postava, pisanja predgovora, promocije izložbe ili projekta u medijima, fotografiranja na otvorenju, slanja press informacija u medije nakon otvorenja…

Osim toga izbornica sam ZILIK-a, kolonije koja je dugogodišnja tradicija u Karlovcu pa je siječanj uvijek rezerviran za ZILIK u Centru za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor i svake godine nastojim obogatiti i proširiti sadržaje koje pripremamo za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi kao i za svu djecu koja nam se pridruže na likovnim radionicama. Kao članica nekoliko umjetničkih savjeta sudjelujem u žiriranju godišnjih natječaja za izlaganje, povremeno i sama pišem i predlažem umjetničke projekte koje realiziram u suradnji s udrugama ili muzejima i galerijama, te već sedam godina vodim portal www.PerceiveArt.com koji sam pokrenula jer sam uvidjela da je prostor za likovnu kritiku, predstavljanje i promociju likovne umjetnosti u medijima značajno sužen, te sam htjela kreirati portal koji bi bio namijenjen isključivo likovnoj umjetnosti. Sama ga uređujem, vodim i pišem tekstove za njega već sedam godina.

 

Između ostalog, sudjelujete / vodite Facebook stranicu “Art ćakula”. Možete li nam opisati ovaj projekt?

Art ćakula je odličan online projekt koji je pokrenula riječka likovna umjetnica Ivana Egić koja živi u Švedskoj. Sa željom širenja iskustava i kontakata pozvala je umjetnike i ljude koji djeluju u području umjetnosti na video razgovor preko ZOOM platforme gdje nas se na prvom druženju okupilo 10-ak iz zemlje i inozemstva. Na prvom druženju smo se upoznali i razmijenili iskustva i ideje, te nam se druženje toliko svidjelo da smo ga odlučili ponoviti.

Definirali smo Art ćakulu kao virtualno umjetničko druženje umjetnika s područja Hrvatske i regije u ovim čudnim vremenima kada su sve izložbe i umjetnički događaji otkazani. Art ćakula je predviđena kao druženje gdje se međusobno možemo malo bolje upoznati, podijeliti naša životna iskustva, stvoriti nove, ali i obnoviti stare kontakte. Nakon dva ZOOM druženja koja su objedinila sveukupno oko 20-ak umjetnika odlučili smo kreirati i grupu i Facebook stranicu Art ćakula na kojoj sada prezentiramo umjetnike i njihovo djelovanje (s kratkom biografijom, fotografijama radova, linkovima na web stranice), a prošlu subotu smo po prvi put održali i tematsku konferenciju na kojoj su dvije umjetnice obradile temu mogućnosti izlaganja, prezentacije i prodaje umjetnina u gradovima tj. zemljama u kojima žive. Tako nam je Sandra Radić Parać predstavila mogućnosti djelovanja u Berlinu gdje živi posljednjih šest godina, a Dora Vukičević nam je predstavila mogućnosti djelovanja u Švedskoj. Nakon toga su svi uključeni imali mogućnost postavljanja pitanja, a sažetke izlaganja s korisnim linkovima za daljnje informacije objavili smo u grupi i na FB stranici Art ćakule. Po prvi put smo i snimile ZOOM konferenciju te će ona uskoro biti dostupna na Youtube kanalu Art ćakula, a link ćemo podijeliti i na FB stranici Art ćakula. Sa svakim novim druženjem mreža umjetnika i kustosa se širi i vjerujem da se možemo međusobno potaknuti na neka nova stvaranja, umjetničke projekte, akcije i sklopiti neke nove umjetničke suradnje. Druženja se odvijaju svaku subotu s početkom u 18.30 sati i dužina ovisi o broju sudionika, aktualnim temama i interesu, a dobrodošli su svi likovni – vizualni umjetnici, kustosi, galeristi, likovni kritičari.

 

Biti nezavisna kustosica čini se kao vrlo prekaran posao. Na koji način su mjere sprječavanja širenja pandemije COVID-19 utjecale na vaš posao?

Uf, jako. Naime, ove godine sam trebala imati najviše izložbi do sada, njih ukupno 35. Kada su uvedene mjere zabrane okupljanja zbog pandemije sve je preko noći doslovce stalo. Otvorila sam jednu izložbu u ožujku nakon čega su mjere stupile na snagu i otkazane su mi preostale tri izložbe koje sam još trebala otvoriti tijekom ožujka, te tri izložbe u travnju i pet izložbi u svibnju. Kako su sve izložbe otkazane, tako nisu ni isplaćeni honorari, jer se ugovor obično potpisuje na samom otvorenju izložbe ili nekoliko dana kasnije i tek onda idu isplate. Većina galerija i muzeja je ostala bez financija koje su im dodijeljene te su bile primorane ili u potpunosti otkazati projekte ili ih prebaciti na iduću godinu. Još se jedino nadamo da će možda druga polovica godine biti realizirana prema rasporedu i to naravno isključivo ukoliko se ne dogodi drugi val korona virusa kako neki prognoziraju. Naime, kako otvorenja izložbi podrazumijevaju okupljanje većeg broja ljudi pretpostavka je da ćemo mi zadnji doći na red, zajedno s održavanjem koncerata, kazališnih predstava i kino projekcija. Neke galerije i muzeji su se već otvorili, ali i dalje ne smiju imati službena otvorenja izložbi, što je velik udarac, jer svi znamo da najviše posjetitelja dođe upravo na otvorenje kada imaju jedinstvenu priliku i upoznati umjetnika, umjetnicu ili grupu autora koji izlažu.

Galerije su se otvorile u prvom valu Vladinih mjera “popuštanja” nužnih mjera ograničavanja javnih okupljanja i društvenih, sportskih i kulturnih događanja. Međutim, u razdoblju dok su galerije bile zatvorene, sudjelovali ste u postavljanju online izložba. Možete li nam opisati proces postavljanja izložbi u digitalnom prostoru? Koliko se razlikuje od postavljanja izložbe u fizičkom prostoru? Razlikuje li se? Koje su reakcije?

Proces organiziranja online izložbi otvorio je posve novo područje za sve nas. Naime, digitalni sadržaji su uvijek bili tek popratni sadržaj, jer su se izložbe bazirale na realnom, neposrednom iskustvu i direktnoj komunikaciji između likovnog djela i posjetitelja, ponekad posredstvom kustosa (stručna vodstva kroz izložbu) ili komunikacijom posjetitelja i umjetnika. Sada smo sve to trebali prebaciti u virtualni prostor i pritom zadržati interes publike. Ništa ne može zamijeniti direktni doživljaj umjetničkog djela u stvarnom prostoru, ali maksimalno smo se potrudili da na kreativan i zanimljiv način prezentiramo izložbe online.

Bilo je nekoliko različitih varijanti kako realizirati online izložbu – od postavljanja izložbe u realnom prostoru galerije koja bi se potom snimila kamerom uz par uvodnih riječi umjetnika/ice i kustosa o izložbi, preko bazičnog postavljanja predgovora izložbe i fotografija radova na web stranicu ustanove, pa sve do kreativnijih inačica od kojih bi svakako istaknula nezaboravno iskustvo snimanja online samostalne izložbe Gorane Težak pod nazivom “Nokturno” u organizaciji Galerije Idealni grad. Naime, Gorana Težak je izuzetno kreativna osoba i htjela je da izađemo iz ustaljenih okvira i njezinu izložbu prezentiramo na posve novi način što sam objeručke prihvatila i u konačnici smo dobili odličan video koji je istu večer kada je objavljen pogledalo preko tristo ljudi, a u tjedan dana preko 800 gledatelja. Mislim da je to, uz puno pozitivnih komentara, najveća potvrda da smo napravile odličan posao. Moram napomenuti da je Gorana i autorica scenarija i režije, a izložbu možete pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=GRe_ESaBdxo

 

Moram priznati da je otvaranje galerija i drugih kulturnih ustanova u prvom valu „popuštanja“ mjera, potez koji ima određenu komičnu crtu. Na neki način, kao da galerije i kulturne ustanove nisu toliko “opasne” za prenošenje zaraze jer ih ne posjećuje toliko ljudi. No, šalu na stranu, koja je uloga galerija i kulturnih ustanova? Koliko nam je kultura i zašto bitna u ovom razdoblju socijalnog distanciranja i samoizolacija?

Da, muzeji i galerije su službeno otvoreni, ali opet mnoge aktivnosti poput otvorenja izložbi, stručnih vodstva, predavanja, pedagoških i edukativnih radionica se ne mogu realizirati.
Koliko nam je kultura bitna u vrijeme socijalnog distanciranja i samoizolacije mislim da je najviše dokazala činjenica kako su se upravo umjetnici svih područja djelovanja – glazbenici, glumci, pisci, likovni umjetnici i ostali organizirali i ponudili niz besplatnih sadržaja online koje je javnost itekako konzumirala i bila zahvalna na tome – od prijenosa koncerata, kazališnih predstava, besplatnih dokumentaraca, serija i filmova, javnih čitanja poezije i proze, online izložbi…

Mislim da smo upravo u doba pandemije spoznali u kojem opsegu konzumiramo kulturno-umjetničke sadržaje u svakodnevnom životu i koliko su oni sastavni i nezaobilazni dio našeg života, a koji vrlo često uzimamo zdravo za gotovo.

 

U žiriju ste i za međunarodnu izložbu “EMAIL ART: Inner mobility”, udruge RADDAR koja upravo propituje ovu virtualnu dimenziju umjetnosti. Možete li nam predstaviti izložbu i koncept “mail art” koji je u njezinom središtu?

Splitski vizualni umjetnik Ante Kuštre idejni je začetnik međunarodne izložbe “EMAIL ART: Inner mobility”. On je ideju o izložbi predložio kolegama Branku Cerovcu, Božidaru Kesiću i meni te nas pozvao da sudjelujemo kao članovi žirija.

Naime, takozvana “poštanska umjetnost” nastala je 60-ih godina 20. stoljeća i podrazumijevala je slanje umjetničkih djela, crteža, skica i raznih bilješki prijateljima s ciljem da umjetnost zaživi izvan galerijskog prostora te koristi poštansku uslugu kao umjetnički element. Kako je kolega Branko Cerovac u natječaju istaknuo Mail art je od avangardnih i neoavangardnih, konceptualnih, fluxusovskih početaka poprimao različite oblike, varijante i načine poštanske korespondencije. Ante Kuštre je došao na odličnu ideju da mail art “moderniziramo” i pretvorimo u email art.

Pandemija COVID-19 kao vrijeme kada su ljudi prisilno izolirani i osamljeni pokazala se kao idealni trenutak da se umjetnici ponovno povežu i to putem emaila koji čini svakodnevnicu kao što se u prošlom stoljeću korespondencija odvijala putem razglednica, pisama, dopisnica i ostalih poštanskih usluga. Naglasak je naravno na umjetničkoj interpretaciji autora, email je danas kao pismo nekada, ljudi su u njemu otvoreniji, osobnijeg izričaja i kreativniji, te su pozvani da umjetnički interpretiraju svoju svakodnevnicu, da se izraze i povežu te umreže preko ovog projekta u vrijeme kada je izolacija postala stvarnost.

 

Koje su neke druge reakcije likovne scene na mjere sprječavanja zaraze? Kako umjetnike, prema Vašem iskustvu i komunikaciji s njima, pogađa ovo razdoblje?

Umjetnike užasno pogađa ovo razdoblje. Da, mnogi će reći da se njihova situacija nije značajno promijenila jer umjetnici i inače stvaraju u osami vlastitih ateljea, ali nemojmo zaboraviti da su i oni ostali bez svojih prihoda – otkazane su im izložbe, likovne radionice, rezidencije, te druge umjetničke aktivnosti, događanja i gostovanja. Mnogi zbog zabrane putovanja nisu mogli u svoje ateljee. Mnogi su u potresu u Zagrebu ostali bez svojih domova, ujedno i radnih prostora, te su se morali pobrinuti za osnovnu egzistenciju, a umjetnost je stavljena na čekanje. Osim financijskog gubitka, bez sumnje je ovo razdoblje i psihički utjecalo na mnoge umjetnike. Neki su izlaz pronašli upravo u kontinuiranom radu te su nastala djela koja se direktno referiraju na izolaciju ili potres, neki su pobjegli u druge teme, a neki su naišli pred zid i nisu u mogućnosti stvarati dok su opterećeni mnogim problemima koji su ih snašli u ovoj situaciji.

Teško je, a još je teže kada umjetnici svakodnevno čitaju natpise gdje ih nesenzibilizirana javnost proziva uhljebima i parazitima što je toliko daleko od istine da ne znam otkuda bih uopće počela. I smatram da tu primarnu odgovornost u posve krivoj percepciji uloge i značaja umjetnika u društvu nosi naša vlast – od Vlade, svih političara od kojih mnogi ne posjeduju ni osnovnu razinu kulturnog ponašanja, pa do ministara i posebice Ministarstva kulture, ali i Ministarstva znanosti i obrazovanja koje sustavno degradira umjetnički odgoj (likovna kultura, glazbeni odgoj) u strukturi obrazovanja, iako mnogi kontinuirano upozoravaju na štetnost smanjene satnice likovne kulture u školama.

 

Možda više od pandemije, osobito zagrebačku kulturnu scenu, pogodio je potres u ožujku ove godine. Zagreb je, možemo li se složiti, ipak epicentar hrvatske likovne scene općenito. Već ste spomenuli probleme s kojima su se suočili mnogobrojni umjetnici. Kakvo je stanje s galerijama?

Stanje je jako teško i ozbiljno. Mnogi muzeji su izuzetno stradali u potresu, navedimo samo Arheološki muzej, Prirodoslovni muzej, Muzej Mimara, Muzej za umjetnost i obrt… Oštećene su i zbirke i zgrade, a kako Grad i Vlada sporo donose odluke… bojim se da će sanacija štete i obnova dugo trajati, a realizacija dogovorenih projekata je također upitna upravo zato što je Zagreb pogođen dvostrukom nesrećom: pandemijom i potresom.

 

Kako komentirate odgovore Ministarstva kulture na ovu situaciju? Primjerice, na odluku o potpori samostalni umjetnicima?

Ministarstvo kulture uopće ne djeluje u vidu onoga za što je osnovano, a da bih podsjetila javnost na što mislim kopiram Misiju Ministarstva kulture s njihove službene web stranice:
“Misija Ministarstva kulture jest osiguranje normativnih, organizacijskih, financijskih, materijalnih i drugih uvjeta za razvitak kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, sudjelovanje u kulturi, zaštitu i očuvanje kulturne baštine u Republici Hrvatskoj te predstavljanje hrvatske kulture u Europi i svijetu i podupiranje svestrane međunarodne kulturne suradnje.”

Kada je nastupila pandemija COVID-19 Ministarstvo kulture nije reagiralo niti bilo što poduzelo za umjetnike sve dok nekoliko etabliranih javnih ličnosti iz područja kazališta i glume nije putem medija ukazalo da su umjetnici prvi koji su pogođeni ovom pandemijom i koji su preko noći ostali bez prihoda. I što je onda Ministarstvo kulture učinilo? Pozvalo je strukovne udruge da im se jave sa sugestijama što i kako učiniti? Pa recite vi meni tko je tu lud? Resorno ministarstvo traži savjete od strukovnih udruga, jer nema pojma što učiniti?

I onda nakon što su neko vrijeme prikupljali mišljenja došli su do skandalozne odluke da će umjetnike financijski diskriminirati i podijeliti u dva financijska razreda te prosuditi našu vrijednost, doprinos i gubitak na temelju zarade u prošloj godini? Mislim da ništa zornije od tog postupka ne ukazuje kako Ministarstvo kulture nema pojma kako umjetnici djeluju i funkcioniraju. Poslodavcima su isplaćene potpore i to svima jednak iznos neovisno o tome kolike su plaće radnika, jedino su umjetnici opet degradirani i diskriminirani… Da ne kažem da je Ministarstvo i nakon te sramotne podjele imalo obraza mijenjati svoje odluke, pa nakon što su objavili “rezultate” tko će dobiti potporu, kao da smo se prijavili na neki natječaj i bili nagrađeni i kažnjeni prema zaslugama, onda više nije stajala odluka da ćemo svi dobiti potporu za sva tri mjeseca, već je došlo do promjene utoliko da će se po financijskom ključu određivati koliko novaca i u koliko etapa će potpora biti isplaćena umjetnicima koji su se prijavili. Da ne pričamo i o aferi objave privatnih podataka pri objavi rezultata o dodijeljenim financijama, greška za koju bi svaka privatna tvrtka dobila masnu financijsku kaznu, ali ne i Ministarstvo…

 

Kakvo vam se čini da je stanje kulturne, posebice umjetničke (likovne) scene u ovim okolnostima? Možemo li govoriti o „šteti“ (naravno, ne samo financijske naravi) i, ako da, kolika je, kako će se scena oporaviti, koliko dugo će se oporavljati?

Scena će se užasno dugo oporavljati… Sredstva koja su muzeji i galerije dobili za godišnje programe u puno slučajeva su oduzeta i prenamijenjena, koncerti se još dugo neće moći održavati, a upitno je i što će biti s kazalištima i kino dvoranama. Muzeji i galerije su se otvorili, ali i inače kultura i umjetnost su odavno degradirani i marginalizirani u Hrvatskoj, te dobivaju najmanje financijskih sredstava iz državnog proračuna, a sve se bojim što će tek sada biti kada nastupi kriza, jer pitanje konzumacije umjetnosti i kulture nije egzistencijalno pitanje, nije nam nužno poput hrane i vode za preživljavanje, ali za kvalitetu života i duhovni i mentalni mir i bogatstvo je itekako prijeko potrebna.

Mislim da je ključni problem to što se nitko ne bori za našu umjetnost od ljudi zaduženih za njegovanje i razvoj (od Vlade pa do Ministarstva kulture), već sve ostaje na samim umjetnicima i borbenim pojedincima, a to onda često završava kao borba s vjetrenjačama. Dok se mentalni sklop cijele zemlje ne promijeni, teško da će nam biti bolje. No, to i dalje nije razlog za odustajanje.

 

Sonju Švec Španjol, njezin rad i njezine suradnike možete pratiti na portalu PerceiveArt, FB stranici PerceiveArt, FB stranici Art Ćakule i FB stranici ZILIK.

 

***

Ovaj tekst nastao je u sklopu programa Infoshopa Karlovac. Infoshop Karlovac vodi KA-MATRIX – Udruga za društveni razvoj. Program Infoshopa Karlovac sufinancira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*