Tomislav Hršak: “Previše spomenika, a premalo skulptura”

KA-MATRIX u okviru programa Nova kultura_Hibridni grad 019. organizira izložbu Suzbijenost u nejasnoći mladog zagrebačkog autora Tomislava Hršaka. Radi se o kombinaciji video site-specific instalacije i 3D rada koji prema autorovima riječima nije gotov, još uvijek je u nastajanju, i povremeno se mijenja. Koncept Video-reljefa razrađuje i nadopunjava posljednje tri godine mapirajući trenutke koji naknadno odražavaju određenu poziciju i stanje u kojem se nalazi. Izložbu je organizirana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Karlovca i Karlovačke županije i pomoć Dječjeg doma Vladimir Nazor – galerija ZILIK.
Povodom otvorenja izložbe donosimo intervju s autorom!



Medijski interes za tvoj rad možda je bio najintenzivniji kada si oblikovao spomenik Dini Dvorniku, koji je postavljen u tematskom parku rock glazbe u dvorištu Beertije u Hatzovoj u Zagrebu. Predstavlja li neokrunjeni kralj funka u intenzivno crvenoj boji svojeg prepoznatljivog odijela bitan moment i/ili prekretnica u tvojem radu?

T.H.: Spomenik Dini Dvorniku jako mi je drag projekt i počašćen sam što sam baš ja imao priliku realizirati skulpturu nekog toliko posebnog kao što je Dvornik. Istina je da je medijski interes svega vezanoga za spomenik, pa tako i mene kao i autora bio ogroman. Nisam to nikako očekivao, no nakon što je puštena vijest o postavljanju spomenika Dvornika, krenuli su pozivi novinara. Mislim da nema novina, televizije i portala koji nije objavio tu vijest i za koji nisam dao intervju. Otvorenje spomenika bilo je 29.9.2017. (2 dana nakon što sam diplomirao), a interes za spomenik, pa tako i za mene nastavio se je kroz cijelu 2018. godinu, (a i u ovome intervjuu prva pitanja vezana su za taj rad!). Jako puno ljudi mi se je javilo povodom tog događaja; srednja škola u koju sam išao me je stavila u kuću slavnih i bio je neki prilog u njihovim školskim novinama. Također, spomenik je završio na naslovnici časopisa Hrvatsko zagorje u kojem je također bio veliki intervju o mom radu (iako su oni na naslovnicu htjeli staviti sami spomenik, ja sam si malo dao oduška, pa sam im poslao skicu spomenika u glini, uz koju sam još složio neke igračke – na kraju su tako i odštampali)… Sve u svemu jako mi je drago što sam radio Dvornika (dok ovo pišem, svira na radiju!) i ponosan sam na to. Zapravo, cijeli taj period mi je bio super, još sam bio na Akademiji, pisao diplomski, radio još jedan projekt paralelno i napravio spomenik velikoj faci (za 5 dana). Ne znam hoću li ikad više s nekim radom postići toliku medijsku pažnju – sumnjam – no drago mi je što se je sve tako poklopilo i da puno me ljudi zna kao: “Ti si onaj što je radio Dvornika”.

Čini mi se da je tada, kada je postavljen spomenik Dvorniku, izostala kritička recepcija i osvrt na samu skulpturu kao umjetnički rad, premda su mediji svesrdno podržali spomenik legendarnom kralju funka. Općenito, kao da izostaje kritička recepcija na suvremene mlade umjetnike ali i da im nisu otvoreni prostori za predstavljanje svojeg stvaralaštva?
T.H.: Istina, u svim tim prilozima novinari su se hvatali za lik i djelo Dine Dvornika, te mene kao autora, dok je sama skulptura, ostala samo to: skulptura, tu i tamo bi me netko pitao od kojeg je materijala i zašto crvena boja. Na neki kritički osvrt nisam naišao, no pošto sam kip napravio na Akademiji, imao sam prilike pitati svoje profesore iz struke što misle o skulpturi. Vidjeli su ju tek na kraju procesa, i svi su mi dali odlične komentare, što mi puno znači. Zasigurno izostaje interesa za predstavljanje izložbi / djela ne samo mlađih, nego i općenito. Znam to dobro jer sam u rujnu 2018. godine imao samostalnu izložbu u Meštrovićevom paviljonu (što je po meni i za mene velika stvar), a o izložbi nije bio objavljen ni jedan članak. (Kasnije je izašao tekst u Konturi i to s krivom fotografijom izložbe). Ulogu tu imaju i galerije koje na svoju redovnu mailing listu pošalju pozivnicu, i tu njihov posao završava. Nekako mi se sve više čini da to ima veze s time s kime se tko druži!

Situacija oko spomeničke plastike danas je zanimljiva. S jedne strane imamo reafirmaciju socijalističke modernističke spomeničke plastike iz Jugoslavije. U nekim svojim radovima adresirao si i angažirao klasike jugoslavenske socijalističke plastike poput Augustinčićevog “Nošenja ranjenika” u radu “Ustaše-partizani” iz 2017. godine. Koji je bio moment interesa ili moment nastanka rada?
T.H.:Taj rad napravio sam kao „zadatak“. Naime na likovnoj Akademiji – na nastavničkom odsjeku, gdje sam studirao, svake se godine održava manifestacija Cash & Carry, gdje mogu doći posjetitelji i kupiti radove studenata. Zadatak od profesorice bio je napraviti intervencije oko same zgrade Akademije, a kako je zgrada prvenstveno izgrađena kao atelier Antuna Augustinčića, postoji nekoliko njegovi skulptura među kojima je i „Nošenje ranjenika“. Ispred skulpture postavio sam TV, na kojem sam pustio snimku sjednice Hrvatskog sabora gdje se u 2017. godini između zastupnika vodi žestoka rasprava o Ustašama i Partizanima, te čiji su roditelji bili pripadnici koje skupine. Time sam htio prikazati apsurdnost rasprave ljudi koji vode državu. U 2018. sam napravio rad „Špajza za spomenik“, koji se referira na spomenike (jugoslavenske socijalističke), bio je izložen na 13. trijenalu hrvatskog kiparstva.

S druge strane imamo “velike projekte” poput spomenika Tuđmanu na Vukovarskoj u Zagrebu, koji su veliki jer su skupi i vrlo prijeporni (u stručnim krugovima i u javnosti općenito). Čini se da potpuno prevladaju druge spomeničke projekte. S obzirom da si – kada te se googla – poznat po spomeniku Dini Dvorniku, kako komentiraš aktualnu spomeničku plastiku?
T.H.: Mislim da ima previše spomenika, a premalo skulptura!

Spomenik Dvorniku samo je dio tvojeg rada, koji obuhvaća više različitih medija. Kako bi opisao svoj rad? S obzirom da si završio studij kiparstva, no da stvaraš podjednako i u području plastičnog oblikovanja, ready-made, slikarstva, performansa i video instalacija, naznaka grafičkih tehnika pa i kombiniranja različitih medija, kako bi opisao svoje kretanje kroz te umjetničke medije?
T.H.: Svjestan sam toga da sam na neki način „obilježen“ Spomenikom Dine Dvornika, no to je tako. Bolje Dvornik nego Tuđman! Normalno je da kada umjetnik napravi nešto javno i kada je kao u mom slučaju to jako medijski eksponirano, onda će ljudi to i vidjeti i zapamtiti. Samim time umjetnik mora biti spreman i na kritike i na pohvale svoga rada. Spomenuo bih i primjer kipara Ivana Fijolića, mog profesora koji ima veliki opus skulptura, no svi ga znaju po spomeniku Bruce Leeiu. Takve stvari ljudi vole i one se prikazuju, dok na izložbu u dobrom slučaju dođe 40-50 ljudi. Diplomirao sam kiparstvo jer mi se je kod odabira smjera na diplomskome studiju najviše svidjelo i zbog mentora koji drži taj kolegij – Daniel Kovač. Smatram da u današnje vrijeme tj. još od Duchampa, a i prije ne bi trebalo odjeljivati medije, sve je to likovna, vizualna umjetnost. Meni je bitna ideja koju želim izrazit, ona ja ta Bit-Srž, a sami rad je samo produkt te ideje, tj. produkt ruku kojima upravlja taj isti mozak iz kojeg se je ta ideja rodila. A to u čemu će se rad realizirati – to je već drugi segment te ideje. Time nikako ne umanjujem bitnost odabira medija, materijala, pristupa radu jer je on također bitan, no u tom segmentu do izražaja više dolazi vještina, a vještina se može naučiti.

U svojem radu ujedno imaš i angažiranu crtu – primjerice instalacija Lampedusa, skulptura Podanici, Confusion ili serija Digitalni crteži. Koliko ti je društvena angažiranost – bilo da je ona društvena kritika, refleksija na društvo, sarkastični komentar koji gledatelj može uočiti u radu ili implicitno pitanje koje se pojavljuje mimo rada – relevantna u stvaranju?
T.H.: Kao sudionik društva u kojem živim, ne mogu ostati ravnodušan na neke situacije, pa onda kada me nešto zainterisira, onda to izrazim kroz neki rad. Seriju radova (najviše slika) radio sam na trećoj godini Akademije kada su tek bile naznake i počeci migracijske krize koja je kasnije nastupila i došla do Hrvatske, a početna nit vodilja i referenca bila mi je slika Theodore Gericaulta „Splav Meduze“ = LAMPEDUSA= otok na koji su se iskrcavali imigranti. Istina je i to da je pristup nekim temama sarkastičan (digitalni crteži), no u svakoj šali ima i nešto istine. Primjerice: imam kalup za reljef „poslije jebanja nema kajanja“, već sam ih oko 30 podijelio, ne mislivši uvijek na doslovnost teksta koji reljef prenosi, već na to da se trebamo preupitati o nekim svojim odlukama!

Na tragu ove angažiranosti, sudjelovao si u projektu uvođenja suvremene umjetnosti u prostor bolnice Rebro. Kako bi predstavio svoje sudjelovanje i friz koji je nastao? Jesi li dobio “povratne informacije” ili uspio saznati kako namjerna ili nenamjerna publika bolnice Rebro doživljava friz?
T.H.: Što se tiče Friza na Rebru, Anđelu Zanki i mene su profesor Tomislav Buntak, sadašnji dekan Akademije, te profesor Danko Friščić pozvali da napravimo skice, a zatim i izvedemo radove u bolnici. Skice za friz nastale su kao digitalni crteži na mobitelu, iste one koje se pojavljuju na Video-reljefu. Slikao sam 6 dana po 8 sati. Cijelo vrijeme rada prolazilo je pored mene stotine ljudi i nerijetko bi se zaustavili, kratko porazgovarali, bacili neki komentar. Komentari su bili pozitivni, ljudima se svidjelo to što sam napravio. Kasnije smo kolegica Anđela i ja dobili Rektorovu nagradu za taj projekt, a nazvali smo ga Bojom do zdravlja.

Rad Video-reljef, koji će biti postavljen u Ziliku u sklopu programa Nova kultura_Hibridni grad 019., tvoj je umjetnički projekt za kojeg kažeš da još uvijek nastaje i da se povremeno mijenja, a odabirom programa potenciraš dojam “rada u tijeku”. Opisuješ i da on funkcionira kao mapiranje trenutaka i stanja.
T.H.: Rad se je postepeno razvijao. Prvo sam neko vrijeme radio reljefe za koje su mi inspiracija bile narodne poslovice i/ili uzreke, npr: kopa drugom jamu, sam u nju padne; tko rano rani dvije sreće grabi; poslije jebanja nema kajanja. Reljefi su manjih dimenzija, radio sam ih kao „ilustracije“ spomenutih izreka koje su kad se bolje sagleda tako mudre i životne. Pošto sam cijelo vrijeme crtao na mobitelu i zapisivao misli, došao sam na ideju da spojim digitalno i materijalno. Trebalo mi je neko vrijeme i puno probi kako bih našao najbolji način realizacije rada. Kasnije sam unutar rada počeo ubacivati i ready-made predmete, te stavljati predmete-reljefe u suodnos. Kad sam pronašao način postava i montiranja rada, napravio sam nekoliko izložbi sa svugdje drukčijim postavom unutar istog načina funkciniranja rada. Rad se mijenja jer konstantno nastaju novi radovi, crteži i misli. Rad izvodim u PowerPoint programu jer je jako jednostavan, a ima sve potrebne akcije koje mi trebaju da bih ostvario rad. Također, taj program podsjeća na predavanja, iznošenja informacija-podataka, pa tako moje misli koje se pojavljuju na projekciji te crteži, postaju mapirani trenutci.

Elementi, sadržaj Video-reljefa nastaju zabilješkama na mobitelu. Rad time postaje jako zanimljiv jer, čini mi se, otvara promišljanje umjetničkog procesa.
T.H.: Svakodnevno provedem neko vrijeme u putovanju prema atelijeru ili nekoj drugoj destinaciji. Kako bih iskoristio to vrijeme crtam po mobitelu, pišem zabilješke. Puno misli jednostavno ode ako se ne zapišu. Kada trebam nešto obaviti sljedeći dan ili nešto kupiti, volim si to nacrtati, time vježbam crtež i stvaram si arhivu za nove Video-reljefe. Crtam svaki dan. U planu imam i jednu grafičku mapu nastalu od digitalnih crteža putem zabilješki na mobitelu. Mislim da bi i Picasso crtao na mobitelu da živi danas!

Čini mi se i da promišljanje umjetničkog procesa postaje još zanimljivije s obzirom da ne samo da radovi nastaju na karakterističan način, ne samo da se mijenjaju već i na to da se dinamično prilagođavaju u site specific instalaciju. Osobito jer svoj opis Video-reljefa započinješ riječima “Rad nije gotov”. Da li na ovaj način uopće možemo pričati o trenutku kada rad postaje gotov?
T.H.: Na jednoj od izložbi s tim radom, prijatelj mi je rekao: “Super ti je rad, pogledao sam ga pet puta”, na što sam ga upitao: “Kako znaš?”, aludirajući na to da rad nema određeni ni početak ni kraj. Mislim daj još neko vrijeme neće biti gotov, raste, razvija se..

Otvorenost radova, svojevrsna vremenska i prostorna neomeđenost, naglasak na neprestanom ili budućem razvijanju, mijenjanju i modeliranju radova može biti neka crta koja je prepoznatljiva u najnovijoj generaciji umjetnika. Primjerice, izložba/site-specific koncept (Ne)igra na sreću, autorica Bianke Garčević i Mie Maraković (grupa DVA) postavljena u Ziliku u sklopu programa Nova kultura_Hibridni grad 018., isto je imala tu otvorenost kao karakteristiku.
T.H.: Vrijeme u kojem živimo je brzo, protočno, privremeno. Vjerojatno je i to jedan od možda nesvjesnIh momenata u kojima se ocrtavaju odlike takvih radova. Uvijek su kada se sagleda povijest umjetnosti autori reagirali na moment življenja i tako stvarali.

Kako doživljavaš site-specific radove (instalacije, intervencije, koncepte i izložbe), odnosno pitanje site-specific stvaralaštva općenito? Kako doživljavaš proces umještanja svojeg rada u prostor? Općenito, koje je tvoje shvaćanje site-specific?
T.H.: Većina mojih izložbi, upravo je u tom karakteru. Takav tip pristupa izložbi je jedinstven i neponovljiv, na neki način umjetnik iskazuje i svoje poštovanje samome prostoru u kojem izlaže. Uvijek pristupam izložbi promišljajući kontekst galerije, tj. samog prostora, provodeći unutar njega svoju ideju. Na primjer, u galeriji Bačva u Meštrovićevom paviljonu napravio sam od 350 m2 platna referencu na „Zdenac života“, referirajući se pritom na samog autora i zgrade i skulpture. U kultnoj galeriji Šira, zatvorio sam pola galerije, a nemogućnost ulaska u drugi dio galerije sugerirala je na nemogućnost odgovora što je nakon Života? Poznajem ljude koji mjesecima u atelieru stvaraju slike, kipove te ih zatim na tjedan-dva postave u galeriju. Meni je site-specific draži.

U opisu rada pišeš i da poigravanje sa projekcijom i karakteristikama prostora dovodi u pitanje “činjenicu da kada projekcija nije upaljena, rad ne postoji”. Otvaranje tog paradoksa podsjeća na onaj o stablu u šumi i slušaću, odnosno ima li zvuka ako nema koga da ga čuje.
T.H.: „Ne postoji nešto što ne postoji“, kaže Goran Bare na početku svoje pjesme: „Pokreni se“. Video-reljef je takav rad gdje u suodnos ulazi Materijalno-reljefi i Digitalno-crteži. Bez jednog od toga rad je neostvaren, a prostor poprimi skroz drugi dojam

Koliko su za tebe novi mediji poput ovakvih site specific video instalacija kao što je Video-reljef otvoreni i podatni za prostor promišljanja nekih temeljnih postavki umjetnosti?
T.H.: Ovo je moja definicija Video-reljefa: “Video-reljef: Čestice svjetlosti – fotoni, koji od izvora svjetlosti, putuju prema zadanoj plohi-zidu, imaju određenu masu. U tom slučaju zid je podloga na kojoj se direktno modelira, a projicirane skice, crteži i natpisi postaju video-reljefi.” Pošto u Šuvakovićevom Pojmovniku suvremene umjetnost nisam mogao naći definiciju svoga rada, napravio sam svoju. Tako da mislim da su ovakvi prostori dosta poticajni za promišljanje

Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji je objavljen početkom ove godine sadržava niz nepovoljnih odredbi za profesionalne samostalne umjetnike kao i umjetničke strukovne udruge – odnosno uvodi prijetnju da velik broj samostalnih umjetnika izgubi svoj status i prava. Kako komentiraš?
T.H.: Baš sam se prije tjedan dana odnio prijavu u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, kako bi dobio pravo na plaćene doprinose. Rezultate ću znati tek na jesen. Oni sami rekli su mi da ne znaju što će biti s novim zakonima, te da su svi u neizvjesnosti. Mislim da do spomenutih prijedloga neće doći, ali neke promjene će se sigurno dogoditi. Očito je da je politici sve manje stalo do kulture, a stvaraoci te iste samo su joj uteg kojeg se žele riješiti. Po meni bi trebalo napraviti dobru reviziju članova i vidjeti tko uistinu što i da li radi?

O AUTORU IZLOŽBE
Tomislav Hršak rođen je 10. lipnja 1992. godine u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine. Dobitnik je Rektorove nagrade 2017. godine za projekt Bojom do zdravlja. Komisijskim odabirom najboljih radova u ak. godini. 2013. / 2014. izabran je njegov rad ready-made Kofer za Fundus ALU.
Autor je sljedećih radova u javnim prostorima: 2018., Raspelo, Crkva sv. Petra i Pavla, Velika Gorica; Tabernakul, Crkva sv. Petra i Pavla, Velika Gorica; 2017.; Skulptura Dino Dvornik, The beertija u Zagrebu; Friz, Klinički bolnički centar Zagreb.
Sudjelovao je na sljedećim grupnim izložbama (Izdvojeno): 2018.; 8. Zagorski likovni salon, Galerija grada Krapine, Krapina; 34. Salon mladih, Panoptikon, Dom HDLU (Meštrovićev paviljon), Zagreb; 2017.; IZ-U 3,Galerija Greta, Zagreb; 2016.; Kamen po kamen… Zagreb, Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb; 19. Minijature, Vršilnica, Zaprešić; Sarajevska zima INFINITY, Galerija Collegium artisticum, Sarajevo, BiH; 2015.; Iz-u: Amputiranje Bezidentitizma, Muzej grada Đurđevca; Paper based design, Galerija Pm ,HDLU, Zagreb; 3. hrvatsko triennale autoportreta,Identiteti, Galerija Prica, Samobor. Samostalno izlaže u 2018.; Života, Galerija Šira, Zagreb; Drugo središte okolnosti, Galerija Bačva, Zagreb; Tirkizna upregnutost, Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb; 2017.; Privremeno, Galerija VN, Zagreb; Središte okolnosti, Francuski paviljon, SC, Zagreb; Siti Kapa Rano Sata Šoja, Garaža Kamba, Zagreb. Član je udruge Hrvatskog društva likovnih umjetnika.


Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*