Vreme Brutalnih Dobronamernika

Kompilacija Vreme Brutalnih Dobronamernika nastala na temelju istoimene knjige poezije Milana B.Popovića na prvom mjestu iznenađuje kvalitetom produkcije okupljenih bendova.Od mnogih imena, njih čak sedamnaest, najpoznatije ime je Sweety iza kojega se krije nekadašnja zvijezda jugoslavenske mainstream rock scene Slađana Milođević. Slađana Sweety ovdje dolazi praćena gothic metal bendom Alogia. Iako se ne radi o revolucionarnom uradku Slađa pokazuje svojim suvremenicima kako se prate svjetski trendovi. Ne može se, a ne zaključiti kako je izolacija u kojoj se Srbija nalazila 90-ih urodila time da su bendovi pratili što se događa s obe strane Atlantika, od glazbe do produkcije koja je znatno konkretnija, “svjetskija” i čvršća do kod njihovih hrvatskih kolega.

Cijeli CD je u prvom dijelu nekako gotički obojan, počevši s bendom Abonos koji kombinira žestoke rifove, petardiranje na bubnjevima s opernim vokalima koji na čas podsjeća na izlete cro-dance dive Nikite. Popovićeva poezija je kadkad nespretna za opjevavanje, no metalcima to ne predstavlja veći problem. Tako Tales of Dark spajaju ženski vokal s muškim death growlanjem u koloplet nalik metal rock operi. Hm, smiješno… pomalo, ali opet produkcija je čista petica. Metal nastavljaju drgljati Seraphim, da bi Backbone ubacili dašak nu-metala i nekog neo-HC-a koje bi se da ne pjevaju na srpskom na Zarđao vek bez problema smjestili u Rijeku.

Sljedeća je već spomenuta Slađana Milošević koja na trenutke pjeva u stilu turbo folk pjevačica, ali opet se tu vidi i čuje da se radi o staroj iskusnjari pa je njezina Izdaja i jedan od sjajnijih trenutaka ovog albuma.

Iskaz super krenu s riljanjem i sve ima smisla dok ne zarepaju. Em stihovi nisu rime, em su ovo Unlogic Skill puno bolje radili još davne 96.

Disparador su, naprotiv, usporili u nekom trip-hop industrial rock fazonu i skroz zanimljivo zvuče i uvode nas u Darkshines koji su uz Sweety najveći hit s VBD-a. Super ženski vokali u kombinaciji s lakom heavy konjicom i pamtljivim refrenima obećavaju (“je li postala Umiriti dan već hit u Srbiji?”). Art Diler više liče na neki istočnoeuropski metal bend koji je spremio stvar za Pjesmu Eurovizije. Ajajajaj… a tako i dalje s Atlantidom, odprilike kao da se Opća opasnost namjeri svirati neki power metal. Tu cijeli Cd postaje pomalo dosadan i tek zanimljivija je Instant Karma. Pjeva li to Cane Partibrejker?! Ovo je baš onaj blues boogie i tu se odlično uklapaju Popovićeve riječi. Je, jedna od boljih stvari na ovom poprilično metal albumu. Ostalo do kraja i nije vrijedno spomena.

CD ima onu boljku ostalih dugosvirača koji donose velik broj stvari je na kraju dosadan i teško ga je preslušati u cjelosti. Oprema je također vrijedna spomena jer osim zanimljivog covera donosi i knjižicu sa stihovima pa i ljubitelji poezije koji ne daju ni pišljiva boba za metalce mogu doći na svoje i provjeriti kako izgleda druga knjiga trilogije.

Tweet