PLANet magazin

Četvrto (?) izdanje 30 godina punka u Karlovcu održano je u “sibirskom” ugođaju nekadašnjeg kluba mala Scena u Hrvatskom domu. Za razliku od prijašnjih godina kad je sviralo više bendova ovdje su nastupili samo Carl Hunter i, nakon nekoliko godina ponovno “na Sceni”, zagrebački Motus.
Očito je kriza pogodila i punkere pa nakon Cockney Rejects i Sham 69 nije bilo novaca za dovođenje razvikanog imena iz prvog vala britanskoga punka pa se karlovačka publika morala zadovoljiti lokalnim snagama. Bez obzira što ovakava situacija na razvaljenu Scenu nije privukla veći broj “slučajne” publike koja je došla provjeriti kako izgledaju “engelski pankeri” koncert je sasvim solidno odrađen.

Unatoč na žalost već standardnim problemima s razglasom Carl Hunteri su se pokazali kao najomiljeniji bend među navijačima lokalnog prvoligaša. Koncert su iskoristili kao promociju posljednjeg CD-a Na trenutke su zvučali brže, pa čak i “finskije” od prijašnjih izdanja no ne može se oteti dojmu da im ipak bolje leži navijački punk s natruhama melodičnog hardcorea. Također, iako je među fanovima postoji želja da Hunteri krenu s “ozbiljnijim HaCe pristupom” teško da će se to dogoditi. Hunteri se na stejđu ipak samo zabavljaju i očito im je najvažnije na svoj način pokazati što ih zanima i što žele reći. Definitivno se ne može niti zamisliti da će se jednog dana pretvoriti u neku verziju Crucifixa, Avskuma, Kennedysa, bar što se tiče live nastupa.

Motus također ne donose ništa novo i to se od njih i traži: očekivano najveća slemačina pada na stare hitove Hala, Holandija, Razlike. Šira publika nije naučila nove songove no, s druge strane, Hogar nastavlja s tradicijom da u bendu ima uvijek sve bolju ekipu pa Motus iz nastupa u nastupa zvuče sve bolje, bez obzira radilo se o brzincima ili doslovnom “rovokopanju” na sporijim dijelovima. Zaista dobra predstava i šteta što se sve opet odigravalo u tako neljudskim uvjetima. Karlovac je bio okovan u tridesetak centimetara snijega s temperaturom debelo ispod nule i bendovima se mora čestitati na svirci u uvjetima hladnjače PPK na Selcu.

Treba se odati i priznanje publikumu koji je uopće smogao snage i želje izvući se iz toplih domova i podržati punk entuzijaste.  I sad, bez obzira na na sve nedaće, tehničke i vremenske, punk se konačno i vratio u underground gdje mu je i mjesto. Kad je punk izašao iz tih klubova, dvorana i podruma gdje je nastao i preselio se u velike arene, diskoklubove i televizijske sapunice postao je upravo ono protiv čega su se generacije proteklih 30 godina i borile. Sva sreća da duh bunta i alternative stasalom svijetu spektakla nije u potpunosti nestao. To potvrđuje i velik broj festivala i manjih ili malo većih bendova koji sviraju ili gostuju širom Hrvatske. Može se samo nadati kako će ovo i slična događanja potaknuti neke nove generacije da nastave putovanje svojih starijih istomišljenika.•