Završio Arena Fest #1

Ove godine Pula je dobila još jedan glazbeni festival – Arena Fest, koji je publici pružio još jednu priliku da čuju neka od većih imena svjetske glazbene scene.

Tako se za nešto više od 200 kuna moglo uživati u zvukovima slovenskih Laibach, njemačkih Guano Apes i Finaca Apolacyptica. Unutarnja, odnosno nevidljiva, organizacija je, iako je prema publici sve izgledalo u redu, imala poteškoća: fotografi su se bunili zbog neprilagođenih uvjeta u kojima su morali fotografirati, dok novinari nisu dobili niti iskaznicu oko vrata kako bi mogli nakon koncerta slobodno se kretati po backstageu i uzeti neku ekskluzivnu izjavu nakon nastupa.
S druge strane, publika nije popunila gigantsku Arenu: iako je koncert počeo već u 20,30 sati i završio u 00,30 sati mjesta u Areni je bilo dosta. Ukoliko ste kupili karte za tribine, koje su bila 20-30kn jeftinije od onih za parter, mogli ste bez problema i bez ikakvih provjera sići na parter. Neadekvatno rješeno pitanje toaleta u Areni je opet došlo do izražaja, kolone ispred toaleta bile su skoro kao one na ulazu. Zar je toliki problem iznajmiti nekoliko kemijskih wc-a kad se održavaju veći koncerti?
Da nije sve tako crno, dokazali su izvođači uz čije smo zvuke zaboravili na sve nedostatke i previde organizacije.
Laibach je probio led i bacio publiku u trans, nekakvo čudno stanje uma i hipnozu dok su svirali svoje hitove poput „Brat moj“, „Tanz mit“,“Das Spiel ist Aus“ i druge. Publika je mirno slušala, gledala projekcije i upijala energiju koji su militaristički Laibachovci dijelili.

Potpuno drugačija atmosfera uslijedila je kada su Guano Apes preuzeli pozornicu i otvorili svoj dio koncerta pjesmom „Quietly“: publika je počela skakati, skandirati, vikati iz sveg glasa i tako izmamiti osmijeh na licu glavne pjevačice Sandre Nasić, ali i ostatka benda. Progovorivši nekoliko riječi hrvatskog, Sandra je napomenula kako je ponosna na svoje hrvatske korijene (Poreč), nakon čega je slijedio veliki hit Open Your Eyes. Uz nekoliko pjesama s novog albuma Bel Air, Guanosi su svojih sat vremena najbolje utrošili. Nakon višeminutno skandiranja publike, bend se vratio na bis gdje je izveo „Lord of the Boards“, koju je Sandra posvetila svojoj majci koja je putovala iz Njemačke kako bi se barem na kratko vidjela s njom. Tijekom posljednje pjesme, publika je izvukla zadnje atome snage tako da je u prvim redovima krenuo pogo/mosh.

Nakon polusatne pauze, Apocalyptica je zavladala Arenom. Uz svjetlosne efekte koji su i najveće flegmatike oduševile, distorzirane zvuke violončela i baratanje istima kao da imaju tek pola kile, Finci su zaradili najveći pljesak. Nevjerojatno je kako su uz violončela i instrumentale imali odličnu neverbalnu komunikaciju s publikom, dok je kao turnejski vokal nastupio Tipe Johnson iz Leningrad Cowboys. Nisu izostale ni obrade Metallice koje su ih i proslavile, a koncert je zaključen autorskom pjesmom „I don’t care“. Na veliko razočaranje publike, Sandra se nije pridružila Apocalyptici kako bi izveli jedan od njihovih najvećih hitova „The Path vol.2“. Iako se očekivalo kako će iskoristiti ovu priliku gdje su oba benda na istoj pozornici u razmaku od sat vremena, točke na ‘i’ nije bilo.
Sve u svemu, nakon dobre večeri se i nedostaci i greškice koje su se potkrale nekako zaborave.

Fotografije: Francesca Delbianco
Tekst: Matea Lacmanović

FOTO GALERIJA

Tweet