Dark O festival broj 2. rivju

Prošle godine Dark O festival izgledao je kao metalski nastavak/nadomjestak Monte Paradisa u Rijeci i druženje s frendovima ko/organizatorima. Nije baš tako ispalo, nije bilo panka ali je bilo sasvim solidnog druženja s riječkom ekipom.

Henganje s ekipom bio je i jedan od razloga ponavljanja odlaska na Dark O i ove godine. Kako to obično biva preskočeni su prvi bendovi, što zbog odlaska na Ashes probu, što zbog kečera na Glam flooru. Da, ove godine su majstor Vinko i njegovi drugari umjesto metal višeboja doveli na gornji floor Prve hrvatske kečere koji su u pravom DIY stilu, bez glamura i ultimativne visoke produkcije izvodili ono po čemu su se Hulk Hogan, Undertaker i drugi proslavili. Zabave nije uopće nedostajalo.Često nije bilo najbistrije što se događa na improviziranom ringu, kečeri su u više navrata bili jako zabavni i smiješni. Situacije su valjda zbog te glume toliko nadrealne da bi ih se moglo staviti i u Kusturica a like film. Čini se da unatoč svojoj neozbiljnosti planiraju nastaviti s ovom rabotom pa ćete ih sigurno imati prilike i vidjeti na nekom od idućih evenata u Rijeci i okolici. Dakle, usprkos početnoj sumnjičavosti i mrmljanju u konačnici palac gore za kečere koji su ipak imali i nekoliko pravih, dobro posloženih i uvježbanih vratolomija.

Za to vrijeme u podzemlju, na glavnom stejđu, koji je ove godine bio neusporedivno bolje ozvučen i osvijetljen drmali su gotovo lokalni NY hardcore pravaci Cut the Cord. Izgleda da u posljednje vrijeme imamo prilike vidjeti više NYHC bendova sa “starog” kontinenta (Poljska, Mađarska, Rusija, Hrvatska) nego iz pradomovine žanra. što više europski bendovi zvuče uvjerljivo, a energetski i žilje od svojih istomišljenika sa “zapadne strane” (ovome doduše ide u prilog i godište ovdašnjih izvođača). Uglavnom CTC su nabrijani, s podosta metaliziranim zvukom i vokalistom koji je polovio sva pravila žanra tako da su bili dobar uvod u večer koja je predstojala.

Prve večeri u publici se moglo vidjeti mnogo Verted majica, pa je stoga i konceptualni nastup one-man gitarskog projekta budio pozornost, osobito ljutih Distuneovaca koji su se rojili pri prvim redovima. Radi se o high-tech cyber-death metalu post-floridskog stila gdje se rifovi gitare superprecizno nadopunjuju s pažljivo produciranim matricama i video projekcijama. Očito je Verted velik na lokalnoj sceni, koliko zbog samog glazbenog blasta koji daje, toliko i zbog neobičnog i drugačijeg pristupa izvedbi. Ne smije se zaboraviti niti odličan merch, definitivno najbolji od izvođača na festivalu, koji prati ovu priču. Verted je definitivno još jedno ime koje treba izdvojiti iz cjelokupnog lineupa drugog Dark-O-a.

Iduće ime koje se često spominjalo uoči početka giga je Decomposing Entity. Bend je to za koji znalci kažu da su pomeli Soulfly i velikog Maxa Cavaleru prilikom zajedničkog giga u Tvornici. Nakon prvog uštelavanja slušnih aparata i adaptacije na razglas krenuli su s razaranjem prve festivalske večeri. Prvotni mid-tempo down-tune growl nadopunjen gore vokalima preokreće se u nesmiljeno mrvljenje kamena Hartere. S ozbiljnim zvukom, krljajućim rifovljem zakopali su publiku do daske pa se njihovo oranje definitivno može proglasiti jednim od najboljih nastupa prve večeri. Preporučuje se provjeriti obavezno na prvoj svirci u vašem komšiluku.

Teško je bilo slovenskom Dekadentu, najavljenom kao headlineru zaokupirati publiku nakon zagrebačkog blasta. Momci izvode suvremeni hi-tec black metal s izletima u simfo tako da povremeno donose ugođaj Devin Townsend Project, dakako, uvijen u gromoglasni, nekako lajbahovski black. OK, i Devin je svojevremeno bio ljući sa svojim Strappin Young Lads. Na bandcampu Dekadent su zanimljiviji nego u živo, navodno u svojem tehniciranju uz skupe moderne sedmožičane gitare koriste još svu silu laserskog geđeta no na Harterinom stejđu sve skupa osim buke i blast beata i nije urodilo plodom pa su mnogi metalheadsi potražili spas u koktelima i glam heavy metalu na terasi. Čast nu-wave black metalu ali rokerima je očito draži Darkthrone black’n’roll ako ne i Motley Crue.

Pravi lokalni šampioni zato su Monox. Od benda koji smo gotovo premijerno vidjeli prije tek godinu dana izrasli su u pravu pro-metal mašinu. Makar je groove metal svoje najbolje godine imao prije više godina Monoxi su imali podosta navijača, što frendova, što ljudi koji su sa svih strana pristigli na drugo riječko metalsko okupljanje. U očekivanju novog Lamb of God Monox savršeno popunjava domaći prostor.

Još malo i o popratnom programu; na terasi se odvijalo “air-guitar” natjecanje (vazdušna gitara) uz nabrijavanje i fireshow, a glem slušaona je bila pravi pogodak.

sabbath…

Subota je započela podnevni kobasičarenjem na uzavreloj terasi podno vijadukte preko Rječine. Nije da je situacija iz Gospodara prestenova u Rivendalleu, ali i nije daleko od toga, osobito ako se uzme u obzir kavica i vijorenje priručnih zastava od toalet papira zakvačenih na suncobrane. Vrućina je ipak bila sve ozbiljnija pa nije bilo druge do odlaska na obližnje Pećine i kupanja podno stoljetnih vila, tek kojih stotinjak metara udaljeno od kontejnerske luke. Neprocjenjivo.

Drugu večer otvorili su Frozen Forest, možda nespretno odabrani za prvo ima večeri. Još jednom su ispred svog “oltara” krenuli s dobrim black metal dionicama, baš kako treba. U stvari tu i leži tajna dobrih blekera: imali oni corpse paint ili ne zanimljivo je vidjeti i nešto više, priču i teatralnost, autoironiju, a ako tome još pridodamo blackmetal s elementima rocknrolla i bluesa tim bolje. Makar se na prvo slušanje tako ne čini, Frozen Forest s čestim promjenama ritma imaju solidnu dinamiku i izvedbu pa za razliku od mnogih lo-fi blekera ne zapadaju u monotoniju nakon 20-ak minuta. Definitivno palac gore za ovaj dobar bend i dobre frendove što je prepoznala i neočekivano brojna ekipa za tako rani termin.

Nejasan je taj novi žanr koji izvode Necrotic. Bend je sklopljen od nekoliko hipsterskih likova s bradama u društvu hardcoraša i metalaca, a mjuza im nije ništa dalje od toga: emo vriskanje, groove, pa malo growlanja, struganje po đitricama. Njihov metal-core zvuči na tragu Heaven Shall Burn ali bez hitova. Kako god, dečki se trude, od izgleda i opreme, do izvedbe pa su tako imali i nekoliko dobrih navijača u publici.

Zato je pravi ršum bio spreman na, po mnogima, najjačem imenu festivala koje pak dolazi iz pankerske bulumente. Pulsko Bolesno Grinje bolje je iz svirke u svirku. Obzirom da su vrlo aktivni u studiju i redovito izbacuju nove albume teško je za popratiti cijelu diskografiju tako danas se za Grinje može reći ono to je bilo specifično tekza Napalm Death početkom 90-ih: od samog početka pali se tri buldožera i dva vojna mlažnjaka i kao što bi rekao stari frend Russel Crowe na otvaranju Gladijatora On my signal… Unleash hell.
Mrvljenje na najjače da se vidi čija majka crnu vunu prede odnosno ko je gazda u kući. Godine sviranja, tisuće pređenih kilometara, praćenje novih tehnologija i stilova i ovisnost o grajndu stvorili su od Grinja instituciju koja može parirati najpoznatijim svjetskim imenima. Hitovi kao “Jebem ti posao”, “Z.L.O.” ili “Hail Satan, blood and orgy” su prava lektira. Nema tu više puno pričati osim ponoviti: kad Grinje završi teško da drugi bendovi imaju što za pokazati.

Tako su Narednik lobanja i vod smrti unatoč svoj usviranosti trebali dvije tri stvari da uštekaju publiku na svoj saund.. Poslije Grinja zvučali su lagano i tiho no ubrzo su krenuli s poznatim showombaražnom vatrom. Doslovno. Narednik osim izuzetno uigrane tetralne trupe i beskompromisne Reign in Blood svirke pažljivo gradi svoj thrash death stajl pa su songovi začinjeni prigodnim najavama. Najznačajniji trenutci bili su očekivano uz Grobokopa, Siroče rata i ultimativnu Nagaznu minu.

Cold Snap sviraju već dosta dugo, i unatoč činjenici da njihov nu-metal već dugo nije na top-listama ne posustaju. Očito imaju svoje navijače no njihov nastup bila je još jedna prilika za odmor uz ljute glemere.

Ashes You Live su se pak pokazali u najboljem svjetlu do sad. Impresivan nastup, profesionalno gospodarenje stejđom i publikom unatoč relativno najblažem nastupu od svih bendova druge večeri. Bez obzira na kritike kako su od dooma zaokrenuli u neke druge melodičnije vode, ponajviše zbog promjene pjevačice, Bero i ekipa odredili su nadahnut, dubok i ozbiljan posao. Kao što je ranije rečeno za Grinje, i ovdje se radi o tisućama kilometara, sviranja u raznim uvjetima i profesionalni pristup onom što se radi. Krasne melodije i vokalne dionice izmjenjuju se s doomerskim basovima u pravoj mjeri, bez dosade i smaranja publike. Ashesi su i ovaj puta dobro “legli” poravnavajući priču prethodnih krljatora.

God Scard zatvaraju festival svojim death grooveom koji očito još uvijek ima navijača. Zabava se u subotu zahuktala i na terasi pa su kritike na ovogodišnje izdanje bolje nego nakon prve godine, što zbog podizanja produkcije na višu razinu, što zbog izbora bendova i popratnih programa. U očekivanju novih uzbuđenja na metal/dens flooru i Dark O vol. 3 javite nam koji su bili vaši favoriti proteklog vikenda u Rijeci. \,,/

Tweet