Dimensions festival 2012. – drugi dio

Donosimo pregled događanja drugog i trećeg dana ovogodišnjeg Dimensions festivala održanog u rujnu u prostoru tvrđave Punta Christo u Štinjanu kraj Pule.

Skromno priznajem kako iza sebe imam odrađenih nekoliko festivala, no onaj koji me najviše dojmio svakako je susjedni Exit. Razloga je mnogo, ali kako ste svi sigurno već čuli za njega i znate kako odprilike stvari tamo funkcioniraju, a brojka od cca 200 000 ljudi svake godine i činjenica da sam se tamo pet puta vraćala je dovoljan razlog da kažem – njima se uistinu nema kaj za zamjerit!!!

Okrenimo se sada Dimensionsu prema kojem sam, iskreno, krenula sa skepsom jer iako je to engleska inačica festivala ipak se održava kod nas. Razlog sumnji bila su iskustva davno preminule Valkane i žalopojke lokalaca “kako su to tamo sve sami bučni narkomani te kako će se svim silama truditi to grotlo zla istjerati sa svojih prostora”. Bojala sam se da će se negdje taj sveprisutni hrvatski konzervatizam i nesposobnost iskorištavanja situacije, odnosno “njegovanja zlatne koke” ipak na neki način negativno odraziti na ovaj ljetni muzički event.
Na sreću, prevarila sam se i drago mi je da su to i tamošnji lokalci shvatili… OK neki možda i malo predoslovno jer su cijene taksija vinuli do nebesa, pa su čak i svi ti silni stranci s nevjericom gledali u lica vozača dok su izgovarali cifru i zadovoljno trljali ruke (nakon dvije-tri takve vožnje, u usporedbi s regularnim cjenikom, “taksisti” su mogli uzeti nekoliko dana godišnjeg).

Vratimo se na sam fest. Odmah u startu zamjerka na naporan i nepotrebno dosadan put do samog glavnog ulaza, točnije labirinta prolaza (svaka čast volonterima koji su raskrčili u pravom smislu riječi “džunglu” kako bi se cijeli taj prostor oko tvrđave iskoristio). Kažem “nepotrebno dosadan” jer su mogli to upotpuniti s par prodavača usputnog osvježenja što bi za sitnu paru bilo dobrodošlo! Čisto za zagrijavanje jer tamo su nas čekale astronomske (čitaj: engleske) cijene, pa je, primjerice, pola litre točene pive koštalo “neznatnih” 30 kuna, dok je voda bila 15 kuna. Nadodat ću ovdje još da se popularni ljetni gemišt nije mogao nabaviti niti na jednom šanku jer vina usred Istre za Engleze – nema. Manjak gemišta ispravila je činjenica kako redova na šankovima nije bilo u niti jednom trenutku.

Četvrtak se, kao što smo već pisali, ispostavio kao najinteresantija večer – techno svih vrsta na najprimamljivijem floru isto tako jakog naziva – The Moat. Fantastičan sound je u uskom, dugom prostoru u kojem, gdje god se pozicionirali, nakostriješio dlake, kako od od basa tako i čistine zvukova, a i dalje se moglo normalno komunicirati s osobom do sebe bez opasnosti za vlastite glasnice. Surgeon i Blawan definitivno su ostavili dubok dojam tako da se i ostatak festivala nije skidao osmijeh s lica pri pomisli na prvu noć.

Nedostatak flora definitivno je to što nema šanka niti jednog toaleta (a bilo je prostora za to) pa bi se utrošilo po pola sata samim odlaskom rješavanja tih osnovnih ljudskih potreba. Obzirom da je pivo glavna cuga, jasno je koliko se programa propusti za odlaske do udaljenih Toi toia. U povratku svaki puta slijedila je procedura dosadnog pregledavanja narukvica što postane naporno nakon što ulaziš na isti floor deseti puta iste večeri. Previše se vremena trošilo na “sporedne” stvari kao što su wc, šank i što je najvažnije – traženje flora. Od osam florova nekako sam svaki puta završila na Moatu, a ukoliko bi me i interesirao izvođač negdje drugdje, moje traganje i pogled na red za ulaz (kad bih ga konačno našla nakon 20 minuta) u kojem bih provela možda i do sad vremena, jednostavno me ponukalo da odustanem i vratim se od kud sam došla.

Drugi dan…
festa započela sam s meni totalno anonimnim Airheadom o kojem tamo nisam uspjela ništa saznati – tek sam čula da je svima znani Scuba umiksao jednu njegovu stvar u svom setu. Na početku druge večeri iznenadio me ovaj anonimni producent jer je mjuza bila nevjerojatno pogođena za tako rani dio večeri: veoma slušljiva s vrlo kratkim breakovima nakon čega je slijedio preokret, ubrzavanje i ubacivanje zvukova koji su podsjećali na životinjska glasanja tako da sam u par navrata imala osjećaj da sam u džungli.
Osim toga svi ti otkačeni Englezi oko mene obučeni u raznorazne kostime i namazani kao indijanci u jednom su me trenutku bacili u čudan trans pa sam na kratko pomislila da se nalazim na Madagaskaru. U svakom slučaju pravo osvježenje…

“Turneju” sam nastavila u sličnom ritmu, s nešto tvrđim, no i dalje izrazito plesnim Loneom koji je u tom trenutku Dimensionu podario nešto “šareniju” muzičku notu. Ponukana iskustvom gubljenja po florovima i želji da nikako ne propustim Objecta, odmah po završetku Lonea krenula sam prema jednom od većih florova nazvanom Outside the fort.

Outside the fort je dosta mračan i odlično ozvučen flor s atmosferom nalik na Moat, bez puno komunikacije među posjetiteljima no vidljivo zadovoljnih lica u svijetu u kojem samo oni znaju gdje se nalaze. Objekt je svojom finoćom, tvrdoćom i intenzivnošću ušao u sve pore ljudskog tijela tjerajući neprekidno na gibanje i kimanje glavom gore dolje poluzažmirenih očiju.

Plan je bio ići na Boddiku, no na moje veliko razočaranje zamijenio se s nekim drugim izvođačem i odradio set taman u vrijeme Objecta tako da sam se vratila u sigurnu jazbinu The Moata i tu finiširala petak uz prigodnog Untolda, atmosferičnim, zvukovno bogatim setom koji je bio dovoljno moćan da u zadnjim satima raspleše nezasitne mladiće i djevojke pritom zadržavajući se na određenim zvukovima koje je iskorištavao do krajnosti. Ocjena za ostavljanje dobrog utiska i više no prolazna.

Axel Boman otvorio je posljednju večer. U početku izgledalo je kako je uhvatio vibe, no opet bi se vratio u neke after beach zvukove. Jednostavno je nekako nedorečen. Nakon njega odlučili smo dati šansu i nekom drugom floru pa smo posjetili Mungos Arenu na kojoj je vibe bio totalno drugačiji – izrazito osvijetljen flor gdje se ekipa doslovno vješala po vratima i drveću… Skaču svi po zraku od sreće i divljačkog plesa uz opakog MC-a i nevjerojatno jak drum’n’bass sound!!! Tu niti nema izbora nego skakati koliko tijelo dopušta.

Naša ekipa se ipak vratila na neizbježni The Moat koji smo u međuvremenu, zbog ponašanja publike nazvali “Monkey floor” gdje smo uhvatili Joela Mulla koji nas je vratio u prošlost slušanja techna. Izrazito melodičan zvuk, s posebno elegantnom dubinom. Vrlo intimno je to odradio no cijelo vrijeme je također promatrao publiku ispred sebe i vidjelo se da isto tako uživa jer je u par navrata reagirao na svu tu masu. Inače, subota je bila i naposjećeniji festivalski dan.

Obzirom da su mi vibe i logistika na festovima puno bitniji od sitnih tehničkih greškica samih izvođača nadam se da će dogodine organizatori ispraviti sitne pogreške jer je Dimensions tek rođena beba koja će od starije sestre Outlooka pobrati najbolja iskustva. Vjerujem u to i sigurno se planiram vratiti!
Suzana Rutnik

Tweet