PLANet magazin

Zagrebački koncert njujorških ultimativnih mračnjaka Sunn o))) održan 28.10.2009.  s pravom je bio najočekivaniji koncertni događaj godine.
Od 2006. godine, kad su zajedno s istomišljenicima Earth nastupili u Pauku, Sunn o))) su postali vrhunski hype, a mnogi fanovi upravo njih ističu da tako treba zvučati metal / hardcore / rock’n'roll za 21. stoljeće.
S ovime se ne bi složili „obični“ ljubitelji navedenih žanrova, no masa koja se natiskala u &TD-u uoči giga ovdje sigurno nije došla niti zbog hypea, a niti slušati «standardne» verzije metala i svih podžanrova. Sunn definitivno nisu bend za široke narodne mase i svekoliko ljubitelje pop-kulture.

Koliko god se danas pričalo o tim stjegonošama dronea nastup kakav smo mogli vidjeti i ovom prilikom u Zagreb definitivno je PREekstreman za prosječnog pop-konzumenta, pa makar imao iskustvo i s rubnim glazbenim područjima.

Kao predgrupa nastupio je dvojac Eagle Twin. Radi se o bučnom dvojcu koji kombinira stonerski zvuk s blues rifovima što na stajđu izgleda i zvuči znatno zanimljivije nego na CD-u. Bend je prije dvije godine osnovao Gentry Densley kome se na bubnjevima pridružio brat Tyler, a ove godine izdali su i debut album na Southern Lord Recordings.

Na stagu izgledaju baš kao dva simpatična dworfa koji se ne trebaju naljutiti da bijes, gnjev i tugu iskale na svoim retro-instrumentima. Kao i suborci im Sunn o))) Eagle Twin koriste nisko naštimane insturumente, lampaška Sunn pojačala i ljube teške rifove što je po mnogima izazvalo i veću buku od glavnih „zvijezdi“ večeri.

Sam početak nastupa njujorških dronera bio je „baš zvjezdan“: bend se pojavio na stejđu tek kad su moćne dim-mašine doslovno napunile zamračeni prostor &TD teatra.

Bend je od samog početka uspostavio toliko očekivani wall of sound iskorištavajaći do krajnjih granica velik broj antiknih Sunn i Orange pojačala kao i dodatne razglasne kutije postavljene publici iza leđa.

Prava crna misa počinje s izlaskom Attile Csihara na stage koji na mađarskom izvodi mantru s posljednjeg Monolith&Dimensions albuma pa je zato dio publike i ostao zatečen, osobito oni koji su uživali uz Void, Flight of the Behemoth, Black One i ostale starije uradke. Kako god bilo, zvuk koji je doslovce tekao iz „bogom danih lampaša“ stvarao je, zajedno s dimnom zavjesom, gotovo opipljivu melasu u kojoj su se prisutni lagano utapali. Zvuk Sunna na trenutke trese vidno polje, ježi kožu, tjera na povraćanje, a zajedno s Attilinom pojavom i glasom oživljava dobre priče majstora H.P. Lovecrafta i stvara tu klaustofobičnu atmosferu potpunog beznađa.

Metallica je nekad svirala Call of Cthulhu, da bi dvadesetak godina kasnije i prizvala vrhovne svećenike Arkham Universitya predvođene O’Malleyem i Andersonom.

Kako je koncert išao prema kraju osjećaj vremena polako je nestajao pa da nema preciznih mjernih uređaja teško bi se moglo reći koliko je koncert trajao no završni performance koji je započeo Attilinom krunidbom a završio laser-claw najavio je završetak koncerta.

Da se pod kukuljicama ipak kriju naši frendovi pokazalo se ipak na kraju ove mračne predstave kad se ekipa iskreno zahvalila vjernoj, izdržljivoj i strpljivoj publici koja je uspjela istrpiti sve što su pripremili za svoj drugi dolazak na predziđe kršćanstva. SOMA Ab LORD