Anarhizam kao odgovor na probleme 21. stoljeća

Prenosimo dio razgovora s Arminom Protulipcem, suosnivačem karlovačke slobodarske inicijative Shout!, a povodom trodnevnoga Festivala anarhizma AnarKa, održanog početkom srpnja ove godine u Karlovcu.

Kao prvo pitanje koje se nameće s obzirom da djelujete kao nova slobodarska inicijativa: kad je Shout! osnovan, što je točno cilj vaše diskusijske grupe i kakva je struktura članova? Naime, u razgovoru što je objavljen na portalu Centra za anarhističke studije (CAS) navodite da je vaš dugoročni cilj jačanje alternativne i slobodarske scene u Karlovcu. Recite, da li je navedeno zaista moguće s obzirom da su neke slične inicijative u Zagrebu vrlo brze zamrle?

– Shout! je osnovan u rujnu 2009. godine, što bi značilo da ćemo uskoro proslaviti godinu dana postojanja i djelovanja. Sama se ideja pojavila nešto ranije, ali je postala “službena” tek nakon što smo dobili prostor za sastanke u Centru za mlade. Članovi su uglavnom mladi ljudi, srednjoškolci i studenti. Ne radi se o nekom masovnom članstvu, ali postoji određen broj simpatizera, zainteresiranih ljudi koji se pojave s vremena na vrijeme. Što se tiče budućnosti i našeg dugoročnog cilja, ne možemo ništa tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali mislim da, s obzirom na dosadašnje iskustvo, ne postoji razlog za strah. Nadam se da ovo neće zvučati pretenciozno, ali mislim da smo određeni trag već uspjeli ostaviti, pogotovo kada se uzme u obzir karlovačka situacija koja je u potpunosti drugačija od one u Zagrebu. Mislim, prije svega, na festival AnarKa, ali i na neke predrasude koje smo uspjeli razbiti ne samo o anarhistima već i o mladima općenito. Vjerujem da smo, ako ništa drugo, postavili temelje za djelovanje u budućnosti (možda i za buduće generacije) i tako barem malo olakšali stvari.

Predstavite ukratko dosadašnje aktivnosti Shout!a. Također, zanimalo bi nas koliko su mediji pratili vaše diskusijske sastanke, odnosno ima li uopće o vašim diskusijama odjeka u javnosti, osim npr. na portalu CAS-a?

– Prije nego što počnem nabrajati aktivnosti, rekao bih nešto o načinu na koji se organiziramo i radimo. Sastanke održavamo najmanje jednom mjesečno i na njima raspravljamo o temi koja je odabrana glasovanjem između dva sastanka. Osoba koja je predložila temu je zadužena napraviti kratki uvod, a zatim se bira moderator, čiji je zadatak da omogući što kvalitetnije odvijanje rasprave. Iako Shout! ima “službeno članstvo”, nije potrebno biti član da bi se sudjelovalo u raspravama, one su otvorene za sve zainteresirane. Ono što se moglo i pretpostaviti je da se organiziramo direktno-demokratski i nehijerahijski.

Do sada smo se bavili temama poput religije, feminizma, homofobije, odnosa glazbe i politike… Pričali smo o izborima i njihovoj ulozi u našem društvu prividne demokracije, ali i o nekim “prijedlozima” za izgled slobodarskog društva te o metodama za stvaranje nekog pravednijeg svijeta (tema koja je prigodno nazvana “Kako spasiti svijet?”).
Održali smo i projekciju filma The Take o preuzimanju tvornica u Argentini.

Surađivali smo s raznim organizacijama, pa je tako održano predstavljanje Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA), predavanje studenata Filozofskog fakulteta o borbi za besplatno obrazovanje te predstavljanje Zagreb Pridea.

Naš prvi veliki projekt, a ujedno i onaj kojim se najviše ponosimo, bio je trodnevni festival AnarKa.

Što se tiče medijske pokrivenosti, uglavnom nas spominju lokalni mediji, a obavijest o sastanku ili predavanju se ponekad pojavi i na H-alteru. Što se tiče “reklamiranja”, najviše se oslanjamo na vlastite snage – plakate, letke, Internet…

Kako ste došli na ideju da pokrenete Festival anarhizma AnarKa, i to povodom obilježavanja 170. godine slobodarske ideje? Što je bitno novo donio taj festival?

– Kao što je rečeno, prošlo je točno 170 godina od objavljivanja Proudhonovog djela Što je vlasništvo?. U tom se djelu Proudhon prozvao anarhistom i ta se točka često uzima kao početna točka anarhističkog pokreta. Iako za suvremeni anarhizam Proudhon i nije toliko važan koliko neki drugi autori (recimo, Bakunjin ili Kropotkin), nama je ovo bio sasvim dobar povod za organiziranje festivala.

Ovim festivalom smo htjeli anarhističke ideje približiti ljudima koji se tek upoznaju s anarhizmom i time privući neka nova lica. Zagreb već ima određenu anarhističku tradiciju. Prije svega mislim na Anarhistički sajam knjiga i slična događanja, ali i na to što Zagreb ima puno veću potencijalnu publiku. Karlovac takve tradicije i takve uslove nema, ali nam je AnarKa ipak dokazala da i među Karlovčanima postoje ljudi zainteresirani za anarhističke ideje. Naravno, drago nam je i zbog toga što smo privukli i već poznatu publiku. Ljudi su došli iz Rijeke, Pule, Ljubljane, Zagreba… Zaista mi je drago što smo to uspjeli postići bez žrtvovanja kvalitete festivala.

Koji su planovi Shout!a za skoriju budućnost?

– Budući da su reakcije na AnarKu bile poprilično pozitivne, a posebno zbog toga što su takve bile i među shoutovcima, svakako ćemo pokušati organizirati sličan festival i iduće godine. Suradnja s udrugom Domaći također se pokazala kao vrlo pozitivno iskustvo. Svakako ćemo je nastaviti i što više poboljšati. Naravno, planiramo i u budućnosti organizirati rasprave, projekcije, predavanja i slična događanja.

Kakav je općenito život mladih u Karlovcu? Što pruža karlovačka sredina osim zabave uz Karlovačku pivu, koja je medijski i reklamno najpopraćenija? Kakve se aktivnosti, namijenjene mladima organiziraju, i čega najviše nedostaje u tom smislu?

– Iako su ljudi često pesimistični kada se priča o životu mladih i mogućnostima koje im se nude, rekao bih da je u posljednjih nekoliko godina zanimljivih aktivnosti svakako bilo. Tu se ne radi o nekakvim velikim mainstream događanjima, nego o stvarima s puno manjim budžetom, ali s puno većom količinom volonterskog rada. Ako netko ima volje i ideja, na nekim mjestima je mladima čak omogućeno da sami kreiraju svoj sadržaj (kao što je to napravio Shout! svojim raspravama i predavanjima). Razveselilo bi me kada bi takve stvari mladima postale privlačnije, ali smatram da masovnost nije vrijedna žrtvovanja identiteta i igranja na kartu mainstreama.

Što je vas osobno povezalo s anarhističkom opcijom?

– Postoje dvije velike predrasude koje se tiču moje dobne skupine i anarhizma. Prva je konstantno povezivanje anarhizma i određenih subkultura. Vrsta glazbe koju netko sluša ili način oblačenja najmanje od svega imaju veze s time je li ta osoba anarhist ili nije. Doduše, ono što me rastužuje kod toga nije to što me svatko malo netko ubaci u ladicu punk subkulture samo na osnovu mog povezivanja s anarhističkim idejama, već to što velik broj samoprozvanih mladih “anarhista” robuje ovoj zabludi. Anarhizam nije glazbeni sastav, nije prišivak ili bedž, nije nešto što stavljamo na sebe kada idemo na koncert. Anarhizmu, kao i svakoj drugoj ideji, treba pristupiti s određenom dozom ozbiljnosti, tj. potruditi se da razumijemo o čemu pričamo i što zagovaramo. Tu se ne radi o uzdizanju ideje na neki sveti pijedestal, već o nužnosti da se shvati da iza nečega stojimo jer to smatramo ispravnim, a ne zato što je to “nova moda”. To povezujem s drugom predrasudom – stavom da je to samo jedna manifestacija mladenačkog bunta, nešto što će se s godinama prerasti. Naravno da nitko ne može garantirati nepromjenjivost svojih stavova. O tome, uostalom, nije ni riječ. Da se konačno približim odgovoru na pitanje, anarhističkoj opciji me privuklo čitanje raznih anarhističkih mislioca i autora bliskih anarhizmu, a u jednu ruku i interes za društvene znanosti i filozofiju. Kao što sam već rekao, a i da dovršim misao o percepciji anarhizma kao mladenačke pobune, trudim se objasniti i tome pristupati na način koji poručuje da se za anarhističke ideje zalažem jer ih smatram ispravnima i jer smatram da je promjena u tom smjeru poželjna.

Što za vašu diskusijsku grupu znači anarhizam te s kim na domaćoj anarho sceni surađujete?

– Shout! nije izričito anarhistička grupa, u smislu da prima samo anarhiste ili se bavi isključivo time. Među članovima imamo deklarirane anarhiste, pripadnike MASA-e, one koji samo simpatiziraju anarhističke ideje, ali i one koji su jednostavni zainteresirani za problematiku kojom se bavimo, a ne pronalaze se u nekoj posebnoj ideologiji. Doduše, najočitija poveznica je slobodarski način organiziranja i djelovanja.

Što se tiče anarho scene, do sada smo najviše surađivali s MASA-om i CAS-om. U ožujku je održano predstavljanje MASA-e i anarhosindikalizma, a CAS na svojoj web-stranici redovito prenosi obavijesti o našim sastancima i događanjima koja organiziramo. Na festivalu AnarKa je održan mali sajam knjiga na kojem je i ekipa iz “Što čitaš?” izložila svoja izdanja pa i to možemo smatrati nekim oblikom suradnje.

S obzirom da djelujete u Karlovcu, recite, kakva je povijest slobodarskih ideja u tome gradu? Naime, Karlovac se obično doživljava kao vrlo tih, previše tih gradić, što nije ni čudno s obzirom na zamrli Zagreb.

– Iako o tome ne znam previše, mislim da je Shout! prvi organizirani pokušaj okupljanja ljudi zainteresiranih za slobodarske ideje. Prije nekih godinu dana, otprilike u isto vrijeme kada je osnovan Shout!, Karlovac je dobio i svoje kontakte za Mrežu anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja. U Karlovcu postoji poprilično jaka punk scena, a postoji i određen broj simpatizera u raznim udrugama, ali to je manje-više to.

Rekli ste da ste povezani s karlovačkom udrugom Domaći. Na koji način grupa Shout! surađuje s tom udrugom; u čemu su sličnosti, a u čemu razlike?

– Najočitija razlika je to da su Domaći registrirana udruga, a Shout! je inicijativa. Naša suradnja je započela nešto prije osnivanja diskusijske grupe, objavom jednog članka o anarhizmu u časopisu Plan.et koji izdaju Domaći. Nakon toga smo zatražili prostor i polako počeli surađivati i na drugim područjima. Prije svega mislim na projekt AnarKa, ali i na to što redovito na svojoj web-stranici obavještavaju o našim sastancima i slično, kao i na neke druge članke objavljene u Plan.etu. Oko AnarKe su nam posebno pomogli i sigurno ne bismo uspjeli organizirati jednako dobar festival bez njih. Domaći iza sebe imaju povijest dobrih projekata. Već nekoliko godina za redom krajem ljeta organiziraju festival Nepokoreni grad, kao i druga događanja tijekom godine. Njihovo iskustvo nam je bilo izrazito korisno.

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE OVDJE

Razgovarali: Suzana Marjanić i Hrvoje Jurić
preuzeto: Centar za anarhističke studije – CAS

Tweet